NEPOBITNE ISTORIJSKE ISTINE – Da nije bilo Srba, Hrvatska kao država danas ne bi ni postojala

NEPOBITNE ISTORIJSKE ISTINE – Da nije bilo Srba, Hrvatska kao država danas ne bi ni postojala

30 maja 2013

srpska-i-hrvatska-zastava-2Piše: Stevan Lazić

Kad je, nema tome davno, Tomislav Nikolić, predsednik Srbije, govorio u Ujedinjenim nacijama o radu Haškog tribunala i u govoru izrekao i negativne ocene o radu tog suda, u Hrvatskoj je njegov govor izvrgnut podozrenju, ismevanju, osudi. Uz istovremene bezmerne pohvale sudu kao istinskom sudu pravde. Pa još kad se sa pozornice Generalne skupštine UN začuo Marš na Drinu – čaša se prelila. Zaboravljajući pritom, u Hrvatskoj, naravno, da je taj marš komponovan u slavu branilaca, a ne u slavu osvajača, agresora. Među kojima je, agresorima, bio i velik broj Hrvata, koji su počinili stravične zločine nad nevinim Srbima – starcima, decom i ženama – u Mačvi i po srpskoj strani Podrinja.

Zaista je lepo hvaliti sud koji i šakom i kapom osuđuje Srbe. Jer kako ne hvaliti sud koji je, takođe ne tako davno, pre rasprave o njegovom radu, oslobodio, u drugostepenom postupku, hrvatske generale za zločine u Oluji. I to koje generale?! Prilično leve, minorne generale. Dok su oni glavni ili pomrli ili su se smeškali na suđenje i presude.

I tada ne beše boljeg, pravednijeg i stručnijeg sudskog tela na svetu. Jer, ne, zločina nad Srbima nije bilo. U Oluji, naravno. I nikad taj sud nije ni procesuirao ni osudio bilo koga za izbacivanje konstitutivnog naroda iz ustava, za agresiju na SFRJ i Jugoslovensku narodnu armiju, odnosno JNA, za zločine nad Srbima u Gospiću, Osijeku, Sisku, Vukovaru, Pakračkoj Poljani, na Zagrebačkom velesajmu, u zagrebačkom Kerestincu, u splitskoj Lori, na Koranskom mostu, na Miljevačkom platou, u Medačkom džepu, u Bljesku… Ništa. Odnosno, jesu sudovi u Hrvatskoj, samo za neke zločine. Ali je to više ličilo na izrugivanje pravu i pravdi, kao i žrtvama, nego na bilo kakvo ozbiljnije suđenje. Pa se suđenje u Hagu za hrvatsku stranu svelo na generale odgovorne za zločine u Oluji. A po drugostepenoj presudi – zločina, eto, nije ni bilo. Bombardovanje kolona proteranih Srba, ubijanje starica i staraca, koji su ostali, na kućnim pragovima, ubijanje invalida, bezbrojna granatiranja… ne, to za taj sud nisu bili zločini. Ispada da, po njima, ubijati Srbe nije zločin. I za Hrvate su ubijanja Srba incidenti, greške. Pa kako onda da ne slaviš takav sud! Najbolji na svetu!

A onda, eto đavola – Haški tribunal osudi hrvatske generale za zločine nad muslimanima i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Osudi ih na 111 godina zatvora. I sve su to generali hrvatske Herceg-Bosne. I sud okvalifikova to kao udruženi zločinački poduhvat, na čelu sa Franjom Tuđmanom, predsednikom Hrvatske, i njegovim desnim rukama u tom udruženom zločinačkom poduhvatu – Gojkom Šuškom, generalom Jankom Bobetkom i Matom Bobanom (svi su se upokojili, bez suđenja, bez bilo kakve odgovornosti). I konstatova, taj sud, da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu! (Što je sve dalje, pretpostavljamo, čitaocu veoma dobro poznato.)

I nigde Srba ni u toj presudi. Njih uopšte sud ne spominje. Nigde ni reči o stravičnim zločinima nad Srbima u Sijekovcu, u Hercegovini, u jugozapadnoj Bosni… Ništa.

U Hrvatskoj je odavno usvojena, i ustalila se, njihova sopstvena ocena da se u građanskom ratu na bivšim jugoslovenskim prostorima radilo isključivo o velikosrpskoj agresiji. Horski se to peva od početka tog građanskog rata. I, naravno, Hrvati nisu živeli ni u kakvoj Jugoslaviji. Kod njih nije bilo Jugoslovenske narodne armije. Srbi su oduvek bili remetilački faktor, a oni su braniteljskim i domoljubnim junaštvom isterali tog mrskog neprijatelja, tog agresora. I kako bi bilo divno davljenje pripadnika JNA u Splitu pripisati Srbima, kako bi bilo dobro kad bi se moglo isključivanje električne struje, vode i zabranu snabdevanja hranom vojnika u kasarnama JNA, zajedničke nam tada vojske i na području Hrvatske, pripisati Srbima. Pa ubijanje vojnika i starešinskog kadra. Stoga se u Hrvatskoj JNA i ne spominje. Osim kad se u kontekstu te, po njima, velikosrpske agresije spominje. Kao u nedavnom razgovoru, na primer, zagrebačkog profesora Žarka Puhovskog u jednim ovdašnjim (beogradskim) novinama: „… Koliko god je rat počeo napadom JNA iz Beograda Hrvatska nije učinila sve što se moglo da taj rat izbegne…“. Eto, kako to ide. Kako se to priča kad se preskače onaj deo istorije u kome je hrvatska vlast, na čelu sa Franjom Tuđmanom isterala blizu pet stotina hiljada (i brojem: 500.000) svojih sunarodnika – Srba (ovde ne računamo samo Oluju – počelo je to još 1991. godine). I nikome ništa.

Pa se Hrvatska, ocenom svoje elite svrstala u antifašističke zemlje. Bolje reći – samoproglasila se antifašističkom. Država u kojoj su, od 10. aprila 1941. do 8. maja 1945. godine, na vlasti bili hrvatski fašisti, ustaše, na čelu sa Antom Pavelićem, jednim od najvećih zlikovaca Drugog svetskog rata. A u partizanskim jedinicama, formiranim na području današnje Hrvatske, do pada Italije nije bilo više od deset procenata Hrvata. I to među njima veoma poštenih i hrabrih Hrvata. Što niko ne spori. Jer prve tri partizanske divizije na području današnje Hrvatske bile su Šesta lička, Sedma banijska i Osma kordunaška. Više od devedeset procenata boraca u tim divizijama bili su Srbi.

I iskreno govoreći, da nije bilo Srba, Hrvatske danas ne bi ni bilo – posle Prvog svetskog rata preveli su ih iz poraženih na stranu pobednika, posle Drugog svetskog rata preveli su ih takođe iz poraženih na stranu pobednika. A za zločine, najveće zločine u istoriji ovog dela Evrope (i Hrvatska je jedina država u kojoj su postojali dečji logori!), malo je ko odgovarao. Nikad se Hrvati nisu suočili s tim zločinima. Sve im je oprošteno. Pa da bi se odužili braći Srbima, oni su ih isterali sa zavežljajima, na traktorima… I, kažu, nije bilo zločina. I što oni, nego to i Haški tribunal… 

A onda, eto đavola – Haški tribunal ne valja. Od trojice sudija koji su osudili hrvatske generale na 111 godina zatvora, za zločine u BiH, u Hrvatskoj se ocenjuje kako je samo jedan od njih pravi sudija, stručnjak. I taj je izdvojio svoje mišljenje, svoju odluku. Dok druga dvojica, koji su osudili generale, nisu uopšte stručni – oni su profesori prava, vele u Hrvatskoj.

Dakle, Hrvatska je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu u udruženom zločinačkom poduhvatu, na čelu sa Franjom Tuđmanom, predsednikom Hrvatske!

Ne radujemo se bilo čijoj osudi. Ali je istina, zbog žrtava i istorije, neophodna. Jer tu se nije radilo o incidentima i greškama u politici hrvatskog rukovodstva, nego o planiranom i dosledno izvođenom zločinačkom poduhvatu i agresiji. A narodi moraju da žive jedni sa drugima. I jedni pored drugih. Ali moraju i da se suoče sa istinom o sebi. A ne samo da istinu o sebi neprestano, kroz istoriju, prenose na drugog. Dok sebe hrane lažima i iskonstruisanim i izmišljenim pričama o sebi.

Bez obzira šta će biti odlučeno u drugostepenom postupku, ova je presuda ipak satisfakcija nevinim žrtvama. Sada muslimanskim, bošnjačkim. A jednog dana… Jer zločini ne zastarevaju. Valjda to zna i taj sada u Hrvatskoj odjednom tako omraženi Tribunal. Što bi trebalo da znači da je Tomislav Nikolić bio u pravu kad mu je izricao onakvu, skroz negativnu ocenu na zasedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.

Kako je to lepo kad se komšije slažu! Ma koliko da nam nije do šale – jer o žrtvama je reč.

I o agresiji! Jedinoj u svim dosadašnjim presudama u Hagu! A aktuelni ministar spoljnih poslova Republike Hrvatske, gospođa Vesna Pusić, odavno se izjasnila o tome kako je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu! Da se i to zna. 

I lepo, jednom davno, Aristotel reče: Drag mi je Platon, ali mi je istina draža!

(Intermagazin)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Pingback: NEPOBITNE ISTORIJSKE ISTINE – Da nije bilo Srba, Hrvatska kao država danas ne bi ni postojala | Jadovno 1941.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *