NEMAČKI „DEUTSCHE WELLE“: Srpske žrtve se ignorišu, a muslimanske veličaju

NEMAČKI „DEUTSCHE WELLE“: Srpske žrtve se ignorišu, a muslimanske veličaju

13 jula 2014

Srpske zrtve 932783 BratunacGodinama uporedo traju dve manifestacije kojima u Srebrenici Bošnjaci i Srbi obeležavaju ratno stradanje svojih naroda. 12 jula, Srbi završavaju obeležavanje godišnjice stradanja sunarodnika u ovom kraju.

Dok se stradanje Bošnjaka u julu 1995. godine, okarakterisano kao genocid, obeležava na, tako reći međunarodnom nivou, stradanje Srba se obeležava više simbolično, uglavnom kulturno-zabavnim i verskim programom u kojem se pojavi poneki entitetski funkcioner. Mladen Grujičić, predsednik opštinske organizacije zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Srebrenice kaže kako Srbi sami žale svoje žrtve.

Srbi ne žele da govore za strane medije

“Svedoci smo da je i ove godine kao i ranijih 11. jula, bar prema izveštajima medija, u Potočarima bilo nekoliko desetina hiljada ljudi, mada se vidi da je svake godine sve manje i manje. Srbi sami žale svoje žrtve zato što su realno prišli dokazivanju bliske istorije odnosno onoga što se u ratu dešavalo. Mi nismo u svet slali krivu sliku, izgubili smo taj medijski rat i teško da ćemo u desetinama narednih godina uspeti da dokažemo šta je stvarna istina“, kaže Grujičić i dodaje:

„Možda će zvučati grubo, ali Bošnjaci su nekako na svoj način ispromovisali stradanje svog naroda u Srebrenici i u svet poslali takvu sliku kao da su svi što su poginuli ili umrli prirodnom smrću od ‘91 do ’95 godine ubijeni u tom jednom julskom danu. Strance zato i ne interesuje više ko je tu još osim Bošnjaka ginuo. Mi se i ne trudimo da im pokažemo i dokažemo svoje stradanje, jer Srbin je takav čovek koji po tradiciji sam oplakuje i žali svoje žrtve. Svaku satisfakciju dobijenu zloupotrebom mrtvih smatramo skrnavljenjem.”

DW : Je li to razlog što nam je i na ovaj dan gotovo nemoguće naći sagovornika među srpskim porodicama nastradalih? Niko ne želi za javnost da govori o svojim žrtvama i osećanjima. Čak i oni koje lično poznajem izmišljaju stotine razloga da ne govor.

Grujičić: “Jeste sigurno. To je problem srpskog naroda koji svoj bol nosi u sebi, ne želi da ga deli sa drugima i priča o tome duboko ga potresa i zato se ne žele stalno na to vraćati i podsećati. Sa druge strane neki imaju loša iskustva sa novinarima, jer su njihove reči izokrenute, boje se zloupotrebe. Ovde u Srebrenici je to naročito prisutno pošto Bošnjaci imaju vlast. Ljudi radije ćute jer se plaše da se ne zamere. Onda neće dobiti mogućnost za zaposlenje, stipendiju detetu ili neku donaciju čemu se možda nadaju”.

Do unazad dve-tri godine centralni parastos i drugi događaji, 12 jula u Srebrenici, stalno su bili predmet medijske hajke zbog međunacionalnih incidenata izazvanim prisustvom određenih grupa iz Srbije, postrojavanja Ravnogoraca itd. Situacija je sada drugačija, ali sa druge strane sada u Maršu mira kroz Srebrenicu prolazi kolona sa dvadesetak ratnih zastava, a da nije bilo ni jednog zvižduka ili uvrede, čak o tome niko i ne govori.

„Tačno je to. Pre dve godine policija je skidala majice ljudima jer je na njima bio ispisan deo teksta srpske himne, jer to navodno nekog vređa. Mislim da je problem u tim našim institucijama jer su sigurno malo rigorozniji prema Srbima, nego prema Bošnjacima. Niko od nas i ne reaguje na te simbole koje nose niti se zbog toga žalimo policiji i od toga pravimo medijski slučaj.

Sa druge strane se to koristi maksimalno često i neopravdano kako bi se istakla navodna neravnopravnost Bošnjaka ili obrnuto na drugim stranama Srba ili Hrvata, i u suštini mislim da iza svega stoji politika. Petrovdanske dane smo pokrenuli, ne da bi nekog provocirali već jednostavno da se odužimo barem malo onima, koji su dali živote da mi bolje živimo. Manifestacija traje pet dana i uglavnom su to kulturni sadržaji, sportski ili humanitarni sa tradicionalnim srpskim obredom sećanja na mrtve. Čini mi se da nekom smeta naša tradicija i običaji, i u svemu vide neku navodnu provokaciju“.

U ovim danima obeležavanja godišnjice, posebno je puno priče o potrebi da se Srbi suoče sa istinom, o potrebi povratka poverenja, pomirenju, suživotu ili življenju jednih pored drugih. Šta vi mislite o tome?

„Toliko godina je prošlo od rata, živimo zajedno, radimo zajedno. U Srebrenici se ne pamti čak ni svađa na nacionalnoj osnovi, a kamo li nešto teže, znači pomirili smo se. Poverenje je ono čega nema i što je izgubljeno. Toga neće ni biti sve dok god je politika u sve umešana. Uveren sam da određeni krugovi vlasti na svim nivoima, od vrha države preko entiteta, kantona, opština do mesnih zajednica, svaki pokušaj uspostavljanja istinskog poverenja na neki način doziraju i kontrolišu, jer od toga zavisi njihov opstanak na vlasti.

Ovakve vlasti, političari i njihova politika bi otišla u nepovrat ako bi narod međusobno uspeo da povrati barem deo poverenja. Mislim da je tu srž svih problema i da nam je jedini izlaz u ekonomiji. Kada bi svi imali posla od kojeg bi smo mogli pristojno živeti sve manje bi ljudi imali vremena i razloga da razmišljaju o politici. Ovako nema posla, ljudi bedno žive, nervozni su i nekoga moraju da okrive za svoju nesreću. Politika to vešto koristi poturajući tim ljudima kao izvor svih njihovih problema i muka nekog ko se drugačije zove i drugačije moli Bogu.

Ljudi to prihvataju ne videvši da su tako već godinama nasamareni. Mi u Srebrenici smo više puta pokazali da smo spremni na to nekakvo suočavanje sa prošlosti. Predložili smo da krenemo od npr. osnivanja jedne mešovite ili zajedničke komisije u kojoj bi sedeli Srbi i Bošnjaci, i koja bi imala zadatak da napravi tačan popis svih ljudi iz Srebrenice sa imenom i prezimenom, godištem i mestom kad je poginuo, gde je poginuo. Naišli smo na zid i odbijanje što je dokaz da se nešto krije.”

Za sve je kriva politika

Dragan Cvjetinović je domaćin u spomen sobi srpskih žrtava. Ne krije da je bio borac:

„Pušku mi je neko gurnuo u ruke, nisam je sam tražio. Da je nisam uzeo ja bih dobio metak, jer takva su vremena bila.

Vojnik jesam bio, ali zločinac nikad i time se ponosim. Zato danas ne mogu da dobijem nikakav posao, a najlepše godine mladosti mi je uzeo rat.

Za sve ovo kriva je politika i pokvareni političari. Žrtve su žrtve i treba poštovati i ceniti svačiju žrtvu, jer krv je krv i suza i na jednoj i drugoj strani je ista.

Svaku majku jednako boli ako se njenom detetu nešto desi ma kako se ona zvala.

Svedoci smo da to nije tako i da prvo žrtve imaju nejednak tretman. Srpske žrtve se ignorišu, a bošnjačke veličaju.

Za to smo i mi Srbi krivi, jer ja ne mogu da shvatim srpski narod u Srebrenici da niko neće pred medije da izađe i javno kaže jednom šta se desilo sa njegovim žrtvama, sa njegovim najmilijim.

Svi beže od novinara, a znaju da pričaju po kafanama. U suštini, i među Srbima i među Bošnjacima, pojedince interesuje da se dograbe fotelja i para, a sirotinji kako bude“.

KOMENTARI



5 komentara

  1. Za Srbiju says:

    Nisu muslimani dobili medijski rat. Oni su se samo ufurali u zapadnu medijsku priču. Zapadni mediji su u službi zapadne politike. Kao što se ne piše o srbskim žrtvama, ne piše se ni o ruskim. Zar očekujete da zapadni mediji napišu: imamo nameru da zatremo Ruse i Srbe.

  2. soko says:

    lep odgovor ,,,,ne voli na zapadu niko Srbe i tačka,,

  3. sheky says:

    To sto smo postali miroljubiv narod,vraticemo vam kad-tad..

  4. Sale says:

    Stvarni genocid u Srebrenici bio je brutalno masovno ubistvo, uz korišćenje sekira, noževa, bodeža, kovačkih čekića, gvozdenih šipki, bacača plamena,eksploziva i nabijanje na kolac – ostatak uspomene na otomansku okupaciju.Orićevi odredi su samo 1992. i 1993. do temelja spalili 50 srpskih sela i pogubili 1.250 srpskih civila.U sedam masovnih grobnica pobijenih seljana Donje i Gornje Kamenice kod Zvornika pronađena su 53 tela, od kojih je svega troje ubijeno iz vatrenog oružja.Prve civilne žrtve Orićevih jedinica bila je starica Kosana Zekić,koja je zaklana u svojoj kući,a u Blječevi je ubijen 75-godišnji starac Gojko Jovanović.Petog oktobra 1992. Naser Orić predvodi grupu “ iz zaštićene zone“ i napadaju Fakoviće u opštini Bratunac. Muče i ubijaju 27 civila. Milovana Đokića spaljuju živog. Sretenu Đokiću odsecaju glavu. Gvozdenim predmetom razbijaju lobanju Radovanu Đukiću. Spaljuju Ljubu Nikolića. Zariji Ristiću i Milovanu Nikoliću otvaraju lobanje… Sve kuće su spaljuju, uključujući i crkvu u Fakovićima.Desanku Stanojević, iz sela Ratkovići pored Srebrenice, su vojnici Nasera Orića u napadu izvršenom 21. juna 1992. živu spalili u njenoj kući.Kemal Mehmedović Kemo , bojovnik zlikovca Nasera ​​Orića , je više puta, posle masakra u Kravici pronosio odsečene srpske glave po Srebrenici.Poznato je da je odsjekao glavu Anđelku Mlađenoviću iz sela Ježestica,koji je sahranjen bez glave.Telo Janka Savića , sveštenika iz Kravice , nađeno je bez ruku i nogu, sa izvađenim očima. Ubijen je i postavljen na zemlju, a ispred njega su postavljeni fildžani, kao da pije kafu.Orićevi krvnici nisu imali milosti ni prema djeci: hladnokrvno je ubijen šestogodišnji dečak Aleksandar Dimitrijević iz Skelana i njegov rođeni brat Radisav. Do Srba u ovom delu Republike Srpske odavno je došlo svedočenje Ibrana Mustafića, koji je u svojoj knjizi preneo kako mu je Naser Orić lično opisao kako je ubio sudiju Ilića:Kad smo onu ekipu zarobljenih Srba iz zatvora ponovo poveli prema Zalažju i kad je počelo klanje, meni je (Naseru Oriću) dopao Slobodan Ilić:„Popeo sam mu se na prsa. bio je bradat i čupav kao životinja. Gledao je u mene i nije progovorio ni riječi. Izvadio sam bajonet i direktno ga udario u jedno oko a zatim provrtio nožem. Nije ni zapomagao. Zatim sam ga nožem udario u drugo oko. Nisam mogao da verujem da ne reaguje. Iskreno rečeno, tada sam se prvi put uplašio tako da sam ga odmah poslije prekalo – naveo je Mustafić u svojoj knjizi Orićevo svedočenje.Smrt dečaka Slobodana Stojanovića (11 ) pokazala je koliko se mrzelo sve srpsko.On je pronađen sa šest izbijenih zuba gornje vilice i sa razrezanim trbuhom u obliku krsta, a ruke su mu do lakata bile odsečene.On se vratio u selo da uzme svog psa kojeg je zaboravio, kad su bežali od koljaća Nasera Orića.Slobodanov ubica Elfete Veseli , Albanka iz Vlasenice , masakrirala je Slobodana. Krvnik Naser Orić, za vreme svoje strahovlade u Srebrenici, počinio je brojna zverstva, ne samo nad zarobljenim srpskim civilima i vojnicima, već i prema muslimanima u ovom gradu.U pisanim svedočanstvima Bošnjaka iz Srebrenice navodi se niz primera Orićeve bestijalnosti prema sunarodnicima – od toga da je u zaštićenoj enklavi UN razvio švercerski biznis, do brojnih ubistava nepodobnih muslimana/sada Bošnjaka i silovanja bošnjačkih žena…„Naser Orić bio je poznat po tome što je odvodio devojke i žene iz Srebrenice po svom izboru i neke od njih silovao. Znam za slučaj jedne lepe djevojke po imenu Zlata, iz Kamenice kod Zvornika, koju je Naser silovao“, navela je u svom svedočenju Šaha Čohadarević koje je dala vojnim istražnim organima Armije BiH u Tuzli 1995 godne,sa potpisom generala Jusufa Jašarevića.U ovom dokumentu,prema svedočenju Huse Salihovića i Fahrudina Alića, Orić je silovao izvesnu devojku Beharu, kćerku Rifata iz Boljevice. Naserova vojska ubila je između 500 i 1.000 muslimana iz Srebrenice,kako tvrdi Ibran Mustafić.Koordinator za civilne poslove UN Filip Korvin tvrdio je takodje da su mnogi civili stradali u obračunu muslimanskih frakcija, koje su se sukobile oko toga ko hoće, a ko neće da se bori protiv Srba i da brani eklavu.Naser Orić je ključni simbol udruženog zločinačkog poduhvata koji Zapad ni danas nema interesa, ni hrabrosti, da prizna. Samo retki, ali brzo ućutkani, imali su kuraži da u atmosferi opšteg propagandnog terora izgovore reč istine. Jedna od tih istina – o sudbini Bratunca – zapisana je (1993) u knjizi Danijela Šefera „Rekvijem za Evropu“:…„ Na izlozima još neporušenih prodavnica, na drveću, na betonskim stubovima gledam stotine umrlica. Stoje tu kao neka vrsta smotre smrti mladih ljudi ubijenih na njihovim poljima i dvorištima. Nađeni su jednog zimskog jutra, većina njih bez kože koja im je guljena i paljena dok su još bili živi; ubijani su na skelama u Drini; leševi su im razbacani po okolnim livadama… Zaustavljam jednog policajca i pitam ga: Šta se ovo, zaboga, dogodilo? Kaže mi da gledam samo deo užasa, da ima još groznijih scena od ove“…Pitam se ko je u Srebrenici uopšte bio žrtva a ko egzekutor,i odakle nekom pravo da sudi samo Srbima a ovi koljači se slobodno kreću po BiH i uživaju čak i povlastice sadašnje vlasti. Pitam se :Šta je to pravda uopšte? Postoji li ?I za koga? Izmišljeni genocid u Srebrenici bio je najveći trijumf pranja mozgova u pogledu ratova protiv Srba.. Da nije bilo ovih zločina nad Srbima danas ne bi bilo groblja u Potočarima !..

  5. Drina says:

    Svetom ne vlada pravda, ameri su pobili pola miliona Iracana (dece i zena) pa im se ne sudi. Kakav je to zlocin pobiti naoruzane zlocinacke muslimanske vojnike koji su predhodno poklali, silovali i mucili citav srpski zivalj u okolnim selima. Sve srpsko sto su muslimani pobili tretira se kao odbrana, a srpska odbrana kao agresija na (cistu muslimansku) Bosnu. Po logici muslimana Srbi iz Srbije nisu smeli da brane svoje Srbe u Bosni, ali zato su razni muhadzedini branili njih i rezali srpske glave u ime njihovog boga (koji im to nalaze u Kuranu). Nije slucajno da bas Nemci pitaju na ovu temu, jer Nemci protestuju protiv dzamija i muslimana. Zapad nece Islam i muslimane, jer ih ima dovoljno. Govori se o islamizaciji Evrope, o sukobu muslimana i hriscana u samoj EU.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *