НЕПОЗНАТА ИСТОРИЈА Западних Словена (МАПА)

NEPOZNATA ISTORIJA Zapadnih Slovena (MAPA)

21 maja 2017

U isto vreme kada je propalo Zapadno rimsko carstvo (476. godine) na istorijsku pozornicu stupaju germanska plemena pod zajedničkim nazivom Franci. Postojbina im je bila zapadno i istočno od srednjeg i donjeg toka reke Rajne. Činila su ih mnogobrojna plemena od kojih su najveća bili Silijanci, Ripuarijanci i Hesijanci.

KATASTROFA SLOVENA

U isto vreme kada je propalo Zapadno rimsko carstvo (476. godine) na istorijsku pozornicu stupaju germanska plemena pod zajedničkim nazivom Franci. Postojbina im je bila zapadno i istočno od srednjeg i donjeg toka reke Rajne. Činila su ih mnogobrojna plemena od kojih su najveća bili Silijanci, Ripuarijanci i Hesijanci.

Pod svojim vođom Klodovikom (481 – 511) Franci kod Soasona pobeđuju rimsku vojsku. Ubrzo on postaje franački kralj i prima hrišćanstvo i to, za razliku od Gota koji su primili hrišćanstvo u formi arijanske jeresi, Franci primaju zvaničnu verziju hrišćanstva, što će da im obezbedi podršku Rimske crkve u narednim vekovima.

U svom osvajačkom pohodu na Galiju, Franci proteruju Vizigote iz južnog dela zemlje preko Pirineja u Španiju. Kod Poatjea 732. godine tuku arapsku vojsku i zaustavljaju arapsku najezdu takođe južno od Pirineja. Franački kralj Pipin III Mali (751 – 768) odbranio je Rim od napada Langobarda i deo od njih osvojenih teritorija sa Rimom i Ravenom poklonio je papi čime je stvorena Papska država koja je postojala sve do 1870. godine. Od tada pape više nisu bili samo duhovni, već su postali i svetovni vladari, što će da ima veliki značaj za budućnost Rimske crkve.

Franačka država dostiže svoj vrhunac za vreme vladavine Pipinovog sina, Karla Velikog (768 – 814). Njegovo vladanje ogromnom teritorijom sa mnogobrojnim narodima od Barcelone do Labe i Panonske nizije i od Danske pa sve do južno od Rima, kao i po njega srećna okolnost da je u to vreme Vizantijom vladala žena, tj. carica Irina (797 – 802), dali su mu za pravo da ga 800-te godine u Rimu papa Lav III kruniše za cara. Tom prilikom od strane pape izneta je po prvi put nova ideja, ideja stvaranja Svetog Rimskog Carstva.

Karlo Veliki je za vreme svoje višedecenijske vladavine neprestano ratovao. Protiv Arapa, Baskijaca, Langobarda, Bavaraca, Danaca, Saksonaca i Slovena. Zbog njegove bliske povezanosti sa Rimskom crkvom njegovi pohodi nisu bili samo pljačkaški i osvajački, već ih je opravdavao i širenjem hrišćanstva. Sa tim opravdanjem naročito se ustremio na pagansko germansko pleme Saksonce. Na njih je za 30 godina predvodio čak 8 pohoda. Ognjem i mačem prevodio ih je u hrišćanstvo, ali čim bi sa svojom vojskom napustio Saksoniju, Saksonci bi se vraćali svojim paganskim verovanjima. Tek kada je saksonsko plemstvo pridobio na svoju stranu time što im je razdelio zemlju i preneo vlast nad slobodnim Sasima, dok je za uzvrat ono prihvatilo hrišćanstvo, Karlo Veliki je uspeo da potčini Sase.

Zanimljivo je da su u pokrštavanju Sasa značajnu ulogu imali Sasi sveštenici iz Engleske. Naime, još od sredine 5. veka Sasi su zajedno sa Anglima i Jitima započeli invaziju na keltsku Englesku koju su 410. godine napustili Rimljani. U Engleskoj Sasi primaju hrišćanstvo jednim delom od Brita, a drugim delom od Iraca. Posle 2-3 veka ti engleski saski sveštenici zajedno sa vojskom Karla Velikog na najsuroviji način uteruju u pamet hrišćanstvo svojim saplemenicima koji su ostali u postojbini. Zahvaljujući njima dolazimo do jedne od mnogobrojnih poučnih istorijskih zakonitosti, a koja glasi da nikada ne treba verovati onima koji su napustili svoj narod, a kasnije se vratili jer u ogromnom broju takvi više ne zastupaju interese svog naroda i njegove države, već zastupaju interese onih od kojih su se vratili.

