Neophodnost zaštite

Neophodnost zaštite

1 aprila 2014

ana-filimonovaPiše: Ana Filimonova

Sjedinjene Američke Države i njeni saveznici su posle vojne agresije na SRJ, na vlast na Kosmetu dovele terorističke formacije albanskih “eskadrona smrti” iz “Oslobodilačke vojske Kosova”. Oni su se tokom 1998-1999. godine specijalizovali za kaznene operacije protiv srpskih organa reda i civilnog stanovništva. Sprovođenje antiterorističkih operacija snaga armije SRJ prekinulo je bombardovanje suverene zemlje od strane Nato alijanse, koje je trajalo 78 dana. Kao rezultat zapadne vojne agresije iz 1999. godine i upada NATO kontigenta od 50 hiljada vojnika, iz pokrajine je pobeglo 250 hiljada Srba, a oni koji su ostali, postali su taoci terorističke OVK koja je 2008. godine proglasila “nezavisno Kosovo”. Dakle, zapadni model testiran na Srbiji, ogleda se u sledećem. Kultivisanje albanskih bojevika u inostranstvu i na Kosmetu (finansiranje i obuka) – prećutno odobravanje diverzantsko-terorističkih akata protiv Srba – diplomatska, vojna i ekonomska podrška bojevicima koji su na osnovu terora dobili potpunu vlast u srpskoj pokrajini (osim četiri opštine na severu pokrajine sa većinskim srpskim stanovništvom). Jednostrano proglašenje nezavisnosti predstavljalo je nelegalno, protivpravno samozahvatanje srpske teritorije. I tako “Republika Kosovo” je iznikla u rezultatu akata koji u potpunosti potpadaju pod međunarodno-pravnu definiciju genocida. Zemlja-organizator pritom žestoko odriče fakat genocida, proglašavajući nepouzdanim svedočenja žrtava, razvijajući kontrapropagandu koja optužujuje same žrtve za strašne zločine i blokira istragu zločina.

U ovom trenutku proces “dodavljivanja” Srbije od strane zapadnog faktora završava se u toku tzv. Briselskog procesa – pregovora Beograda i Prištine, koju neprekidno zastupa bivši bojevik OVK Hašim Tači, koga i tako nisu osudili za zločine počinjene na Kosmetu. Srpske vlasti su u aprilu 2013. godine potpisale Briselski sporazum, licemerno i lažno ga predstavljajući kao statusno neutralan. Sporazum u kome nema ni reči o srpskom Ustavu i Rezoluciji 1244 SB OUN utvrđuje dejstvo Ustava i zakona “Kosova” i predaje teritoriju pokrajine, uključujući i sever, pod upravu Prištine.

Dalje se pojačava pritisak na četiri srpske opštine na severu Kosmeta, da bi se završilo započeto – da se sever preda pod kontrolu Hašima Tačija. Kao prvo, na bazi Kosovskih bezbednosnih snaga stvaraju se Oružane snage “Republike Kosovo” (“OS RK”). Džeronim Bazo, šef Glavnog štaba Oružanih snaga Albanije pozdravio je 18. marta postojanje dve albanske armije – Armije Albanije i Armije Republike Kosovo, kao “veliko dostignuće”, uveravajući da će Albanija, njena Armija i Ministarstvo odbrane najozbiljnije uzeti učešće u uzajamnoj saradnji. Zadatak “OS RK” je zaštita teritorijalne celovitosti “Kosova”. Kao drugo, na administrativnim pograničnim PKP koji su po Briselskom sporazumu pretvoreni u punovažnu granicu, dejstvuje Prištinska pogranična policija. U njenom sastavu su isključivo Albanci, a ona sama predstavlja deo albanske obaveštajne službe ŠIK, koja na ta način bez ometanja počinje da deluje i na severu Kosmeta. Srbi sa severa su više puta organizovali proteste protiv delovanja sličnih prištinskih jedinica.

Kao treće “Prištinski parlament” je na predlog “vlade iz Prištine” uoči vanrednih parlamentarnih izbora u “RK” koji su planirani za maj 2014. godine, pripremio donošenje Zakona o opštim izborima. Po tom zakonu će biti likvidirano 10 srpskih “rezervnih” poslaničkih mandata u “parlamentu” (ostavljajući samo 10 garantovanih), a da se Srbi-izbeglice liše prava glasa. Srbima koji su proterani sa svojih ognjišta Priština planira da zabrani učešće u izbornom procesu, pod izgovorom da se na biračkom spisku mogu naći samo “lica sa kosovskim državljanstvom”. Veoma indikativna za organizacije koje se bave ljudskim pravima, trebalo bi da predstavlja identifikovanje državljanstva sa nacionalnošću. U prištinskim dokumentima koji su Srbi prinuđeni da prihvate, prvo i drugo se definiše terminom “kosovarsko”. Tako da se u prinudnom, nasilnom poretku menja nacionalni identitet srpskog naroda.

Kao četvrto, “ministarstvo” za lokalnu samoupravu u Prištini nije usvojilo Statut srpskih opština sa severa – Leposavić, Zvečan, Zubin Potok i Kosovska Mitrovica. Statutima je potrebna “dorada” u skladu sa zakonima Prištine. U suprotnom, Priština preti raspuštanjem organa lokalne samouprave i sprovođenjem novih izbora. Peto, proturaju se pretnje o postojanju nekakvih spiskova Srba kod albanskih “vlasti”, koji se optužuju za bilo kakav oblik suprotstavljanja prištinskom režimu, uključujući i učešće na barikadama. U suštini, na tim spiskovima se mogu naći svi Srbi sa severa Kosmeta koji su se protivili pokušajima Prištine da zauzmu poslednji bastion srpskog otpora. Kao šesto, albanski faktor pušta “Krimsku protivtežu” na jugu Srbije (tri opštine sa većinskim albanskim stanovništvom). Junuz Musliju, bivši borac iz filijale OVK – Armije Oslobođenja Preševa, Bujanovca, Medveđe – izjavio je 18. marta da napetost na jugu Srbije može biti ukinuta samo sprovođenjem oduka sa referenduma iz 1992. godine, na kome su se Albanci izjasnili za otcepljenje od Srbije.

Vodeće evropske zemlje i SAD, kao i ranije, pružaju nepodeljenu podršku albanskom faktoru koji se neumoljivo bori protiv srpske države. Tako Filip Misfelder, izvestilac za spoljnu politiku iz vladajuće nemačke koalicije HSS/HDS “podržava ispravan put SNS i Aleksandra Vučića ka EU”, podvukavši da “preduslov za taj put predstavljaju pregovori sa Kosovom”. Po ukazivanju Misfeldera, u aprilu prošle godine je “potpisan sporazum, koji mora dovesti do priznavanja Kosova i taj dogovor mora biti do kraja realizovan”. Trejsi Džejkobson, ambasadorka SAD na “Kosovu” u svom političko-tehnološkom arsenalu neprekidno koristi tezu o “nepromenjivosti granica Kosova kao nezavisne i demokratske države” i “neophodnosti normalizacije odnosa između dve zemlje”.

Briselski pregovarački proces ušao je 31. marta tekuće godine u 23 rundu pregovora. Srpsku stranu predstavljaju premijer Ivica Dačić i njegov zamenik Aleksandar Vučić, a albansku – Hašim Tači. Ova runda uključuje najbolnija pitanja za srpsko stanovništvo na severu pokrajine, pitanja o punomoćjima Osnovnog suda u Kosovskoj Mitrovici i pitanja o Civilnoj Zaštiti. Priština insistira da sud pored srpskih, obuhvati i još tri opštine sa većinskim albanskim stanovništvom. Civilna Zaštita severa Kosova koja se nalazi pod kontrolom lokalnih srpskih organa vlasti, mora biti uključena u sastav Bezbednosnih Snaga Kosova. Uzimajući u obzir iskustvo srpskih policajaca, koji su po Briselskom sporazumu odmah morali biti uključeni u sastav Kosovske policije i koji su u suštini ostali na ulici, možemo konstatovati da Priština uvodi zabranu na profesiju – predstavnici neželjenih grupacija se isteruju, ne dozvoljava im se da rade u državnim službama, organima reda itd. Pouzdavanje u nekakvu Zajednicu srpskih opština koja je nekim neshvatljivim, pravno neregulisanim načinom, trebalo da umesto organa Republike Srbije rešava interese Srba na “Kosovu”, pokazalo se nesolidnim. Briselski sporazum potpisan je praktično pre godinu dana, a Zajednica još nije formirana. Priština insistira na tome da čak i u slučaju stvaranja Zajednice, ona ima samo status nevladine organizacije koja deluje u skladu sa zakonima “RK” i formiranju te zajednice može se pristupiti tek posle sprovođenja parlamentarnih (od strane Prištine) izbora. Rezultate političkih procesa u celini, definisao je “ministar bezbednosnih snaga Kosova” Agim Čeku. On je u intervjuu datom 30. marta, izjavio da je Briselski sporazum dao doprinos bezbednosti Kosova i regiona u celini, završivši formiranje nezavisnosti učešćem Srba sa severa na lokalnim izborima (novembar 2013) i formiranjem organa lokalne vlasti po kosovskim zakonima, što predstavlja integrisanje severa u Ustavnopravni sistem Kosova, a srpske opštine – u Kosovsko društvo. Čeku je takođe ukazao na potrebu promene Ustava Republike Srbije, prema kome Kosovo predstavlja sastavni deo Srbije. “Aleksandar Vučić će priznati nezavisnost Kosova” – izrazio je uverenost Čeku.

Istovremeno, Priština ostvaruje i “kulturni genocid” koji se manifestuje preimenovanjem gradova i sela kojima se daju ranije nepostojeća albanska imena. Pod patronatom Albanske akademije nauka u Tirani i prištinskih istoričara i uz finansijsku podršku EU i SAD, uz najgrublje falsifikovanje istorijskih činjenica, piše se nova “kosovarska” istorija pokrajine. Manastiri i crkve SPC proglašavaju se objektima “Pravoslavne crkve Kosova”. To jest, na snazi je proces nasilnog sistematskog oduzimanja neotuđivih karakterističnih elemenata srpske duhovnosti i kulture. Tako je Dardan Gaši, “ministar za životnu sredinu i prostorno planiranje Kosova”, 30. marta izjavio da je zatražio od UNESKO da vrati “prethodni izgled Pećke Patrijaršije” – to jest, da se ponište rezultati rekonstrukcije Pećke Patrijaršije koje je uradila SPC 2008. godine. Gaši tvrdi da je “SPC svojom rekonstrukcijom pokušala da predstavi crkvu kao deo slovenske kulture” u celini ocenivši rekonstrukciju Pećke Patrijaršije kao “nezakonitu intervenciju radi pridavanja veštačkog rusko-slovenskog karaktera”. Sve te raznovrsnosti nasilnog pritiska, predstavljaju nasilje na delu i dovode do rušenja srpskog identiteta. Prisetimo se definicije genocida kriminologa Rafaela Lemkina (1944): “Pod genocidom mi podrazumevamo uništavanje nacija ili etničkih grupa <…>. U celini, genocid ne mora obavezno značiti momentalno uništenje nacije <…>. Genocid pre svega pretpostavlja koordiniran plan dejstava usmerenih na rušenje osnova postojanja nacionalne grupe, sa ciljem da se same grupe potpuno iskorene. Sastavni delovi takvog plana su i uništenje političkih i društvenih institucija, kulture, jezika, nacionalne samobitnosti, religije, ekonomskih osnova za preživljavanje nacionalnih grupa, a takođe i lišavanje lične bezbednosti, slobode, zdravlja, dostojanstva i samih života ljudi koji pripadaju tim grupama. Genocid koji je usmeren protiv nacionalne grupe kao celine i preduzimanje dejstava usmerenih protiv ljudi, ne kao odvojenih pojedinaca, nego upravo kao pripadnika određenog naroda”. Na taj način se svesno ostvaruje kompleksan program, u suštini planirana agresija – protiv svih aspekata života Srba kao nacionalne zajednice, kako bi oni bili nezaštićeni i podvrgnuti asimilaciji u neprijateljskoj nacionalnoj sredini.

Opština Zubin Potok je bila prinuđena da kao zaštitnu meru donese odluku o zabrani prisustva na svojoj teritoriji policiji evropske misije EULEKS i svih policijskih i drugih jedinica koje se nalaze pod kontrolom Prištine. Na teritoriji Zubin Potok od sada se mogu nalaziti samo policijske jedinice koje su potčinjene lokalnoj samoupravi. Zbog čega je upravo ta opština toliko važna za Albance? Odgovor je očigledan: u njenoj blizini je jezero Gazivode, unikalni vodeni resurs životno neophodan za elektroenergetski sistem koji Albanci smatraju “svojim po pravu”. Pritom albanski faktor neumoljivo ide napred: Damijan Džinuri, albanski ministar za energetiku i industriju i “kosovski ministar ze ekonomski razvoj” Fadilj Ismailji, potpisali su memorandum o jedinstvenom energetskom tržištu Albanije i Kosova.

Srbi sa severa koji su se našli oči u oči sa pretnjom oružanog upada i “tihog gušenja”, ostavši jedini zaštitnici srpskog Ustava u pokrajini, izneli su ideju formiranja vlade (parlament već funkcioniše), armije i policije. Pravnu osnovu takođe daju rezultati referenduma koji je na severu sproveden u februaru 2012. godine, kada se 99,7% od izašlog broja građana izjasnilo protiv prištinskih organa vlasti. Nivo pretnje za srpski narod ne samo da ostaje izuzetno visok, nego se i dalje pojačava. Samo srpski narod na severu pokrajine može odrediti neophodan stepen svoje bezbednosti i prihvatljive uslove života. Međutim, za njegovu zaštitu mora biti stvoren mehanizam međunarodnih garancija o bezbednosti severa Kosova i Metohije.

U principu bi priznanje, pravna karakteristika ranijih i današnjih procesa na Kosovu i Metohiji, realizacija odgovornosti zbog počinjenih zločina uključujući i zločine protiv čovečnosti i ratne zločine – trebali biti imperativ morala, prava, a takođe i međunarodna obaveza – pre svega onih koji zatvaraju oči pred srpskim žrtvama, direktno ili posredno podržavajući terorističke snage i koji se beskrupulozno zalažu za “kosovsku nezavisnost”.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *