Nije pametno rugati se istini

Nije pametno rugati se istini

16 februara 2014

Dragomir-Andjelkovic-ProfilPiše: Dragomir Anđelković

Od strane faktora koji se očito plaše izbora, stalno se čuje da su oni raspisani bez ikakvog stvarnog smisla. Takav stav, partijski gledano, ima logičku podlogu kada se radi o SPS-u, jer je ta stranka imala važnu ulogu u sadašnjoj (odnedavno tehničkoj) vladi – koju svakako neće imati u budućoj – te je prirodno da hvali raspušteni kabinet i njegov „kapacitet“ za postizanje uspeha, odnosno što ima mnogo razloga da lamentira zbog oduzimanja premijerske fotelje Ivici Dačiću. Drugačije stoje stvari sa partijskom opozicijom ili pak oponentima vlasti grupisanim u „nezavisnim“ NVO, nekim medijima, itd. Prosto je komično kada oni kritikuju raspisivanje izbora. Pa smisao njihovog delovanja je obaranje vlade, za koju i kada je dobra, po definiciji, moraju da tvrde da ne valja. Ne postoji valjda partijska i formalno gledano nestranačka opozicija da bi čuvala stabilnost vlade!? Ona je tu da napada vlast i nudi alternativu, sa nadom da će njene aktivnosti, pre ili kasnije, dati nekakve plodove. A sada odjednom neki opozicionari zagovaraju stav da nije u redu što vlada nije potrajala, odnosno da je raspuštena samo zato da bi prvi potpredsednik vlade postao premijer. Sagledajmo stvari malo dublje kako bi videli o kakvim besmislicama se konkretno radi, a to da su one načelo u pitanju, jasno je i na prvi pogled.

PRVI RAZLOG: ELIMINISANjE KLIPOVA

Vlade se, kao i mnogo toga drugog u životu, prave kako se može a ne kako se hoće. One su skoro uvek rezultati iznuđenih kompromisa. Tako je bilo i 2012. godine, ali je tada i ono što je, po pravilu, u nekoj meri krivo,moralo da bude postavljeno baš naopačke. SPS je dobio 14,5% glasova ali je bio u položaju jezička na vagi. Tako je deinstaliranje DS-a sa vlasti – što nije bilo samo pitanje normalne političke smene nekoga ko je dugo vladao, već pokušaj da se raskine sa praksom totalnog devastiranja Srbije od strane „žute oligarhije“ – plaćeno premijerskim mestom koje je SPS neosnovano dobilo. Uz to, ta partija je istrgovala niz važnih resora, od kojih svakako najveći značaj ima Ministarstvo unutrašnjih poslova. A bez njegovog oduzimanja od strane onih koji su zajedno sa DS-om umešani u brojne afere, nemoguće je uistinu raskrstiti sa trulim sistemom iz prethodnog perioda.

Promene koje su se dogodile na čelu države sredinom 2012. godine – na osnovu odnosa snaga proizašlog iz izborne trke u kojoj su partije ondašnjeg vladajućeg bloka imale medijski i na druge načine izrazito privilegovan položaj – nužno su morale da budu polovične. Eliminisan je najveći generator korupcije i drugih sistemskih devijacija, ali nije mogla suštinski da počne izgradnja novog sistema, odnosno u potrebnoj meri efikasno raskrinkavanje i procesuiranjepljačkaša države iz prošlosti. Da bi se to desilo, uslov je bio a i ostao da SPS bude marginalizovan. Da li će biti u sastavu sledeće vlade ili ne, ponovo je pitanje postizborne matematike. No, sigurno neće biti u poziciji u kakvoj je sada. Nije isto da li će ta partija imati premijera i kontrolisati policiju ili će se, ne potcenjujući te oblati, baviti ekologijom i sportom.

SPS – kao ni bilo koja druga stranka kontroverznog nasleđa (mislim na ono što je „zaslužio“ Dačić sa svojom ekipom, a ne na ono zbog čega se nabeđuje Milošević) –ne bi bio u prilici da koči promene ako buduća vlada ne bude zavisila isključivo od njihove podrške, tj. ako proizađe iz koalicije sa dovoljno mandata da bilo čija ucena može da bude prevaziđena. Za tako nešto, svako, bilo bi veoma korisno da u vladi bude DSS, koji nema „pljav teret“ iz tranzicione prošlosti, i mogao bi da bude bitan činilac sistemskih promena. A sada baš o njima govorimo, ne o državotvornom aspektu politike, ali kada smo već kod njega, mislim da uz sve razlike između DSS-a i SNS-a u odnosu na „briselski proces“ i EU integracije, može da se nađe modus vivendi. Naravno, ako postoji dobra volja.

