Nije sve u Berlinu, ima nešto i u Beogradu

Nije sve u Berlinu, ima nešto i u Beogradu

29 septembra 2013

Bosko JaksicPiše: Boško Jakšić

Sve ukazuje da će posle izbora u Nemačkoj, koji su u paralizi iščekivanja držali čitavu Evropu, lideri kontinenta morati dublje da se zagledaju u ekonomsku i institucionalnu krizu koja ih okružuje. O prvoj dimenziji krize, finansijskoj i privrednoj, debatuju političari, ekonomisti i centralni bankari, buče ulice evropskih gradova od Atine i Rima do Madrida i Lisabona.

O drugoj se manje-više ćuti, pa ispada da je jedinstvena moneta – evro – umesto da bude instrument integracija, pretvorena u jedini cilj postojanja Unije.

„Jedinstvo Unije zamenjeno je jedinstvom zone evra”, smatra grčki analitičar Petros Markaris. „Zato je debata toliko površna, kao i većina evropskih lidera, jednodimenzionalna, poput tradicionalnog diskursa ekonomista”.

Da li dobijamo Evropu interesa, bez ikakve strasti? Evropu koja se deli na plemenite kreditore i plebejske dužnike udaljene do granica mogućeg konflikta? Uniju bez ideja i malo resursa? Zajednicu naroda koja Amerikancima prepušta da obave poslove koji bi EU politički izdigli na nivo koji zaslužuje, ili ne zaslužuje?

Dugo se po Evropi lamentira o krizi liderstva i nedostatku moćnih političara, poput Vinstona Čerčila, Šarla de Gola ili Konrada Adenauera. Angela Merkel to demantuje. Dobila je treći uzastopni mandat u vreme dok je 19 njenih evropskih kolega položajem platilo cenu ekonomske i finansijske krize EU, posebno evrozone. Ona je sada neprikosnoveni gazde Evrope, čime je liderski raskorak – ako ne i vakuum moći – postao ozbiljniji.

Evropa je dobila Super Angelu. Njen telefon je jedini kada neko iz SAD, Rusije ili Kine želi da razgovara sa „Evropom”.

To nije dobra vest za Evropu, posebno za „grešnike” s juga koji priželjkuju ublažavanje nemačkog diktata politike oštre štednje. Ali, zašto bi Merkelova bila manje rigorozna kada je svesna da su joj Nemci treći mandat dali u znak poverenja upravo za takvu politiku. Velika koalicija sa socijaldemokratama možda može da liberalizuje unutrašnju socijalu, poveća poreze bogatima, ali teško da će doneti išta bitno drukčije u ponašanju unutar EU.

Kvantna hemičarka uspela je da ponovo ostvari retku fuziju sa nacijom, a kako ne treba očekivati da pobednik menja formulu uspeha, malo je verovatno da će kancelarka biti spremna da udovolji željama Evropljana u problemima, koji od nje očekuju „humaniji” pristup rešavanju kontinentalne krize.

Jasno je da njena snaga proističe iz činjenice da prevashodno vodi računa o interesima sopstvene zemlje. Iako je Nemačka gotovo ravnomerno podeljena na desnicu i levicu – sem naklonosti prema mutti, mami Angeli, to su njeni kvaliteti na nemačkoj sceni, tamo gde se borila i izborila za glasove, čuvajući pre i iznad svega interese Nemačke.

Dok je čitava Evropa budno pratila nemačke izbore, Nemci su se gotovo isključivo bavili sobom. Oni su oprezni. Nisu spremni na prevelike rizike. Pre su za konsenzus nego konfrontaciju. U isto vreme žele ujedinjenu Evropu ali se ne ustručavaju da pokažu prezir prema državama evropskog juga koje nisu u stanju da srede svoje finansije.

Merkelova je pažljivo izbegavala da uoči izbora pokrene nepopularne teme nemačkog spasavanja evropskih dužnika, ali odsustvo EU je samo još jedan od znakova koliko je ujedinjena EU pritisnuta nacionalnim. Poruka iz Berlina je jasna: kancelarka želi da se evropske stvari rešavaju isključivo na nivou država.