Početkom 21. veka i mi Srbi u Srbiji na najsuroviji način smo to iskusili jer smo slepo poverovali onim Srbima koji su se sa Zapada skoro kao poplava vratili u zemlju. Najupečatljiviji primer je Božidar Đelić koji je čak likujući potpisao u ime Srbije Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom Unijom i time zadao smrtonosan udarac srpskoj privredi, a naročito srpskoj poljoprivredi i istovremeno omogućio basnoslovnu, za srpske prilike, korist za Evropsku Uniju.

U svojim pohodima na istok Karlo Veliki se nije zaustavio u Saksoniji, već je išao i dalje. Na srednjoj i donjoj Labi nailazi na polapska a na priobalju Baltičkog mora na primorska slovenska plemena. Razjedinjena i na nižem stunju društvenog razvitka ta plemena nisu mogla da se suprotstave vojsci ogromne i centralizovane Franačke države. Karlo im je nametnuo plaćanje danka i na granici sa njima sagradio je niz vojnih utvrđenja.

Istočno od Labe nalazila su se slovenska plemena: Bodrići, Ljutići, Gavoljani, Lužićani, Pomorani, a južnije od njih Srbi čija se teritorija prostirala čak i zapadno od reke.

Karlo Veliki podelio je svoju zemlju na oblasti a u pograničnim teritorijama te oblasti su se zvale marke. Dobro utvrđene služile su za odbranu a još više, kada su Sloveni bili u pitanju, za dalja osvajanja. Zahvaljujući toj podeli susrećemo se, ni manje ni više nego sa Srpskom markom.

Dakle, germanski prodor na istok, na slovenske zemlje, započet je još za vreme vladavine Karla Velikog krajem 8. i početkom 9. veka. Usled višemilenijumske denacionalizacije i germanizacije od svih polabskih i primorskih slovenskih plemena danas je opstalo u Nemačkoj još samo oko 120.000 Lužičkih Srba.

Posle smrti Karla Velikog dezintegracioni procesi u njegovom carstvu dovode 843. godine do Ugovora u Verdenu kojim je zemlja podeljena na Zapadnu Franačku kraljevinu, buduću Francusku, Istočnu Franačku kraljevinu, buduću Nemačku, i Italiju. Ta podela nije uspela da zaustavi dalje slabljenje kraljevskih vlasti i jačanje uticaja krupnih feudalaca. U Nemačkoj vojvodstva postaju države u državi, a među njima najvažnija su bila: Frankonsko, Švapsko, Bavarsko, Lotarinško i Sasko.

Po raspadu Franačke države slovenska plemena su povratila svoju nezavisnost, ali su nedugo zatim morala da vode ratove sa Istočnom Franačkom državom, odnosno sa Nemačkom, čiji su kraljevi i feudalci „bacili oko“ na zemlje slovenskih plemena.

Do ponovnog jačanja centralne vlasti u Nemačkoj dolazi 918. godine kada je za kralja izabran saksonski vojvoda Henrih I Ptičar. I on ratuje istočno od Labe, ali napada još severnije, na Dance i pripaja Nemačkoj oblast Šlezving. Sin Henriha I, Oton I, nasleđuje oca na prestolu 936. i vlada do 973. godine. U Rimu 962. godine krunisan je za cara Svetog rimskog carstva. On pripaja Češku i Moravsku svom carstvu i započinje naseljavanje sa Nemcima teritorija istočno od Labe. U to vreme polapski i primorski Sloveni trpe pritiske ne samo od Nemaca već i od Poljaka tako da se granica između Nemačke i Poljske ustaljuje istočno od Labe na reci Odri.

Dakle, za manje od dva veka Nemci su pomerili svoju granicu istočno sa Labe na Odru i osvojili teritoriju polabskih Slovena. Porobljeni Sloveni nisu se sa time lako mirili te za vladavine Otona II izbija 983. godine pobuna svih pokorenih plemena iz oblasti oko Labe i Odre. Iz svoje ogorčenosti na hrišćansku crkvu i nametanja crkvenog desetka pobunjenici su čak iskopali iz groba telo po zlu čuvenog biskupa Dodila. Sledeća dva veka nemačka vlast i hrišćanska crkva nisu uspele da se učvrste u tim oblastima. Tako je na primer Oton III bezuspešno ratovao protiv Slovena na Labi.

Ono što nisu mogli da postignu oružjem nemački carevi svoj prodor na istok ostvarivali su pomoću nemačkih hrišćanskih misionara koji svoju delatnost šire na istok. U Poljskoj i među litvanskim paganskim Prusima. Poljski kralj Mješko I (963-992) prihvata hrišćanstvo kao državnu religiju.

Ipak, u to vreme, nemački carevi obraćali su mnogo veću pažnju Italiji nego istoku. U borbi za nju po smrti Fridriha II iz dinastije Hoenštaufena 1250. godine Sveto Rimsko Carstvo gubi suštinski značaj i opstaje sve do 1806. godine, ali samo kao manje-više formalna organizacija.

Na nesreću Slovena nemački prodor na istok nije se ostvarivao samo preko nemačkih država. Raspad nemačke državne organizacije nije se zaustavio na gubljenju značaja Carstva, već se produbio urušavanjem i same nemačke države na veliki broj kneževina, grofovija, baronija, riterskih dobara i nezavisnih gradova. Najveće kneževine bile su na istoku zemlje jer su se one uvećale upravo osvajanjem teritorija slovenskih plemena u polablju.

Već u 12. veku knez Albreht Medved dobija od cara posede na srednjoj Labi i na njih doseljava nemačke koloniste. Njegovi naslednici proširuju kneževinu na istok sve do Odre pa čak i preko nje i time nastaje Brandenburška marka koja je postala najveća kneževina u celoj imperiji. Utvrđeni grad Polapskih Slovena Branibor prekršten je u Brandenburg, a istočno od njega na mestu drugog naselja Polapskih Slovena nastaje Berlin, budući glavni grad Nemačke. Dakle, zahvaljujući svom prodoru na istok Nemci će svoj glavni grad vremenom izmestiti iz Ahena koji se nalazi na samoj granici sa današnjom Belgijom, u Berlin koji se nalazi kud i kamo istočnije, čak između Labe i Odre.

Takođe u 12. veku, sredinom veka, nemački saksonski hercog Henrih Lav osvaja slovenske pribaltičke zemlje sve do Odre i grad Libek pretvara u veliku nemačku luku na Baltiku. U 14. veku Libek i Hamburg osnivaju nemačku Hanzu, savez 80 severnih nemačkih gradova koja pod svoju kontrolu stavlja trgovinu od Briža do Novgoroda. Posle vojske i crkve nemačkom prodoru na istok pridružuju se i nemački trgovci. Normalno, Hanza nije imala samo ekonomsku moć, već i političku i vojnu. Tako na primer, kada je Danska pokušala da ukine njeno monopolsko ponašanje došlo je do rata između nje i Hanze u kojem je Danska bila poražena.

Sva napred navedena nemačka osvajanja bila su pogubna po Slovene. Nemci naseljavaju svoje stanovništvo, koloniste, na najboljoj zemlji, a Slovenima šta ostane. Takođe, osniva se bezbroj nemačkih manastira te se Sloveni na silu pokrštavaju a time gube svoje običaje i svoj jezik, čime nastupa proces njihove germanizacije.

Pored krupnih feudalaca, sveštenika i trgovaca, nemačkom prodoru na istok pridružuju se i nemački viteški redovi.

Još u 10. veku u pribaltiku od ušća Visle pa do Finskog zaliva nalazio se ogroman prostor između Poljske i Rusije nepokriven državnom organizacijom, idealan za osvajanje. Od mnogobrojnih plemena na toj teritoriji koja dakle nisu uspela da stvore svoje države živeli su, pored ostalih, i danas poznati Prusi, Litvanci, Letonci i Estonci. Već 1201. godine nemački baltički trgovci na ušću Dvine u Baltik osnivaju grad Rigu. Naredne godine, radi osvajanja ostalih teritorija, a pod idealnim izgovorom širenja hrišćanstva, Nemci osnivaju duhovničko – riterski red Mačonosaca.

Nešto ranije, za vreme Trećeg krstaškog rata, 1190. godine, u Svetoj zemlji, nemački vitezovi osnivaju versko-vojni red pod nazivom Tevtonski vitezovi. Kao jedan od bisera slovenske naivnosti i gluposti, poljski knezovi u svojoj borbi protiv paganskih Prusa pozivaju ih u pomoć, te se oni 1226. godine stacioniraju na ušću Visle u Baltik. Tevtonski vitezovi osvajaju zemlju Pruskih plemena i na njoj doseljavaju nemačke koloniste i osnivaju nemačke gradove. Prusi, pripadnici litvanske grupe naroda mogli su ili da se ponemče ili da nestanu. Tako nastaje jedna od najvećih krađa identiteta u celokupnoj evropskoj istoriji. Prusi, stopivši se sa nemačkim kolonistima, daju svoje ime Nemcima sa svoje teritorije koji će u kasnijoj nemačkoj istoriji postati najistaknutiji Nemci naročito kada je u pitanju vojna istorija.

Nemački viteški redovi Mačonosaca i Tevtonaca ujedinjuju se 1237. godine i tako osnaženi počinju da ispoljavaju pretenzije i na ruske zemlje. Njima se na Čudskom (Pejpuskom) jezeru suprotstavlja ruska vojska Novgorodskog kneza Aleksandra Nevskog 1242. godine i strahovito ih poražava. Time je daljnji srednjevekovni nemački prodor na istok bio zaustavljen.

I Poljaci su najzad ukapirali koga su pozvali u svoju blizinu te su, da bi se odbranili, stvorili 1386. godine personalnu uniju sa Litvanijom kojoj je tada pripadala i Belorusija i Ukrajina, pa čak i neke čisto ruske teritorije. Do odlučujuće bitke dolazi 1410. godine kod Grinvalda u kojoj nemački riteri doživljavaju težak poraz. U bitki gine i Veliki majstor, starešina reda, a njenim ishodom vojvodstvo Pruska postaje poljski vazal.

Nemački prodor na istok od 9. pa do 15. veka od Labe pa sve do nešto istočnije od Njemena gde će nastati grad Memel, doveo je i do masovnog naseljavanja nemačkog stanovništva na te prostore kao njegove trajne posledice i uticaće na zbivanja u Evropi čak i u 20. veku.

Dok na severu Evrope nemački feudalci, popovi, trgovci i riteri uspešno ostvaruju prodor na istok od Labe pa sve do Finskog zaliva samo Sveto Rimsko Carstvo nemačke narodnosti doživljava veliku krizu u periodu id 1254. pa do 1273. godine. To je period bez cara odnosno period međuvlašća tj. Interegnuma. U samoj Nemačkoj vladalo je „pravo pesnice“.

Tu situaciju koristi češki kralj Pšemislav Otakar II (1253 – 1278) te iako je i Češka pripadala Carstvu a češki kralj bio jedan od sedam izbornika (kurfirsta) koji su učestvovali u izboru Cara, on osvaja veliko vojvodstvo Austriju kao i Štajersku, Korušku i Kranjsku i pripaja ih svojoj državi.

Najzad, 1273. godine je za cara Svetog Rimskog Carstva izabran Rudolf Habzburški, drugorazredni grof sa posedima u Alzasu i Švajcarskoj. U to vreme Habzburzi su očajnički težili da negde u carstvu zaposednu veći posed i da se u njemu ustale. I tada oni koriste priliku i carsku titulu te Rudolf sa carskom vojskom 1278. godine napada i u bitki na Moravskom polju tuče češku vojsku dok u njoj gine i sam češki kralj. Pobednik, car Rudolf Habzburški, prisvaja kao nasledno dobro svoje porodice Austriju, Štajersku, Korušku i Kranjsku, što je, ustvari, značilo stvaranje Habzburške monarhije. Ona će u narednim vekovima presudno da utiče na sudbinu zapadnih i južnih Slovena. I ta nova nemačka država krenuće u nemački prodor na istok, a samim tim i na ugnjetavanje, asimilaciju i germanizaciju Slovena u njenim granicama.

Dakle, Sloveni Poljaci u svojoj naivnosti pozivaju svoju braću u veri, nemački Tevtonski viteški red da im pomognu u njihovoj borbi protiv paganskih Prusa i vrlo brzo stupaju s njima u krvavi rat koji će se nastaviti kroz sledeće vekove, što znači da ista vera ne predstavlja nikakvu prepreku za najkrvavije sukobe, dok Sloveni Česi svojom pogrešnom politikom prouzrokuju dolazak u njihovu najbližu okolinu, u Austriju, Habzburške dinastije, njihovog najvećeg neprijatelja u sledećim vekovima.

(Srbin.info)

KOMENTARI



2 komentara

  1. Jovan says:

    Tacnije ZAPADNIH SRBA! Tacno je da su Latini razbili Srbe od Baltika do Jonskog i Crnog mora! Danas samo postoje ostrvca srpskih dusa od Gdanjska, Drezdena, Ceske, Arada, Ukrajine, KiM, do Skadra na Bojani, .. A i koloniji Srbiji su ugrozena manjinska grupa!

  2. Za Srbiju says:

    Na jutjubu na Radio Serbona Miodrag Milanović ''Srbski Točak Istorije'' (18.05.7526.)

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *