Nije Kosovo kao što je bilo

Nije Kosovo kao što je bilo

27 jula 2013

miroslav_lazanskiPiše: Miroslav Lazanski

Na prelazu Merdare bila je velika gužva, kamioni natovareni građevinskim materijalom, kao da ga nigde drugde nema već samo u užoj Srbiji. Automobili Albanaca i Srba gastarbajtera i poneka srpska automobilska tablica. Ko tu, kada i gde skida automobilske tablice, ko ih ne skida, koja dokumenta vrede, a koja ne, šta sve od dokumenata koriste kosovski Albanci, a šta Srbi, to je za film.

Vozač „Politike“ Miloš Mijatović ostavio me je neposredno pred kućicom sa srpskom policijom na prelazu Merdare. Ljubazna srpska policija. Nekoliko metara dalje, kosovski policajac samo se nasmešio i bacio tek letimičan pogled na moju ličnu kartu. Da li čita ćirilicu?

Granicu, ili hajde eufemistički rečeno administrativnu liniju, jer je taj termin verovatno zaslužila pošto se obe policijske kućice nalaze ispod istog limenog krova, prešao sam pešice. Pre 14 godina, u junu 1999. godine tu sam „liniju“ prešao sa tenkovima 15. oklopne brigade Vojske Jugoslavije, vojska se povlačila sa Kosova u besprekornom marševskom poretku, bila je to nepregledna kolona tenkova T-55, samohodnih haubica „gvozdika“, komandnih oklopnih vozila, tegljača tenkova, inženjerijskih vozila. Sećanja…

Pedesetak metara dalje od te administrativne linije čekao me je džip Kfora s nemačkim pukovnikom Ginterom Bonom, vozačem i potpukovnikom slovenačke vojske Bensadom Sinikovićem. To su oficiri iz komande Kfora u Prištini. Put od Merdara do Prištine sasvim je solidan, krajolik se tokom ovih 14 godina promenio, tako da je sve više porodičnih kuća bez tradicionalnih visokih zidanih ograda. Zapravo ima kuća koje podsećaju na nemačke, ili švajcarske porodične vile. Mimoilazimo se sa dosta dobrim automobilima. Pukovnik Bon u šali kaže da on u Nemačkoj vozi mali „ford“ i nema kuću, a kada vidi šta sve neki imaju na Kosovu pita se otkuda.

„Ovde nema industrije, nema proizvodnje, otvaraju se samo pumpe za gorivo, trgovine i noćni klubovi“, skeptičan je pukovnik.

I zaista, na relativno kratkom putu od Merdara do Prištine dominiraju auto-servisi sa izloženim felnama svih boja i oblika, i dosta dobre pumpe za gorivo. Sve je čisto, nema papira ni plastičnih kesa uz put, nema ni bačenih auto-guma, šporeta, ili drugog metalnog otpada. Dvadesetak kilometara pre ulaska u Prištinu, sa leve strane puta, bilo je ukopano u brdo skladište goriva nekadašnje JNA. NATO nije ni pokušao da ga bombarduje, uz stare zgrade iza žičane ograde primećujem nove moderne barake. Na moj upitni pogled, pukovnik Bon kaže da su tu sada Kosovske bezbednosne snage.Dvadesetak kilometara pre Prištine počinje novi autoput sa četiri trake. Registarski auto-brojevi za Prištinu počinju sa 01. Mlađi brat Beograda…

Pogled na Prištinu odaje utisak o velikom gradilištu, celi casino online kompleksi novih stambenih zgrada potpuno zapadnog stila, u staklu i aluminijumu prodajni saloni nemačkih i francuskih automobila. Bedžet Pacoli gradi nova naselja, Priština ne liči na onaj grad od pre 14 godina. Jer, osim nove arhitekture tipične za evropske gradove, u novim zgradama nema Srba.

Na ulasku u „Film siti“, gde je smeštena glavna komanda Kfora, grčki vojnici, koji sada obavljaju dužnosti straže, vrše detaljan kontradiverzioni pregled vozila. Uzimaju mi pasoš i mobilni telefon. „Film siti“ je sada vojno naselje na brdu Dragodan iznad Prištine, na prostoru gde je nekada, još u vreme SFRJ, bilo nekoliko zidanih objekata za snimanje filmova. Kfor je ovde izgradio pravi novi grad, s nezavisnim vodovodom, nezavisnim izvorima struje, tu je mnoštvo kućica kontejnerskog tipa, asfaltirane staze, žardinjere sa cvećem, parkovi s klupama, sportski tereni, zgrada Radio Kfora, helidrom, butici u kojima relativno jeftino možete da kupite sve: od francuskih parfema do italijanskih cipela, od tehničke robe do vojne opreme. Mlade Albanke zaposlene u buticima ne govore srpski, dok ga skoro svi Albanci prodavci govore.

Smestili su me u kontejner kućicu „London C“, soba broj 101. Preko puta je kućica Vašington, malo dalje Berlin. Vojnički sasvim pristojan ambijent.

Uveče, potpukovnik Siniković, pukovnik Bon i austrijski pukovnik Otmar Fašing vode me na večeru u restoran „Plumbi“, odnosno na srpskom „Golub“. Prolazimo preko vijadukta odmah pored nekadašnje kasarne „Maršal Tito“, gde je bila stacionirana 15. oklopna brigada JNA. Sada su tu u poluosvetljenom dvorištu maskirno obojeni kamioni Kosovskih bezbednosnih snaga. Malo dalje, na kraju kasarnskog poligona, uz sami put prema Kosovu Polju je nova bela zgrada KIA, ili Kosovske informativne agencije. Samo jedan uzak prozor svetleo je na šestospratnici u obliku šestokrake zvezde, koja na krovu ima i helidrom. Neverovatno je kako tajne službe vole skraćenice od tri slova.

Gazda restorana Afrim Fušticasrdačan je i direktan.

„Šta ćeš ti ratni dopisnik ovde, nema više rata ovde?” Dovodi celu svoju familiju da je upoznam, svi govore srpski, svi su ljubazni, Afrimova supruga je Crnogorka. Kaže da mu dolaze gosti iz Beograda, iz Niša.

„Kaži, koga hoćeš za intervju, hoćeš Tačija, hoćeš Čekua, samo reci, sve ih znam, svi dolaze kod mene.”

Oko 23 sata Priština kao da počinje da živi. Veliki broj mladih ljudi na ulicama, devojke u superminićima, zgrada komande Prištinskog korpusa JNA sada je komanda Euleksa. Mnogo je neonskog svetla, bilbordi, reklame sevaju na sve strane, ovo više nije isto društvo. NATO je promenio Albance na Kosovu…

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *