NEVEROVATNA SUDBINA – Priča o nemačkom dečaku u srpskoj vojsci

NEVEROVATNA SUDBINA – Priča o nemačkom dečaku u srpskoj vojsci

6 јануара 2015

nemacki-decak-srpski-vojnik.pngNemački dečak u srpskom stroju

Matijas Rauš iz Grabovaca u Sremu sa 12 godina je 1914. godine prešao Savu u Srbiju sa srpskim oficirom Antonijem Antonićem i posle četiri godine rata vratio se živ i zdrav kući

Antonije Antonić, rezervni oficir srpske vojske iz Orida kod Šapca, kada je polazio u rat 1914. godine, znao je da će ratovati protiv nemačke vojske. Da će njegov ratni drug pune četiri godine biti nemačko dete, Antoniju ni na san nije moglo da dođe. A upravo mu se to dogodilo.

– U ofanzivi na Srem 1914. godine, srpska vojska je prešla Savu kod Grabovaca. Posle neuspešnih operacija nastalo je povlačenje. Antonije Antonić, tada tridesetogodišnjak, vredan domaćin sa punom kućom čeljadi, bio je komandir srpske komore. U ratnom vihoru jednog trenutka se našao na prostranom imanju Ivana Rauša, Nemca, rođenog i nastanjenog u Grabovcima. Srpskoj vojsci je bila potrebna zaprega i kočijaš da izvuku ratnu tehniku i komoru preko Save u Srbiju. Na imanju Rauševih ostala je Ivanova supruga Barbara i njihovo najmlaće dete Matijas, od 12 godina.

– Antonije je bio naočit i stasit čovek. Uniforma srpskog oficira stajala mu je kao salivena. Naspram njega je bila Barbara, žena produhovljene lepote, a pored nje sin Matijas koji je znatiželjno gledao u neznanog. Najzad Antonije prgovori jasnim vojničkim glasom:

„Gospođo Rauš, zamolio bih vas da mi date jedna zaprežna kola i ako dečak može da tera, samo do Save. Dajem vam časnu oficirsku reč, vratiću vam dete i kola”.

Pre nego što je majka što rekla, Matijas je poskočio od radosti i povikao:

– Idem, mama!

Barbara je pogledala sina i vratila pogled na Antonija:

– Gospodine, dajem vam mog sina. Verujem da ćete mi dete vratiti. Konji i kola, znam, trebaju vam.

Na to je Antonije sa ozarjem na licu odgovorio:

– Vratiću vam, gospođo dete! Kunem vam se u mojih petoro dece.

Prašnjavim putem od Grabovaca do obale Save ima pet kilometara. Matijas je galopom terao svoje vrance kao odrastao čovek. Divio mu se Antonije. I vojnici srpski. Na obali Save začuli su se rafali mitraljeza i eksplozije topovskih granata. Antonije se uplašio za Matijasa. Za sebe se nije plašio. Stari ratnik je to pregrmeo u dva balkanska rata. Mađarske jedinice su nadirale prema Savi. Bilo je i suviše rizično da Matijasa vrati kući. Meci i granate ne poznaju čiji je ko. Prešli su obojica Savu i stigli u Srbiju.

Srpska vojska posle povlačenja se prestrojavala, vidala rane, brojala žrtve i ranjene, popunjavala redove. Samo je u jedinici Antonija Antonića bio jedan prekobrojan. I to dete. Dugo su vojnici mislili da je to jedno od Antonijeve dece. Međutim, jednom na prozivci, grlatom i snažnom naredniku zastao je dah. Pročitavši ime Matijas Rauš, zapitao je:

– Ko je to, da ga vidim?

– Ja gospodine! – rekao je Matijas, iskočivši iz stroja.

– Odakle tebi ovakvo ime i prezime? Ti nisi Srbin!

– Nisam, gospodine! Ja sam Nemac…

Posle ovoga, pričao je Antonije svojim potomcima, narednik je ispustio spisak vojnika i stao se krstiti, čudeći se odakle nemačko dete u srpskoj vojsci. A to dete se sa Antonijem Antonićem povuklo preko krševitih planina Crne Gore i Albanije i stiglo na Krf, a kasnije i na Solunski front. Velike borbe za osvajanje Kajmakčalana i proboja samog fronta doneli su velike žrtve i stradanja u redovima svih vojski. U istom danu ranjeni su Antonije i tada 14-godišnji Matijas. Antonije u desno rame, a Matijas u levu butinu.

Ranjeni Antonije je jednom rukom izneo iz borbe svog mladog prijatelja. Nije hteo da se odvoji od njega ni u francuskoj bolnici iako su pravila nalagala da deca imaju poseban tretman. Oskudnim znanjem francuskog, ubedio je lekare da se zajedno leče. U bolnici u Brindiziju Antonije i Matijas su bili krevet do kreveta. Matijas je kasnije svojim potomcima stalno pričao kako su ga srpski vojnici zavoleli iako je bio jedini dečak Nemac od svih dečaka koji su bili u srpskoj vojsci. Antonijeva rana je bila teža. Matijas je imao lakšu ozledu metkom. Voleo je da jede mleko i pirinač. Antonije je uvek svoju porciju davao Matijasu, govoreći mu:

– Jedi, samo jedi, da te majci vratim zdravog i snažnog. Treba onoliko imanje raditi, a to može samo delija od momka…

Čim su ozdravili, Antonije i Matijas su stigli na front. Prošli su svu ratnu epopeju srpske vojske u oslobođenju, prvo Makedonije, zatim Srbije i stigli do Šapca. Matijas je svratio do Orida da vidi svoje, a Matijasa je hrabrio.

– Sutra stižemo u Grabovce da te predam majci!

Tako je i bilo. Bio je 4. novembar 1918. godine, Antonije Antonić je raportirao:

– Gospođo Rauš, vratio sam vašeg sina!

Neopisiva radost u nemačkoj porodici Rauš u Grabovcima iako su u istom tom ratu brojni Rauši stradali na frontovima prema Rusiji ili Francuskoj. Matijas je taj koji nastavlja lozu familije.

(Politika, Miomir Filipović)

KOMENTARI



2 коментара

  1. poslednji mohikanac says:

    Sudbina...prelepa prica

  2. Anka says:

    O ovome treba snimiti film pa cak i serijal. Odlicna prica.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u