Nažalost samo katastrofe nas zbližavaju

Nažalost samo katastrofe nas zbližavaju

19 маја 2014

Ana_RadmilovićPiše: Ana Radmilović

Jednom davno pevao je Džoni Štulić kako „ljudi vole katastrofe – to ih zbližuje“. Bilo je to pre ratova i bombardovanja, pre nego smo upoznali svoje sugrađane kao susretljive ljude koji se ne guraju u redovima a hoće i da pomognu slabijem. Videli smo i one koji su zarađivali na gorivu, cigaretama i ostalim ratnim dobrima. Videli smo sve.

LjUDI SE ODAZVALI POZIVU

Iz Beograda su krenuli ljudi autobusima, u Nišu se prijavili pa im rekli da nema potrebe, crnogorska vojska se spremila, Rusi, Slovenci, bugarski tim u Jagodini, Novosađani nose pomoć, na Sajmu (hala 11) napravljen prihvatni centar, spremne škole i hoteli. Nema razloga nabrajati, zvuči kao licitacija, poenta je da su se ljudi odazvali pozivu – ne samo vojska i policija, vatrogasci i oni kojima je u opisu radnih mesta, krenuli su obični, oni koji neće dobiti medalje i pohvale, dakle krenuli su srcem i nije bilo vremena da misle da li im je to na korist.

Dok traje nevreme (rat, nepogoda) nema svrhe prepričavati ga. Ljude informiše tv, i to radi brže i bolje, i tako i treba. Nema mesta stavu, neukusno je juriti unesrećene i terati ih da govore, nehumano je maltretirati decu pitanjima tipa „a je l’ ti teško što više nemaš kuću“, i stvar liči na dan žalosti. Sve je neumesno. Tačne informacije nemamo, na žalost, užas je u toku i njegove posledice ćemo tek znati.

POTREBA ZA SOLIDARNOŠĆU

Ono što znamo, u šta nema sumnje, to je da – pored prirodnog impulsa da se pomogne i „odazove pozivu“, koji nije poziv ove ili one vlasti, nego je to neki drugi poziv, mnogo važniji – da, dakle, pored prirodnog poriva, postoji svet koji nije a ponaša se kao večita nejač. Nejač u svakom smislu te reči, ne žene, ne deca, ne starci i ostali. Nejač kao karakterna osobina onih koji su se juče uplašili da će sada „jaooo, svi nagrnuti u Beograd“, nejač koja kaže „e, da se ne bi odazvao Vučiću!“, nejač koja se ne stidi da sedi kod kuće i piše na društvenim mrežama o tome kako je to sve zbog pedera i kako smo prokleti i kako će koliko sutra prebiti prvog kog vide (pedera, Vučića ne mogu da uhvate u nekom prolazu i iskale pravdni bes).

Procenat ljudi koji se odazvao je ogroman ako izračunamo koliko je fizički sposobnih a imamo u vidu da dugo živimo u društvu koje ne zna šta znači reč empatija, koje više nego išta mrzi neke tamo žrtve (doživljava ih kao parazite koji su, naravno, krivi), koje gleda samo svoja posla.

Taj podatak govori još nešto o onoj kako ljudi vole katastrofe (to ih zbližuje), govori o potrebi za solidarnošću, neke podseća na onu koju su osetili prvi (i poslednji) put, za vreme bombardovanja, kada je osmeh prodavačice, brat s kojim inače ne razgovaraš, kada je život bio ogoljen, jednostavan, kako je takav – svestan svoje krhkosti – vratio taj osmeh prodavačice i pomirenje s bratom i još važnije svest o tome kako je važno i osmehnuti se i pomiriti ako ništa veće za čovečanstvo ne možeš da uradiš.

Govori o tome da je pojedincu (koji to ne mora) potrebno da nekome pomogne, možda čak i više nego onome kome se pomaže. Ne govorim o praktičnom, govorim o nasušnoj potrebi da se učestvuje i bude čovek. Ima naravno, uvek je bilo, moralnih imbecila (sintagma jednog linviste, opisniju za ovu pojavu nisam čula) koji vole katastrofe da bi dokazali neke sumanute teorije, ima onih koji se istog časa uplaše da ih nesreća koja se negde dešava ne dotakne, kao zaraza, da im ne priđe, ne pređe na njih, uđe im u kuću daleko bilo, zagadi ulicu, upropasti dan. Ima, naravno, i onih koji odmah bezecuju nekretine (pašće cene, normalno) i ludaka koji plaše ljude, pa im uplašenima prodaju vodu. Bilo je i ono kad su posle pada Knina prodavali sendviče za 10 maraka, bilo je i kad im se gadilo da gledaju one sa ćebadima i u lošim kolima, stočnih vagona je bilo, svega je… To drži ljudsku vrstu živom, opstati na račun nevolje, snaći se u nevremenu, pa malo preterati s tom snalažljivošću, verovati da imaš sva prava ovog sveta jer – zaboga – radi se o tvom (u nedostatku bolje reči) dupetu.

DA SE NEŠTO URADI I DA

Ono utešno, ono koje je jače od gorkog ukusa nakon priča o ovima koji se groze nesreće ili zarađuju na njoj, to je dobro u biću čoveka, današnjeg, našeg ili bilo kog drugog čoveka, otuđenog, prestravljenog za svoju egzistenciju, sebičnog i koji – u običnim okolnostima – neće pozvati hitnu pomoć kad vidi čoveka kako leži na ulici, nego će reći „pijandura“ i zaobići ga iako je možda mogao da mu jednim pozivom spasi život. To su oni što ne zovu policiju kad čuju pucnje u zgradi, vrištanje u stanovima, koji kažu „ma luda neka familija“ a onda dođu novinari (to je bilo pre dve godine, javnost se šokirala iako bi isto postupila) i ispituju te stanare da li su normalni, žena je zapomagala, muž je pucao, dete je plakalo – niko nije zvao policiju ni hitnu pomoć. „Ma problematična porodica“, bilo je mrtvo ozbiljno opravdanje finih građana koji se ne mešaju u „te stvari“.

Tragedije većih razmera, što je već pitanje za psihologe i sociologe, izazivaju drugo osećanje. Kod nekoga adrenalin, kod nekoga ono odazivanje na poziv bez razmišljanja, isntinktivno kao kada skočiš u vodu jer se neko davi i ne misliš o tome, kod nekoga zajedništvo sa svetom oko sebe od kog se inače otuđio i ne voli ga, kod nekoga želju da učestvuje sa onim što ima. Da nešto uradi i da. Makar pisao na nekoj društvenoj mreži, prenosio informacije, zvao ljude, nosio garderobu ljudima u prihvatnom centru.

Ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje – to nije kritika, to je čudna istina koja kaže da ljudi vole da osećaju sabornost, da su zajedno u nečemu, protiv nečega, neke nemani, nepogode, neprijatelja koji ih udružuje, opasnosti koja ih mobiliše da se okupe, individue u sebi nose klicu, gen, plemena a to je klica zajedništva. To nije mrtvozornička i pakosna naslada nevoljom, to je priroda čoveka koja se budi u ovom zajedništvu i ovoj mobilizaciji svega dobrog u sebi. Traje dok traje opasnost, ne prolazi s namerom, to je atavizam u čoveku koji je jači od ličnih karakternih osobina i svesnih težnji.

Koliko su odrođeni od čoveka u sebi i čoveka u društvu oni koji – dok je nevreme – nalaze da je za to kriva vlast, pederi i najluđe, više od svih, same žrtve koje će sada da dođu i uzmu nam sve ovo što imamo i nemamo, to verovatno ne znaju ni njihove napaćene duše, tužne ruke koje ispisuju neke reči, iz mraka sobe po nekom Internetu. Ništa tužnije, posle onog zastrašujućeg besa prema izbeglicama, nisam videla – do juče, gledajući šta taj svet priča dok (dajem sve od sebe da ne budem patetična) neko ostaje bez ičega i dovode ga u neke prihvatne centre. Ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje – može da se kaže, upoznaje (sa sobom i onima oko sebe), to ih legitimiše.

(Balkanmagazin)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u