Zato rezultati izbora mnoge, posebno ugrožene po EU, nisu previše obradovali. Nemačka je dobila kancelara kog je želela, a Evropa?

Na evropskom planu nema te idile koja u Nemačkoj traje osam godina. Angela je tvrda, tevtonski rigorozna, spremna da diktira a mnogo manje spremna za druge ideje ili kritike. Ne zanima je da li je optužuju za hegemoniju, za nametanje nemačkog recepta suprotstavljanja krizi zone evra kao panaceje državama koje su mnogo drukčije od Germanije.

Sada dobija priliku da preraspodeli moć sa Evropom, da je integriše na solidnijim i zdravijim osnovama, da ojača njene institucije. Mogla bi da udahne više nade ugroženim članicama EU, a da Nemcima objasni ogromne prednosti koje im donosi evro i oslobodi ih opsesije da ne žele da plaćaju za Grke, Italijane ili Špance.

Mogla bi da posluša apel jednog od najvećih savremenih nemačkih intelektualaca Jirgena Habermasa, koji poziva na produbljenje političkih integracija investiranjem u projekat istinske „zajednice država”. Takvoj laboratoriji demokratije neophodni su izvođači radova. Da li je to moguć put za die Kanzlerin? Da li bi ubuduće mogla da prihvati formulu pragmatizma bez ambicija?

Da li bi bila spremna da se hrabro odrekne dela popularnosti kod kuće, pa da se kovertiranjem većeg komada nemačke snage i moći u projekat zajedničke evropske budućnosti uvrsti u galeriju kancelara koji su stvarali istoriju: mirom u Evropi, ujedinjenjem, jedinstvenom monetom, velikim reformama? Tačno je da ona do sada nije učinila malo. Suprotstavila se, recimo, Bundes banci i značajno pomogla Evropskoj centralnoj banci, koja je, namenja svima, smirila tržišta, ali sumnjam da je spremna da ide tako daleko.

Evropa, međutim, nema vremena za iluzije. Stara dilema „Evropska Germanija ili nemačka Evropa” čini se danas pomalo prevaziđenom u smislu da strahovi od Evrope pod hegemonijom Nemačke odgovaraju očekivanjima Nemačke koja bi na svoj način bila evropskija.

Institucionalno preoblikovanje najviše će zavisiti od Evropljana. Ali od kojih Evropljana? Britanci nastranu. Popularnost francuskog predsednika pada. Italijanska koalicija je lomljiva i ponovo je talac Silvija Berluskonija, koji preti „građanskim ratom” ako bude izbačen iz Senata. Španija kopni u recesiji. U Poljskoj je premijer oslabljen, a parlament uporno odbija saglasnost ulasku u zonu evra. Da li Francuzi ili Italijani, pokazujući da konačno žele da se pozabave istinskim strukturalnim reformama, mogu da ubede Nemce i njihovu kancelarku da zdušnije prihvate kurs političkih i finansijskih integracija. Mogu – ako im to frau Angela dopusti.

Ono što mi se kod kancelarke oduvek dopadalo je da ne preže od toga da bude brutalno jasna, ali da je upozorenja i zamerke ne sprečavaju da sarađuje. Ona se, recimo, otvoreno protivi ulasku Turske u EU, ali su u njeno vreme otvorena tri poglavlja za pregovore. Isto važi i za Srbiju. Merkelova je sprečila prethodnu vlast da jedno priča u Briselu, drugo srpskoj javnosti, a treće međusobno. Ona precizno kaže šta očekuje. Tako će opet biti. Nemačka spoljna politika vodi se u uredu kancelarke, ne u resornom ministarstvu.

Ali, da se ne bi ponovo zavaravali i krili iza teorija o njenoj strogoći, Merkelova je pokazala da je spremna da promeni svoje pozicije. Odustaće od čvrstog stava prema Beogradu – ukoliko srpska vlast dokaže da sprovodi ono što je obećala i ukoliko ubrza procese svekolikih reformi.

Mislim da grešimo kada procenjujemo da sve odluke pripadaju Berlinu i „čeličnoj mami”. Pre bih rekao da je lopta u našem dvorištu.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *