Неуспех „Немањића“ као плод југословенске културне матрице

Neuspeh „Nemanjića“ kao plod jugoslovenske kulturne matrice

4 marta 2018

Piše: Dragoslav Bokan

Mnogo se i sa razlogom priča o TV seriji RTS-a ”Nemanjići, Rađanje kraljevine”, koja iz nedelje u nedelju vređa dobar ukus, zdrav razum i patriotska osećanja miliona srpskih gledalaca. I svaka epizoda ponaosob izaziva burne reakcije i silne proteste, koji nikako da posustanu, već se samo povećavaju i umnožavaju.

Neuverljivost likova; način njihovog govora; deklamovanje umesto prave glume; neumesni dijalozi; bizarne greške; nedostatak ma kakve emocije između junaka serije i srpskog gledališta; dosadnjikavo prepričavanje istorijskih lekcija na nivou srednje škole; preterana i pogrešna psihologizacija ličnosti, koje zato više podsećaju na naše savremenike nego na mitske figure iz slavne prošlosti; trapavo držanje vojnika i vojskovođa, i neshvatljivo ”pajtanje” članova Nemanjine familije sa njim (u realnosti – nedodirljivim vladarom); statisti koji tragikomično otaljavaju svoje zadatke; prazan hod u priči; nedostatak crkvene i duhovne dimenzije (i ma kakve uzvišenosti ove epohe, poznatog kao ,,doba vere”); bleskasto ponašanje raznoraznih savetnika i učitelja županove porodice; neshvatljivo loša podela uloga (dovoljno je navesti primer Nemanjine braće); spuštanje važnih istorijskih ličnosti – na primer, vizantijskih careva – na nivo današnjih političara; kostimirana maskarada (gde nijednog trenutka ne zaboravljamo da su pred našim očima glumci, a ne one istorijske ličnosti koje oni treba da predstavljaju); vizuelno siromašni kadrovi; loša, više dokumentarna optika direktora fotografije; višak kožuha i indijanskih kostima iz vesterna, a manjak srednjovekovne elegancije i onovremene kraljevske raskoši; maksimalno umanjivanje crkvenih aktivnosti, kako srpske vlastele, tako i našeg naroda; folklorne epizode sa igračicama koje se vrte i keze pred kamerama nevešto glumeći nekakav ,,erotični ples” (i to uz već hiljadu puta odslušanu muziku koja uvek predstavlja srednjovekovnu epohu); apsolutno pogrešno izabran glumac za centralnu ličnost prvih nekoliko epizoda (nikad lošiji i ružniji Mladen Nelević u ulozi osnivača najveće srpske dinastije svih vremena); sasvim savremeni uličarski žargon koji bi bio nedopustiv i početkom dvadesetog veka, a kamoli pre osam vekova… sve su to očigledne mane i nedopustive greške pomenute serije.

Zbog toga se mi iz nedelje u nedelju zgražavamo, a gospodari našeg (?) javnog (?) servisa (?) se ljute na nas i nazivaju nas svakavim imenima, ne želeći da prihvate nijednu jedinu grešku na svoj račun – i time samo dodatno raspaljuju strasti, na opštu štetu. Ali pitanje koje se neprestano postavlja i ostaje bez odgovora je – kako je moguće da jedan inače odličan scenarista i sasvim dobar reditelj mogu da naprave ovakvu glupost, i to sa budžetom od nekoliko miliona evra? Ja sada želim da odgovorim upravo na ovo pitanje, jer je ono ključno i tiče se same suštine ove katastrofe nacionalnih razmera i gotovo nesagledivih posledica.

PRAVI RAZLOZI OVAKVE PROPASTI SERIJE O NEMANJIĆIMA

Problem je u tome što su scenario za ovu seriju birali oni jugoslovenski, a ne srpski ustrojeni i vaspitani ljudi (kao što su Goran Marković i nesrećni Milan Vlajčić), i što su isti ovakvi ljudi pisali tekst, producirali i snimali čitavu tu karikaturu od ,,Nemanjića”. Jugosloveni, sa pogrešnim razumevanjem svega onog autentično srpskog.

I to je kompletan odgovor na sva najvažnija, suštinska pitanja koje uzalud postavljamo, sve se nadajući nekakvoj promeni i boljitku u sledećim epizodama serijala. Jugosloveni duhom, stilom i ukusom ne mogu, po definiciji, da razumeju ništa što se događalo pre 1918. (a deo njih ne doseže ni do onog što se dešavalo pre Drugog svetskog rata). I jedni i drugi su ograničeni na jugoslovenski, sinkretistički, pomodno-moderni i veštački odnos prema svetu, ljudskoj psihologiji, ulozi duhovnosti u našim životima, smrti, učešću u ratu, prema moralu, unutrašnjem životu i svemu onom što nas čini slovesnim bićima. Jednostavno, ne razumeju.

Ne shvataju da može i drugačije od onoga kako oni – jugoslovenski, ateistički, liberalno-individualistički ili marsističko-kolektivistički – misle, osećaju i deluju. Ne mogu da budu viši i bolji, pa ni srpskiji od samih sebe. ,,Nemanjići” su ubedljivi dokaz da jugoslovenska svest automatski deformiše svaku građu, da je to optika koja skraćuje i banalizuje istorijsku perspektivu. Pa je tako pobuna protiv ove serije, u stvari, spontana narodna pobuna protiv te vrste svesti, protiv deformisanog i nesrpskog jugoslovenstva koje je na vlasti u našoj (ali ne i srpskoj) kulturi već pun vek.

Tako da autori ove serije (u produkciji Radio Televizije Jugoslavije, lažno imenovane kao Radio Televizija Srbije, što, nažalost, nikako nije), ubeđen sam, nisu bili svesno zlonamerni – ali je to neizbežni i neizlečivi sindrom patološke jugoslovenske svesti koja može da shvati i razume samo ono unutar poslednjih sedamdesetak ili najviše sto godina. Ta svest ne može da obuhvati ništa pre svog početka, inače autori ove vrste odmah postaju potpuno izgubljeni, kao da to više nisu oni iz njihovih ranijih i drugačijih projekata (što ne sežu tako daleko u prošlost). Zato su tako krupne i frapantne greške.

Gordan Mihić svakako nije debil, niti je netalentovan, već je okovan kobnom i suženom svešću jugoslovenstva, a to je jaje sa čeličnom ljuskom iz koga ništa srpsko ne može da se ispili. A nekav ”RTS” (koji bi to zaista i bio) i nije kriv, jer on i ne postoji, sem imenom i kao želja da tako nešto (kad-tad) dobijemo. Za sada je (i oduvek) to jugoslovenska televizija, sa sedištem u Beogradu…

Scenarista ,,Nemanjića”, kao ni njegove kolege po duhu ”bratstva i jedinstva” u Titu (ili u rasrbljenom kralju Aleksandru), nije se lečio od ovakvog pogleda na svet, niti se preobrazio i pokajao, te pati od prepoznatljivog sindroma jugoslovenske svesti. Pa zato oni, ovakvi, mogu da rade samo ono što pripada takozvanoj modernoj epohi…

ŠTA JE TO, U STVARI, ,,JUGOSLOVENSTVO”?

Jugoslovenstvo je posebna vrsta istorijske kratkovidosti, takve da njegovi nosioci ne mogu da razumeju ni vladiku Nikolaja Velimirovića, ni generala Milana Nedića, a kamoli ono što se događalo decenijama ili vekovima pre toga. I oni, ovako naučeni, naprosto ne mogu da shvate da postoji drugačija svest od njihove. Što bi naš narod rekao: „Da budala zna da je budala, dve bi pameti imao”.

Otud sve ono anticrkveno i antiduhovno u njima, u ime prvog (međuratnog) i drugog (poratnog, titoističkog, pa onda i postkomunističkog) jugoslovenstva. Lutajući između intelektualne i popularne kulture, scenarista ,,Nemanjića” uopšte nema osećaj za onu našu autentičnu – duhovnu kulturu. I sve je onda samo imitacija, poza, glumatanje i simulakrum. Kako da jugoslovenski određeni umetnici i intelektualci shvate teme Svete (Visoke) Srbije i naše Crkve? Čak i ako su talentovani i iskusni profesionalci. U pitanju je duh (,,Ispitujte duh, od koga je?”), a ne tehnikalija ili inteligencija…

Oni srpstvu i našoj srednjovekovnoj prošlosti ne mogu da priđu iz svoje, njima jedino poznate i bliske pozicije – sem kroz simulakrum – i za njih su onda svi Srbi najrazličitijih vremena uvek kao ,,rođeni u poslednjih sto godina”. Pa bi zato Hajduk Veljko u njihovoj viziji ličio ili na Ljubu Zemunca (i nekakvog ,,viteza asfalta”, kako se to danas kaže), ili na kakvog razbarušenog titoističkog ,,narodnog heroja” (poput Save Kovačevića ili Krcuna), a Car Dušan bi više podsećao na glumca koji ga igra nego što bi pomenuti glumac mogao da se uživi i zaista dočara dodeljeni mu lik najvećeg srpskog vladara. A mitropolit i vladar poput Njegoša bi za ovakvu skraćenu optiku bio potpuno nezamisliva figura, baš kao i Sveti Sava.

Naprosto, jugoslovenskim rediteljima i scenaristima se u ovakvim sutuacijama ,,gasi svetlo” i onda tapkaju po magli ili mraku, ne dosežu ni do 19. veka, a kamoli u epohe koje mu prethode. Osakaćena, pomodna i artificijelna – nigde u svetu ne postoji sem u našem slučaju –,,jugoslovenska svest” uvek vidi samo ono što sobom nosi, pa tako, umesto autentičnosti nekadašnjih Srba, traži po svaku cenu sve ono psihoanalitičko, necrkveno, nepoverljivo, kritičko, banalno i prozaično… i svaki naš predak onda očas posla postaje čovek iz ovog vremena, koji, po pravilu, u sebi krije neku duboku patologiju i neku ozbiljnu manu nevidljivu njegovim neobaveštenim savremenicima.

Danas kod nas postoje, manje-više, samo dva žanra: neozbiljnost i sprdanje ili očajavanje i kukanje (od autorskog filma do turbo-folka). Zato mi na kamari imamo hrpu – za prikazivanje ranijih srpskih epoha – apsolutno neupotrebljivih stvaralaca, često veoma veštih zanatlija – kada je reč o nekim drugim i novijim temama – ali tragično nemoćnih kada trebaju da dočaraju ranija, i od našeg sasvim drugačija vremena. I to nije tako samo na filmu, već i u pozorištu, nauci, kulturi, društvu, politici…

S tim da je reč o neverovatno prilagodljivim i žilavim majstorima preživljavanja u svim okolnostima, koji su, istovremeno i paradoksalno, ,,dobitnici” i ,,disidenti”. Oni su sve uzeli, kompletan spektar životnih žanrova samo za sebe. Sve su uzurpirali: i privilegije i lažnu slobodoumnost. Na ruku im ide ,,duh epohe” (još od samog početka njihove svevlasti, pre tačno jednog veka). I kao što se u međuvremenu izgubila suštinska razlika između levice i desnice (obe su danas, najčešće, u službi bankara i moćnika na vlasti), pa su one onda međusobno različite isto koliko i Pepsi i Koka kola, bez unutrašnjeg napona i ideološke ili programske specifičnosti. Samo su im različite etikete i stil, citati i način na koji zavode klijente i narod. Ideološko-marketinški brendovi, proizvodi koji se prodaju i trguju obećanjima i pričama.

RAZMAŽENA DECA TITOIZMA

Živimo u ,,spljoštenom društvu” (kako ga naziva Zoran Milivojević), u kome potpuno isti ljudi hoće da budu i neshvaćeni i nagrađeni, glumeći žrtve dok istovremeno dobijaju sve moguće nagrade, aplauze i donacije – poput, recimo, onog smešnog Ivana Medenice, što se, u velikoj udobnosti i apsolutnoj bezbrižnosti, javno peči i izigrava veliku žrtvu u društvu ,,koje ne shvata značaj umetnosti”…

Takvi su i Nebojša Bradić, Borka Pavićević, Gorčin Stojanović, Latinka Perović, Mileta Prodanović, Gorica Mojović, David Albahari, Vida Ognjenović, Rade Šerbedžija, Mirjana Karanović, Đorđe Balašević, Olja Bećković, Goran Marković, Teofil Pančić, Biljana Srbljanović, Vladimir Arsenijević, Filip David, Srbijanka Turajlić, Dragan Bujošević… sve tobože ,,osujećeni”, a sve od reda jugoslovenski fanatici i ekstremisti. Kao živi zid, kruti bedem i agresivna prepreka obnovi neke drugačije kulture, optočene istinskom duhovnošću i onim što iz našeg Predanja možemo da naučimo o ,,srpskoj ideji”.

Svi nabrojani – i toliki drugi, njima slični (malograđanski, snobovski ,,anti-palančani”, po Konstantinovićevoj ,,Bibliji” njihove sekte) – imaju ”jugoslovenski virus” i pripadaju toj, po srpstvo kobnoj, zavereničkoj grupi (legionu), sve razbarušeni ,,marginalci na vlasti”, a u dobitničkim i više nego udobnim, neočekivano bezbrižnim pozicijama. Ucveljeni, a nimalo obespravljeni, sa filmografijama i raskošnim biografijama, ispunjenim nagradama i aplauzima vlasti i opozicije. Sobom zauzimaju ceo spektar, i moćnih i buntovnika, malo im je da budu samo jedno od ta dva.

Neshvaćeni akademici, salonski jurišnici jugoslovenske nostalgije za takozvanim ,,zlatnim vremenima” iz Titove epohe (kada su oni još lakše i neprikosnovenije harali, maskirani u disidente – sa po kojim zabranjenim, a ipak snimljenim filmom i isto takvom predstavom, knjigom, izložbom…). To je sve jugoslovenski psihološki model, prepoznatljivi hibris jugoslovenstva. I niko od njih, iz već opisanih razloga, ne domašuje ništa starije od sto godina, ništa srpsko i pre-jugoslovensko. Niko, pa ni Gordan Mihić.

I zato dolazi do nesporazuma koji se, van ovakve analize, ne može razumeti. Recimo, Gordan Mihić se ne izruguje svesno epohi koju opisuje (i pritom je uopšte ne razume) i zato je toliko povređen – jer je, eto, ,,nepravedno napadnut” (kako on to vidi i tumači), a trudio se da bude što pristojniji, u okviru granica svojih mogućnosti, unutar jugoslovenske, hiper-sekularne ideološke opne u kojoj se nalazi. Tako da on sigurno intimno misli da je u stvari ,,prešao na srpsku stranu”, postavši scenarista jedne velike srpske i pravoslavne teme; jer ne grdi i ne ismeva ono o čemu piše (bar on tako smatra) i usput verovatno misli da je to vrhunac onoga što se može postići pišući o srpskom srednjovekovlju, da nema višeg i boljeg od toga.

On, jednostavno, ne može da shvati kakvi su to ljudi bili, ti Srbi iz trinaestog i četrnaestog veka – zbog svesti koja ga steže, onako zarobljenog u jugoslovenskom matriksu… S tim da postoje dva matriksa: onaj uži, titoistički, sa nešto kraćim užetom (od sedam decenija), a tu je i onaj duži matriks, što obuhvata čitavih sto godina i doseže do 1918. (tu je, zato, i nešto duži lanac).

Pa onda postoje neki jugonostalgičari što umeju da se vešto i uverljivo bave temama koje prethode ,,eri sedam Titovih ofanziva”, a neki, za razliku od njih, mogu da se bave samo onim što se događalo od 1945. do danas (pa ne domašuju ni dešavanja između 1941. i 1945. godine, posebno ne kada je srpski, a ne ,,bratskojedinstveni” deo ondašnjih ratnika u pitanju). Ali, obe grupe imaju identični problem sa onim što se događalo pre 1. 12. 1918. (i ritualnog samoubistva srpske države, kulture i društva)…

Zato mi na malim ekranima gledamo, umesto srednjovekovnih ljudi, kostimirane i našminkane voštane figure koje praznoslove i deklamuju. Pošto karakteristike današnjih emocija ne odgovaraju onima iz trinaestog veka, Mihić te naše pretke smanjuje i banalizuje – da bi bili ,,uverljiviji”. Ne mogu sentiment ,,zvižduka u osam”, zanos ,,omladinskih radnih akcija”, nostalgija za ,,šezdesetim” i tinejdžerska ležernost najnovijih vremena da domaše neuporedivo veću i potpuno drugačiju duhovnu i duševnu aktivnost kod drugih i od nas različitih ljudi.

I otud sve ono što nas toliko nervira, jer u ovom Frankenštajnu od ”Nemanjića” osećamo svu nakaznost takve ,,operacije” prilagođavanja njih, onakvih – nama, ovakvima (,,Jesi ti, care, normalan?”, ,,kad otegne papke”, ,,pričvrlji”, neukusna priča o čukljevima…).

JUGOSLOVENSTVO KAO NAŠ NAJVEĆI, JOŠ UVEK NEPOKAJANI GREH

Čekala se prva prava srpska, a umesto nje smo dobili još jednu jugoslovensku seriju (iako se radnja događa pre osam vekova). S tim što autori i producenti ove serije očigledno ne razumeju razliku između očekivanog i onog nama sada ponuđenog, pošto žive u zamrznutom (i unazad i unapred) vremenu. I misle da su svi pre nas i da će svi posle nas uglavnom biti slični nama i našem svetu (osim po kostimima, odeći, tehnologiji, formalnim običajima i scenografiji).

Za njih je sve isto kao sada, pošto žive u ,,jugoslovenskoj večnosti”, iznad prošlosti i budućnosti, navodno ,,mudriji”, ,,osvešćeniji” i ,,razumniji” od svih prethodnih i potonjih pokolenja… Naš mučenički vladika Varnava Nastić reče jednom da je osnovna osobina smrtnog greha ,,gordosti” – gubljenje osećaja za realnost. Taj greh nam se, nažalost, dogodio, punom silinom, 1918, kada je jedan od nas poželeo da bude ”kralj tri naroda”, uz nenormalno veliki ego, sav ispunjen nerealnostima, nerazumevanjima i zabludama svih vrsta. Kad je uradio ono što mu je postavljeno kao zamka (sa otrovnim sirom ponude koja se ne odbija u po nas smrtonosnoj mišolovci), on je jednostavno sklonjen sa istorijske scene.

Hteo je da bude najveći naš kralj, ravan caru Dušanu, a postao je antisrpski vladar. Ne čak ni ,,najgori srpski” – pošto je odbio da uopšte bude ,,samo srpski vladar”. Bilo mu je premalo, pa je uzeo ,,veće”, a izgubio – sve. Na kockarski sto svoje megalomanije on je bacio Srbiju i srpski narod, a igrao je sa maherima i prevarantima najvišeg nivoa, kojima je bio apsolutno nedorastao. I sve je prokockao. A car Dušan Nemanjić je zadržao i srpsku kraljevsku krunu uz onu ,,carsku romejsku”. Čisto da se podsetimo naizgled sličnog, a suštinski sasvim različitog slučaja u našoj istoriji (da ne bude neke zabune po tom pitanju)…

Srbi su tada, 1918, neposredno posle proboja Solunskog fronta i oslobođenja svih prostora na kojima su živeli naši sunarodnici – izgubili sve što smo oduvek imali, a drugi (kojima smo poklonili nezavisnost i buduću suverenost) su dobili sve ono što nikada nisu imali! Kada je o tome reč, i ovdašnje okretanje prema Evropskoj uniji ima mnogo sličnosti sa jugoslovenstvom. U oba slučaja je reč o utapanju Srbije u nešto veće od nje same, tuđe svemu našem.

I mnogi među nama, još neizlečeni od virusa jugoslovenstva, opet hoće da se ratosiljaju Srbije kao države i sebe kao ,,samo Srba” (kao da je to nešto ,,primitivno”, ,,premalo” i ,,nepošteno”, nekako ,,šovinističko” i ,,nazadno”, jer su tako naučeni). Napomenuću, pritom, da nijedan narod na svetu nema tu i takvu, bizarnu (jugoslovensku) autošovinističku i destruktivnu svest kao nekadašnji Srbi, a sada Jugosloveni. Kao nekakvi dobrovoljni janjičari što sami, u zrelim godinama, uskaču u korpe na konjima osvajača (danas: međunarodne zajednice).

Jugoslovenstvo je naša kletva, naš usud i naš greh pred Bogom, precima, istorijom i budućim generacijama. To je naša izdaja i naš veliki Pad. Duh jugoslovenstva i titoizma se ovde kod nas izgleda samo prebacuje iz jednog oblika u drugi i ne odustaje. Pa više (formalno) nemamo Jugoslaviju, ali zato imamo: TANJUG, Jugoslovensko dramsko pozorište, Jugoslovensku Kinoteku, famozni Bitef… i toliko toga, spolja i iznutra nesrpskog i neautentičnog, jugoslovenskog.

Prosto da čovek ne poveruje koliko je takvih neojugoslovenskih anahronizama, opasnih za naš duhovni razvoj i kulturni život. Plus latinica (koja je, po prvi put, u Srbiju prisilno uvedena kao okupaciono pismo od strane austrougarskih trupa, pa je onda, posle Pirove pobede na kraju Velikog rata, samo dalje nastavljeno sa njom u novoj državi). Latinica je ubedljivi dokaz koliko smo zarobljeni, jer se u međuvremenu kod nas pojavio pravi pravcati nagon za latinicom (kao boljim, lakšim i prikladnijim pismom), nekakav neizdrživi poriv, gotovo narkomanska potreba i užasna identifikacija sa agresorom. Prihvatili smo nešto gore od uobičajene ropske svesti: istinsku identifikaciju sa okupatorom. U našem slučaju latinica isključivo služi kao ,,anti-ćirilica”.

Naši Jugosloveni zato cene, i čak vole, svoje okupatore, sa željom da budu što sličniji njima i da im se kako-god umile. Sa sve onim ogavnim frazama iz dijapazona jugoslovenske varijante mazohističkog ,,stokholmskog sindroma” (,,tako nam i treba”, ,,zaslužili smo da nas bombarduju”, ,,ma, mi smo obična govna”). Takvi među nama, na svim stranama ideološko-političke (i kulturno-umetničke) scene hoće da budu isto što i naši neprijatelji, njima što sličniji. A kad konačno odu među njih, s one strane naših granica, tamo ih verno slušaju i brzo se, praktično bez otpora, pretope u poslušne građane ovih država…

Da, postoje razne jugoslovenske sekte, poput virusa gripa ili side, koje se preoblikuju, mutiraju i stalno napadaju. A to, u suštini nesrpsko i po posledicama antisrpsko jugoslovenstvo se javlja često i u paradoksalnim formama, pa čak i među kvazi-pravoslavnim ,,vanzemaljcima” (kosmopolitski narogušenim protiv svoje Otadžbine i ”svetosavskog nacionalizma”, a uvek, na rečima, protiv navodnog ,,etnofiletizma”). Za njih je plemenito rodoljublje samo samoljublje, šovinizam, mržnja prema drugima. I onda koriste, kao i najgori ,,drugosrbijanci”, onu – srpskoj istoriji tuđu – propagandističku frazu kako je ,,patriotizam poslednje utočište nitkova”.

Nažalost, ovakvo jugoslovenstvo na svim nivoima rađa i sebi odgovarajuće protivnike, koji srpstvo svode na najprimitivnije oblike i isključivo negativan odnos prema svemu novom, nepoznatom i ne-samo-srpskom. Pa se naprosto ujedinjuje i međusobno potpomaže to (jedinstveno) zlo sa dva lica. Terajući nas sve dalje i dalje iz sopstvene misije i našeg pravog mesta u istoriji i nadistoriji…

UMESTO ZAKLJUČKA

Ne zaboravimo, sve dok imamo jugoslovensku laž u sebi, ne možemo da budemo dovoljno efikasni protiv ustaške (šiptarske, montenegrinske… i svake druge) laži. Laž se, naime, kao što znamo – pobeđuje samo istinom!

PS
I da se ne kaže da nisam objektivan i da ne mogu da nađem ništa što zavređuje pohvalu u ovoj TV seriji, izuzeo bih iz ove moje kritike – uvodnu špicu ,,Nemanjića”, uz mistični, čudesni glas Divne Ljubojević. Da je i ostatak serijala urađen u tom duhu, onda bi moj tekst bio vedra i radosna apologija, a ne ovako sumorno objašnjenje razloga ovakvog, nezapamćenog neuspeha.

(Standard)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Aleksandar says:

    Odličan Bokanov članak.Sećam se 80-ih, kada je emitovana serija "Vuk Karadžić". Scenarista je bio Milovan Vitezović. Decenijama je radio na prikupljanju materijala. Onda nije bilo interneta a to između ostalog znači da nije bilo površnosti, tog ploda brzine. Niko nije imao primedbi kada je ponešto u toj seriji izgledalo jadno i bedno, na primer Milošev "dvor", čitanje hatišerifa pred desetak zbunjenih ljudi na nekoj košavi, i još mnogo drugih detalja. Serija je, rekoh, bila odlična. Ona je to i sada.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *