Nikolić sve više podseća na Milana Milutinovića

Nikolić sve više podseća na Milana Milutinovića

25 јануара 2013

Misa DjurkovicPiše: Miša Đurković

Nikolić je ispoštovao Ustav i podneo ostavku na mesto predsednika stranke. Ovaj na izgled čisto protokolarni čin doveo je u vrlo kratkom roku do stvarne prekompozicije u odnosima moći.

Institucija predsednika republike u ustavno-pravnom sistemu Srbije predmet je kontroverzi još od donošenja prvog višestranačkog Ustava 1990. Opozicija se protivila polupredsedničkom modelu tvrdeći da to navodno ide protiv parlamentarne prakse i da daje predsedniku previše mogućnosti da se meša u rad vlade. Ustavopisci Ratko Marković i Slobodan Vučetić pokazivali su da se radi o ublaženom francuskom modelu i tvrdili su da je u turbulentnim vremenima neophodno da država ima predsednika na čelu sa legitimitetom koji donosi biranje direktnim glasanjem građana. No dolazak Milana Milutinovića na čelo države 1997. pokazao je da se ova funkcija bez obzira na isti ustavni okvir može vršiti na različite načine, budući da zapravo odnos snaga u politici u konačnoj sumi definiše stvarnu snagu predsednika.

Ovaj zaključak je važio i u sledećoj deceniji, uključujući tu i poslednjih šest godina, period nakon Mitrovdanskog ustava koji se zaista suštinski ne razlikuje od prethodnog. Boris Tadić iz prvog mandata bio je funkcioner veoma ograničenih moći s obzirom na to da je veći deo tog perioda proveo u kohabitaciji sa vladom Vojislava Koštunice. Isti predsednik je tokom drugog mandata kao predsednik Demokratske stranke preuzeo veliki broj nadležnosti, uključujući i spoljnu politiku i obaveštajni sektor i veliki deo ovlašćenja koja su vezana za predsednika vlade.

Mitrovdanski ustav je inače zadržao ovaj kontradiktorni položaj predsednika jer se on, s jedne strane, bira na direktnim izborima, što bi trebaloda mu da veliki legitimitet i snagu (zbog čega su predsednički izbori kod nas de fakto najvažniji, pa od njih zavisi čak i sastavljanje vlade), dok su njegova realna ustavna ovlašćenja daleko manja.

Situacija koju imamo svega osam meseci nakon poslednjih izbora opet je, čini se, sasvim novi slučaj. Tomislav Nikolić je nakon niza neuspešnih pokušaja konačno pobedio na predsedničkim izborima i preuzeo funkciju predsednika države. Njegova pobeda dovela je (iako to nije bilo nužno) i do promene u sastavu vlade, odnosno vlada je ostala ista osim što je SNS zamenio DS. Međutim, Nikolić je kao prvi predsednik koji je u tom delu ispoštovao Ustav podneo ostavku na mesto predsednika stranke, čime je nju prepustio Aleksandru Vučiću. Ovaj na izgled čisto protokolarni i simbolički čin doveo je, međutim, u vrlo kratkom roku do stvarne prekompozicije u odnosima moći.

Predsednik Nikolić je od najjače političke ličnosti u zemlji tako za manje od pola godine došao u poziciju koja sve više nalikuje Milanu Milutinoviću. On je najpre doživeo veliki politički poraz iznošenjem platforme za KiM. Vlada mu je sasekla platformu i potpuno ga skrajnula iz procesa donošenja rezolucije. Samo nedelju dana posle toga izbio je novi sukob s predsednikom vlade oko predloga da se Kosovu ponudi stolica u UN. Tek dan kasnije predsednik Nikolić je prilično depresivno javno protestovao zbog posete hrvatskog premijera Milanovića, istakavši da bi red bio da se najpre on sretne s hrvatskim predsednikom.

Utisak je, dakle, da je predsednik Nikolić u velikoj političkoj defanzivi u odnosu na čoveka kome je tek pola godine ranije poverio mandat, kao i u odnosu na svog ,,političkog sina” koji preuzima stranku koju je Nikolić osnovao, a koji, čini se, ni u vladi ne vodi previše računa o stavovima svog političkog oca.

Poslednja poseta predsednika Nikolića Crnoj Gori možda dobro ilustruje razloge zbog kojih mu uticaj opada. To je bila veoma čudna poseta koju su pozdravili jedino najogorčeniji crnogorski nacionalisti. Nikolić je došao u posetu svom kolegi na dan kada je DPS javno objavio problematičnu kandidaturu Vujanovića za treći mandat. Sastao se sa poslednjim čovekom koji to zaslužuje, Rankom Krivokapićem, a nije se sastao sa mitropolitom Amfilohijem, prvim čovekom Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, i to u vreme kad ona trpi novi talas pritisaka vlasti. Nikolić je govorio o dve crkve, na pitanje novinara o budućoj politici prema Srbima u regionu počeo je da govori o politici prema dijaspori…

Spadam u one koji ne veruju u spekulacije da je Nikolić na ovaj način vraćao navodne dugove koje SNS ima prema Đukanoviću. Pre verujem da predsednik Nikolić ima loše savetnike bez iskustva u administraciji, diplomatiji i politici. Inače ne bi nastupao tako neoprezno, ne bi izlazio u javnost sa platformama koje vlada odbacuje, birao bi datume za odlazak u posete, ne bi zbunjivao pripadnike svog naroda u okolnim zemljama i razmišljao bi o tome ko su mu saveznici u unutrašnjoj politici.

Manje od godinu dana nakon izbora on mora dobro da preispita svoj položaj, a ako želi ozbiljnije i uspešnije da se uključi u domaću politiku morao bi da nađe ozbiljnije saradnike i da smanji broj neuspeha. Ipak je on predsednik Srbije.

(Politika)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u