Nauka i tehnika

Nauka i tehnika

7 јула 2013

Dimitrije-Vojnov01Piše: Dimitrije Vojnov

U proteklih nedelju dana dogodili su se Sajam naoružanja i vojne opreme i protest naučnika u Beogradu. Ova dva događaja naizgled nemaju previše veze, ali čini mi se da su itekako prožeti kao slika srpskog društva. Kao hobista, posetio sam Sajam naoružanja i tamo je prikazana jedna potpuno drugačija Srbija od one koju gledamo svaki dan. Umesto slika rasprodate privrede koja proizvodi vrednost za nekog drugog, čitave poplave uslužnih delatnosti sumnjive validnosti, pretvaranja naših gradova u prestonice safari turizma za pijane strance, imali smo priliku da vidimo proizvode srpske namenske industrije, nekakve mašine u koje su uloženi kreativnost, znanje, trud i znoj u najklasičnijem smislu. Srbija je proteklih godina postala kao holivudski film, radnici se u njoj retko vide, fabrički pogoni su opusteli.

Po teoriji Slavoja Žižeka, fabrički radnici se retko prikazuju u holivudskom filmu, osim ako nisu zaposleni na opsluživanju oružja za uništenje planete u avanturama Džejmsa Bonda. U tim delima, fabrički pogoni su pusti i služe za misteriozne sastanke negativaca ili zarobljavanje i mučenje pozitivaca. Od zemlje koja je proizvodila svoj automobil, svoj televizor, svoju belu tehniku, šila trenerke i patike, danas smo ostali sa privredom u kojoj, recimo, niko ne proizvodi lopate, kako je nedavno obnarodovao privrednik Branislav Grujić u jednoj televizijskoj emisiji. Otud činjenica da neko u Srbiji pravi gas maske, sredstva za šifrovanu telekomunikaciju ili oklopna vozila deluje kao potpuno otkrovenje, jer smo, inače, okruženi prodavcima polisa životnog osiguranja i kladionicama. Sami proizvodi naše namenske industrije nisu vrhunski u svom polju, ali nude maksimum kvaliteta kupcu skromnijih kupovnih mogućnosti i u tom pogledu svakako imaju svoje tržište. Iskreno, voleo bih kada bismo bili u stanju da proizvedemo i izvezemo nešto od čega će ljudi imati koristi, jer smo i ranije izvozili oružje, a na kraju smo ga okrenuli sami na sebe, no i ova „industrija smrti i uništenja“ je nešto što pokazuje da u našoj nauci i tehnici ima života.

Postoji više varijacija izreke „Bog je stvorio ljude, Sem Kolt ih je učinio jednakim“, a jedna od njih glasi „ako je Bog stvorio ljude, Kalašnjikov ih je učinio jednakim“ i uvek postoji nada da će razne varijacije na ovaj provereni sovjetski dizajn koje proizvodi kragujevačka „Zastava“ nekome i danas pomoći da izbori slobodu. Nažalost, ne mogu da kažem da sam zadovoljan partnerima sa kojima sada radi naša namenska industrija. Zvezda ovogodišnjeg sajma, borbeno vozilo „Lazar“, biće prodata Pakistanu, američkom savezniku, koji je (doduše, tek krajem prošle godine) priznao Kosovo i u direktnom je konfliktu sa Indijom koja ga nije priznala i spada među naše tradicionalne saveznike.

Zatim, raketu „Alas“ naša namenska industrija razvija sa Ujedinjenim arapskim emiratima, koji ne samo da su priznali Kosovo, nego su bili među prvim zemljama van NATO koje su podržale agresiju protiv Jugoslavije 1999. godine. Šteta je što naša namenska industrija nije lojalnija prema zemljama koje su pokazale poštovanje prema Srbiji, a nisu morale. No, ako pogledamo sa optimističke strane, na Sajmu smo mogli videti nekoliko artikala koji će sigurno imati budućnost na međunarodnom tržištu oružja, a „Lazar“ i samohodne haubice „Nora“ pored evergrin kragujevačkih pušaka deluju kao konkurentni proizvodi. Isto tako, sa sunovratom ostalih vidova industrije, kako u pogledu proizvodnje, tako i u domenu projektovanja i novih ideja domaćih stručnjaka, namenska industrija deluje prilično vitalno.

Sada je jasno da pritisak SAD na bećarske države sa razvijenim vojno-naučnim kompleksima kao što su Iran i Severna Koreja nije isključivo vezan za njihov objektivni strah od atomskog oružja, već i za pokušaj da sruše njihovu nauku i industriju, dovodeći zemlju u stanje zaostalosti. Dok su Severnokorejanci koji gladuju uspeli da naprave veštački satelit i lansiraju ga u svemir, Srbi sa još uvek prilično velikim ugledom na polju naučnog obrazovanja vrhunac svog tehnološkog razvoja doživljavaju kroz validiranje “Bus Plus” kartica i plaćanje parkinga putem SMS-a, dok za to vreme niko ne proizvodi lopatu. Očigledno je namenska industrija ostala poslednji bastion za ispoljavanje naših inženjera i autohtone domaće industrije.

Nadam se da će uskoro i civilna industrija doživeti neki napredak, ali su male šanse da će se on desiti na bazi naših projekata. Spoznaja da su naši proizvodi slabiji od stranih dovela je do toga da ovi preplave naše tržište, uz pomoć boljeg kvaliteta i niže cene. Ipak, ostaje pitanje da li smo dobili ono što smo želeli kada smo za male pare kupili ono što smo hteli. Moramo imati na umu, kakav god stav imali prema prošlim vremenima, sve što vidimo oko sebe nije nastalo u okolnostima tržišne privrede i kad god je ona postojala kod nas, nije bilo progresa, proboja na polju medicine, kulture i nauke kojima se ponosimo. Namenska industrija je otud ili podsetnik na stara vremena ili novi stub očuvanja naše autonomije na polju industrije. Naime, problem naše civilne industrije je u tome što je izgubila svoje tržište i danas jedino opstaje tako što je kupuju veće strane kuće koje imaju način kako da plasiraju robu, proizvedenu po svojim nacrtima. Naša namenska industrija ima svoje tržište i zato može imati važnu ulogu u nastanku i plasmanu robe koju smo sami smislili i proizveli.

(Novine novosadske)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u