Neshvatljive improvizacije oko godišnjice proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca

Neshvatljive improvizacije oko godišnjice proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca

8 децембра 2013

Kraljevina Srba Hrvata i SlovenacaPiše: Slobodan Turlakov

Na dan proglašenja Kraljevstva SHS, 1. decembra, RTS je uživo objavio donji tekst, koji je potom Gugl u „Vestima“ taj tekst i „odštampao“, a koji će sutradan, 2. dec., „Večernje novosti“ u celosti preuzeti.

Taj tekst glasi:

„RTS UŽIVO

nedelja, 01. dec 2013, 11:21 – 12:19

Godišnjica osnivanja Kraljevine SHS

Prva zajednička država Južnih Slovena proglašena je na današnji dan pre 95 godina. Zvala se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, da bi 1929. promenila ime u Kraljevina Jugoslavija. Konkretni dogovor o ujedinjenju Južnih Slovena postignut je na Krfu, gde je 1917. doneta Krfska deklaracija.

Pre 95 godina, 1. decembra 1918. proglašena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno od 1929. Kraljevina Jugoslavija.

Kraljevina Srbija je još početkom Prvog svetskog rata zvanično objavila da su njeni ratni ciljevi ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, što je potvrđeno Niškom deklaracijom Skupštine Kraljevine Srbije, 7. decembra 1914. godine.

„Uverena u rešenost celog srpskog naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode, vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak, da obezbedi uspešan svršetak ovog velikog vojevanja koje je, u trenutku kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca“.

Ubrzo je usledilo formiranje Jugoslovenskog odbora 1915. godine, koji su sačinjavali istaknuti Srbi, Hrvati i Slovenci sa prostora tadašnje Austro-Ugarske opredeljeni za stvaranje nove zajednice Južnih Slovena.

Konkretni pregovori o ujedinjenju u buduću državu postignuti su na grčkom ostrvu Krf, gde je 20. jula 1917. doneta Krfska deklaracija, a u Ženevi 9. novembra 1918. godine, takozvani Ženevski sporazum. Skupu u Ženevi su prisustvovali predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog veća iz Zagreba i Jugoslovenskog odbora s centralom u Londonu.

U jeku raspada Austro-Ugarske pod vođstvom čelnika i pristalica Jugoslovenskog odbora, u Zagrebu je proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, kao zemlja Južnih Slovena dotadašnje Austro-Ugarske.

Pošto je u Novom Sadu Velika narodna skupština prethodno 25. novembra 1918. godine donela odluku o prisajedinjenju Kraljevini Srbiji, a dan ranije 24. novembra i Skupština Srema u Rumi, u novu zajedničku državi obrazovanu 1. decembra 1918. godine, Vojvodina je stupila kao sastavni deo Srbije.

Takođe, krajem novembra „Podgorička skupština“ donela je odluku o pripajanju Crne Gore Kraljevini Srbiji.

Tako je 1. decembra 1918. godine regent (od 1921. kralj) Aleksandar Karađorđević u palati Krsmanović, na Terazijama u Beogradu, proglasio stvaranje nove države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Godine 1929. zemlju je kralj Aleksandar preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju, što je samo bio dosledni nastavak izvorne koncepcije s kojom je 1918. godine i obrazovana zajednička država, i što je takođe bilo uneto u Ustav iz 1921. godine, poznat kao „Vidovdanski“ – koncepcije integralnog jugoslovenstva – odnosno uverenja da je reč o jednom troimenom narodu.“

*
Gornji tekst nema potpisa, ali svakako ima autora, koji je iz nepoznatih razloga ostao anoniman. Međutim, ono što je napisano duboko se ne slaže sa stvarnim zbivanjem oko stvaranja Kraljevstva SHS i kasnijih događanja. Istina za volju, oko sveg tog ima, i inače, dosta nepreciznosti i nejasnoća, već i zbog toga što je akt samog Ujedinjenja, po još važećem Ustavu Kraljevine Srbije pod znakom pitanja, jer nije prethodno prošao kroz našu Skupštinu da ga ona odobri i usvoji, pa je prema tome nezakonito i ništavno..

Naime, Pašić nije smeo da sazove Narodnu skupštinu, u oslobođenom Beogradu, jer bi ona, pre no što bi prešla na dnevni red, oborila njegovu vladu, pošto vlada već nije bila zakonska i na skupštinskoj većini zasnovana, pa bi se postavilo i pitanje svih vladinih akata, od prekida poslednjeg zasedanja Skupštine na Krfu, 14 /27. aprila 1918, pa i samo proglašenje Ujedinjenja, koje je obavljeno čak bez Skupštinskog znanja.

Naša Skupština je sazvana tek 14/27. dec, dakle 27 dana po obavljenom proglašenju Kraljevstva SHS, u poslednje svoje zasedanje, da sankcioniše taj nezakoniti čin, i time samu sebe formalno raspusti, čime je de fakto i de jure, prestala da postoji Kraljevina Srbija, koja je, u stvari, prestala da postoji još 7./20. dec. kada je formirana Vlada nove države.

Netačno je da se ta nova država zvala Kraljevina SHS, jer je regent Aleksandar proklamovao kao Kraljevstvo SHS, i nije ona tek tako 1929. promenila ime u Kraljevinu Jugoslaviju, već je do te „promene“ došlo državnim udarom kralja Aleksandra, kojim je osporena srpska nacija.. Dalje, netačno je da je „konkretni dogovor o ujedinjenju Južnih Slovena postignut na Krfu, gde je 1917. doneta Krfska deklaracija“, jer njeni učesnici nisu imali takva ovlašćena, pogotovu oni iz tzv. Jugoslovenskog odbora, koji je bio samozvani Odbor od nekoliko slučajnih emigranata iz Austrougarske, bez ikakvog oslonca u tamošnjem narodu. Uostalom, ta Deklaracija više je preporuka o stvaranju unitarne države pod dinastijom Karađorđevića, što su dva zaključka koja su bila bitna i za Aleksandra i za Pašića.

U gornjem tekstu se navodi odlomak iz tzv. Niške deklaracije Skupštine Srbije 24. nov./7. dec.1914, iz koje je izostavljen njen najtragičniji i najsudbonosniji deo, u kom se kaže „Sjajni uspeh (misli se na omogućenje ujedinjenja) koji ima da kruniše ovo vojevanje, iskupiće obilato krvave žrtve koje današnji srpski naraštaj podnosi“.

Drugim rečima, sam srpski narod dobrovoljno nudi svoje satiranje, u korist ujedinjenja sa onim delovima „troimenog naroda“, koji u tom času, kao vojnici i oficiri austrougarske vojske, vode protiv srpske vojske krvavu Kolubarsku bitku, jurišajući kao šakali na sve što je srpsko, utrkujući se svojim zločinima i svojom odvažnošću sa Austrijancima, Mađarima, kako bi dokazali svoju nepokebljivu vernost crno-žutoj monarhiji.

U tom ne izostaju ni muslimani, već i zato što je turski sultan, kao verski poglavica svih muslimana, proglasio rat protiv nas, kao sveti rat, iliti džihad.

Nikom tada da padne na pamet pa da kaže, da ta Deklaracija mora da sadrži i poziv svim porobljenim Južnim Slovenima da odlučno stanu na stranu Kraljevine Srbije i da se zajedničkom borbom dođe do zajedničkog i žuđenog cilja. Upravo ono što je Ilija Garašanin, u zajednici sa Antonijem Oreškovićem, još 1867, u dopunjenoj verziji svog „Načertanija“ napisao:

„Oslobođenje sveg jugoslovenstva mora biti podjenako delo sviju plemena jugoslovenskih. Za to svako pleme mora prinositi svoje žrtve, i u krvi i u novcu.“

Netačno je da su Jugoslovenski odbor koji su sačinjavali „istaknuti Srbi, Hrvati i Slovenci sa prostora tadašnje A/U, (bili) opredeljeni za stvaranje nove zajednice Južnih Slovena“. I Supilo i Trumbić u svojim brojnim susretima i u Londonu i u Parizu, sa tamošnjim istaknutim političarima, a i publicistima, kao što su bili Votson i Sid, neprestano su rovarili protiv te ideje, tražeći saveznike za nezavisnu državu Hrvatsku.

Vrhunac netačnosti i proizvoljnosti jeste pominjanje tzv. Ženevskog sporazuma 27. okt./ 9. novembra 1918, dakle nepun mesec dana pre proglašenja Ujedinjenja, koji je, u stvari, značio suspendovanje Krfske deklaracije, usvajanjem odluke, po kojoj bi nova država bila dvojna monarhija, po ugledu na Austrougarsku. Blagodareći Protiću, zastupniku Pašića na Krfu, kao predsednika vlade, ta je Ženevska deklaracije pala u vodu, pošto je Protić sa članovima vlade, ne slažući se s njom, podneo ostavku.

(U stvari, ima tu svega i svačega, jer je srpska opozicija, bila spremna i da paktira sa Jugosloivenskim odborom, samo da sruše Pašića; doduše, ne bez razloga!)

U gornjem tekstu o 95 godišnjici Kraljevine Jugoslavije, pominje se, kao što se vidi, „Velika narodna skupština 12/25. nov. 1918. u N. Sadu, a dan ranije, 11/24. nov, i Skupština Srema, sa njihovim odlukama da stupe u novu (!) zajedničku državu obrazovanu 18.nov./ 1.dec.1918. u koju je Vojvodina stupila kao sastavni deo Srbije.“

Kamo sreće da se tako zbilo.

Čudno, u gornjem tekstu se ne pominje, ista želja, prisajedinjenja Srbiji, koju je, još ranije, izrazilo bosansko Narodno veće 21. okt./3.nov. 1918. u Sarajevu, a potom i Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori 13./26. nov. 1918, kao i Narodna veća Krajine u Banja Luci i Kotoru 14/27. nov.1918.

Na žalost i večnu sramotu, a i na grdnu štetu srpskog naroda, kao što smo videli, Narodna Skupština Srbije nije se sastala i proklamovala ujedinjenje sa svim tim srpskim zemljama, pa su one, sem Crne Gore, došle preko Zagreba u zajedničku državu. Da je to tada učinjeno, naša bi pozicija kasnije, a posebno 1991, bila sasvim drugačija, postojao bi jedan pravno sankcionisani akt, kojim su srpske granice zvanično uobličene i određene jednom za svagda.

Videlo se već i zašto Pašić i radikali nisu smeli da sazovu Narodnu skupštinu, i iz te partijske „okolnosti“ rodila se naša sadašnja budućnost, koju budućnost nam danas, od 5. oktobra, isto tako kroje partijske okolnosti, s tom razlikom, što ondašnje „okolnosti“ nisu proizlazile iz služenja srpskim evro-atlanskim neprijateljima, kao što danas proizlaze.

Uopšte, 1918. godina u mnogo čemu još je nesagledana . Dok se na bojnom polju osećalo pomaljanje sunca, koje će blesnuti i zablistati u svom punom pobedničkom sjaju probojem Solunskog fronta 2./15. septembra, dotle se na političkom pomaljao mnogostruki haos, što je Andrić definisao kao „jedni su hteli da se otkriju, drugi da se sakriju“, iz kog galimatijasa se više izrodilo no rodilo Kraljevstvo SHS, kojim je Srbija prekrivena, da bi se od 5. oktobra to „prekrivanje“ najako obnovilo, a obeležavanjem 100 godišnjice početka Prvog svetskog rata, kojim je trebalo već jednom da ta Srbija sasvim nestane, što će se obilato pripremanim obeležavanjem možda i dogoditi, uz pomoć domaćih urušitelja.

No, da ne bude baš mnogo crno, pomenimo da je Prvi potpredsednik, pre neki dan, obećao građanima da će u 2014. početi bolje da žive… Lepo.

Mada je ranije rekao da ne sme ništa da obećava, jer sve što kaže to se kasnije izjalovi… Valjda sada neće???

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u