Pravim ovu digresiju čisto da niko ne misli da je DSS apriori osuđen na to da ostane van vlasti zbog drugačijeg stava prema KiM-u i EU, u poređenju sa SNS-om. U današnjoj Srbiji sve opcije su otvorene, a za stanovišta sistemskih reformi kao i vođenja izbalansirane državne politike najbolje bi bilo, da ponovim, kada bi se našao kreativni model koalicionog sporazuma kojim bi DSS-u bilo omogućeno da zadrži izdvojen stav po određenim pitanjima, uz njegovo tolerisanje i nekih usvojenih rešenja koja mu nisu po volji.

Svakako, uz trasiranje puta da se uvažavajući sugestije DSS-a ona primene što povoljnije po nas, te da se ne ide dalje od već učinjenih ustupaka radi početka tzv EU integracija, odnosno da u slučaju ustavnih promena preambula i sve drugo što se odnosi na KiM, bude preslikano iz sadašnjeg Ustava. Ako više ne možemo, bar možemo da čuvamo preostale pozicije na terenu i sopstveno pravo da u budućnosti, u povoljnijim okolnostima, otvorimo „kosovsko pitanje“. Učešće DSS u vladi bi sigurno doprinelo doslednosti u pristupu te vrste.

DRUGI RAZLOG: DEFINISANjE ODGOVORNOSTI

Ukratko, kao što smo videli, prvi razlog za raspisivanje izbora je taj što je vlada u startu morala, kao bolan ali neizbežan korak ka boljem, da bude formirana na loš način. Sada se mora otići znatno dalje u pogledu poboljšanja njenog personalnog pa i partijskog sastava, odnosno funkcionalnog diskontinuiteta sa žuto-oligarhijskim nasleđem. Razume se,tako je ako se želi istinski napredak Srbije. Sa donedavnom strukturom vlade to bi bilo iluzorno očekivati. Prostor za pozitivne početne pomake je već uveliko iskorišćen.

Stigli smo i do drugog razloga u prilog izbora, a to je okončanje političke maskarade koja kod nas suviše dugo traje. U uslovima kada imamo mnoštvo partija i umišljenih lidera, i samim time vladajuće koalicije sa bezbroj često i pretencioznih partnera, do kraja nije jasno ni ko uistinu drži vlast, ni ko šta hoće, niti koje za šta odgovoran, odnosno zaslužan. U Tadićevo doba na to se nadovezivalo i izmeštanje prave vlasti van vlade – koja je bila teledirigovana iz predsedničkog kabineta – dok je u prethodnih, nešto manje od dve godine, u vladi funkcionisala još jedna vlada kako bi unutrašnji krug moći kompenzovao spoljnu (ne)moć. SNS je nastojao da vodi državu ali je nju ipak, formalno, predvodio premijer iz manje vladajuće partije. A smerove kretanja i njegovu brzinu, nisu jednako zamišljali!

Postojanje paralelnih centara moći sa pretenzijama strateškog vođenja politike unutar iste vlade, nije dobar recept za uspeh. Nešto se tako može postići, ali ne i mnogo, bar kada se radi o sistemskim reformama. Zato je potrebno da sada dobijemo vladu čiji šef će biti lider ubedljivo najsnažnije partije u Srbiji. I da ne bude više igre skrivanja. Za Srbiju je to svakako dobro, a da li je za Aleksandra Vučića, ostaje nam da vidimo. Kada izađe na političku čistinu, bez ikakvog zaklona, svi pogledi biće upereni u njega a brojne strele odapinjane ka njemu. A zaklona i lažne mete, neće više biti ni na pomolu.

Vučić neće imati mnogo vremena tokom koga će morati da postigne značajne rezultate, i to na takav način da brzo postanu prepoznatljivi od strane većine građana. Jedino tako će izbeći da ne bude gađan i od mnogih ljudi koji sada u njega polažu nadu (od profitera iz epohe i na osnovu „vrednosnog“ sistema žute prošlosti, svakako će na njega, štagod postigao, i dalje biti bacano drvlje i kamenje). On je svega toga sigurno svestan, a radi se o čoveku koji ima tek 43 godine, i sigurno se ne sprema za političku penziju pa bi se zadovoljio da svoju karijeru kruniše premijerskom titulom koju bi nosio godinu-dve dana. Stoga, i radi sebe, daće svoj maksimum da pokrene Srbiju. Takva vrsta spaljivanja mostova za sobom, jedini je recept da se izvučemo iz situacije u kojoj se nalazimo. Ne treba onda ni reći, bitno je što sada imamo izbore koji će dovesti do opisanog scenarija sa bar šansom na relativno brzi uspeh na polju socijalno-ekonomskog oporavka. Ovako kao do sada on ne bi bio moguć, a zaustavljanje dosadašnjeg pada, iako nije za potcenjivanje, nijerešenje. Štaviše, uveren sam da to nije ni održivo. Ko se kotrlja niz opaku strminu, ili će se zaustaviti i izvući iz provalije, ili će pasti na njeno dno.

TREĆI RAZLOG: FER IZJAŠNjAVANjE

Evo nas i kod trećeg razloga za održavanje izbora: to je potencijal za njihov relativno fer karakter. Ranije za njih nisu postojali takvi osnovi. Svi veći mediji, izuzev magazina „Pečat“, bili su pod kontrolom žutog režima i pričali su iste priče. Setite se samo kao su izgledali „kiosci“ do sredine 2012. godine. Da tako nije bilo, verovatno bi DS već tada dobio upola manje glasova nego što je bio slučaj. Čitaocima ovog nedeljnika ne treba ni govoriti o tome ne da je vladalo medijsko jednoumlje. No, predstavnici samozvane, postpetooktobarske „elite“, i dalje veruju da nije bilo tako. Slušali su ono šta im se dopada – od toga da je i neosuđeni Radovan Karadžić imenovan kao „ratni zločinac“ do svakodnevnih antisrpskih recitacija Sonje Biserko i Nataše Kandić – pa im je delovalo da je to odraz prave demokratije. Ko ne misli kao oni, šta ima i da javno iznosi svoje stavove. To su i tako za njih bile srpske budalaštine.

Danas, bar kada se radi o štampi, svi dijapazoni mišljenja imaju gde da budu zastupljeni. Štaviše, većina dnevnih novina i gotovo svi nedeljnici su, maliciozno ili zdravo, već kako koji, kritični u odnosu na vlast. Ona, s druge strane, svakako ima dominantan uticaj na elektronske medije – što je slučaj i u zemljama sa mnogo većim demokratskim stražom od našeg – no i tu tonovi nisu unisoni kao nekada. Otuda, medijski uslovi za održavanje izbora su mnogo bolji nego ranije, dok ostali svakako nisu gori. To pruža priliku da stvarno čujemo šta narod hoće te da dobijemo vlast i opoziciju sa mnogo većim legitimitetom. U posdemokratsko doba politika se, kako god da se uzme, u velikoj meri svodi na medijske manipulacije. No, sada bar postoji veći prostor za sve aktere u izbornoj igri za njihovu marketinšku alhemiju. Pa da ih vidimo!

SEKUNDARNI RAZLOG: PREDIZBORNI DUH

Na kraju, da navedem još jedan razlog za izbore. On je sekundarnog a ne primarnog karaktera, ali je i te kako bitan. Zbog onoga što je rečeno na početku teksta, od samog formiranja vlada mi imamo neku vrstu predizborne atmosfere. Nekada većeg, nekada manjeg intenziteta, ali uvek prisutnu. Ona je tokom poslednjih meseci kulminirala toliko da je zavladala predizborna groznica. U takvim okolnostima nema reformi. Vođstva svih vladajućih partija razmišljaju isključivo o rejtingu a ne o pravim državno-nacionalnim rezultatima. Jer, oni zahtevaju i mere koje makar neko vreme nisu popularne.

Da sada nisu raspisani izbori, kada je već predizborni duh izašao iz boce, opisano stanje bi potrajalo još mesecima. Tako bi gubili dragoceno vreme. Stoga, dobro je što su parlamentarni izbori raspisani kada i gradski. Da razrešimo i taj gordijev čvor te da se onda sa većom energijom posvetimo neophodnim sistemskim promenama. Vlada koju ćemo uskoro dobiti, realno može da ima kapacitet za to. Gotovo sigurno će imati takvu skupštinsku većinu i homogenost da će moći da se posveti ekonomiji i drugim važnim pitanjima, bez razmišljanja o izborima u narednih nekoliko godina. Možda i tokom punog mandata.

SVRHA IZBORA

Ovim završavam osvrt na razloga za raspisivanje izbora. Mislim da ih i te kako ima posmatrajući stvari iz društvenog a ne bilo čijeg lično-partijskog ugla. Smešne su tvrdnje onih koji kažu da se sve svodi na to da Vučić želi da bude premijer. Uostalom, pa šta ako i to želi!? Zar tako nešto nije normalno? Kada se, pre svega u redovima naše samozvane postpetoktobarske elite, cinično plasira mišljenje da lider naprednjaka hoće da postane šef vlade, to me neodoljivo podseća na nekadašnje optužbe komunističkog establištmenta na račun neistomišljenika.

Govorili su u vremenima kada su na sistemu partijsko-ideološke monolitnosti počele da se pojavljuju ozbiljnije pukotine, misleći na tada još neformalnu opoziciju, kao da je to ključni element optužnice: „Oni hoće vlast“. Pa šta bi drugo i hteli? Zašto se ljudi bave politikom nego da dobiju šansu da pretoče svoje ideje, kakve god one bile, u praksu, i – to je takođe do neke granice normalno – da zadovolje lične ambicije. Izbori služe i zbog toga, a oni koji se sada tome rugaju pokazuju svoju ostrašćenost i ograničenost. Druga stvar bi bila da aktuelni izbori nemaju i društvenu opravdanost. A kao što smo videli jasno je da je imaju!

(Pecat.co.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *