Nobel za (ne)mir

Nobel za (ne)mir

17 јануара 2014

Zejnel ZejneliPiše: Zejnel Zejneli

Da li treba Ivica Dačić da dobije Nobelovu nagradu nije moje da odlučujem, jer takvu odluku mogu da donesu oni koji ocenjuju nečiji rad. A kada predlog daju srpski i albanski Kokus u Americi onda oni i javno hoće da iskažu svoje zadovoljstvo onim što je Srpski premijer dao Međunarodnoj zajednici i Albancima. Ni ona nije što je nekada bila, kada je Nobelova nagrada za mir dodeljena Baraku Obami, i to unapred, a posle toga je izazvao niz ratova i sukoba širom sveta. Jedini koji je zaslužio Nobela je Hašim Tači, on je znao zašto se u Briselu borio i ko su mu prijatelji, a obavio je gotovo do kraja zadatak koji je kao Albanac imao od pre 120 godina i onaj od pre, gotovo šest decenija, nove srpske posleratne istorije, onaj koji je zacrtan u Bujanu u mesecu decembru 1943. godine. Dakle, on treba da bude jedini dobitnik, a on treba Ketrin Ešton i Ivici Dačiću da dodeli nekadašnju značajnu, najvišu nagradu, nekadašnje Srpske Autonomne Pokrajine Kosovo. Decembarsku nagradu, koja je ustanovljena povodom odluka u Bujanu u Đakovačkoj Malesiji, na Konferenciji 31.decembra 1943. i 1.i 2. januara 1944. godine, neposredno posle Drugog zasedanja AVNOJ-a.

Srpski premijer, ali i Vlada nastavili su tamo gde se nekada stalo, a Eštonova je sve ,,pogurala„, pa je tako rezultat svega, posle toliko decenija postao vidljiv, ne samo za Srbiju već i za svet, odnosno Ameriku, koja je prepoznala takav napor. Ipak, Albanci imaju gotovo 120 godina prakse da se bore za svoju državu, od Prizrenske lige do današnjih dana, pa stoga Tači koji je nastavljač te borbe i te kako ima prednost nad Dačićem, koji je posao oko Kosmeta i zaokruživanja kosmetske državnosti obavio za manje od dve godine, jer je njemu bila u prvom planu država, a Vladi je u prvom planu bila borba za Datum. Razlika je i u tome što je bilo mnogo onih sa jugoslovenske i srpske strane koji su se tokom proteklih decenija, onim što su činili ili nisu za vreme rata i posle, Srbiju korak po korak odvajali od Kosmeta, a Tači i svi njegovi prethodnici nikada nisu imali dilemu čije treba da bude Kosovo.

Dakle Albanska borba za Kosovo trajala je kontinuirano, a poslednjih deceniju i više, Tačiju se u toj borbi i sa oružjem niko nikada nije suprostavio od Albanaca, svi su smatrali bez izuzetaka da Kosovo treba oteti od Srbije. Tome su sa velikim zadovoljstvom pomagali, takođe decenijama naši Evropski prijatelji i Amerika, a kada se otimanju Kosmeta suprostavio Milošević, usledilo je bombardovanje od oko tri meseca, sa 4600 bombardera, koji su izbacili tone osiromašenog uranijuma, sa mnogo nevinih žrtava.

Bitka za Kosovo je izgubljena otimanjem dela teritorije i kasnije pristajanjem na sve postavljene uslove u Briselu, čime je državnost potvrđena, a srpski dobitak je dobijanje datuma. Rešavanje pitanja Kosova dugo posle bombardovanja niko nije pokretao, iako je bilo raznih inicijativa, jer niko nije imao hrabrosti da konkretno reši ovozemaljski problem, sem Ivice Dačića, koji se hrabro dvadesetak puta susreo sa Tačijem i isto toliko se sa njim rukovao, iako su i pre njega neki to učinili jednom ili najviše dva puta, ali nikada se nisu usudili da sa njim večeraju, bez obzira što bi im jedna dama pravila društvo. A zbog te hrabrosti možda mu se smeši i Nobelova nagrada.

Ovo sam sve napisao da se jasno vide zasluge, ukoliko slučajno Nobelov komitet bude odlučivao kome da dodeli Nobelovu nagradu za mir. Onom sa više staža u borbi za Republiku Kosovo, ili onom koji je u kratkom roku ispunio sve zahteve, nije odoleo nemilosrdnim pritiscima EU da bi se došlo do Datuma i stiglo u društvo EU, kako ume da se kaže ,,borbom„ za ,,statusno neutralna rešenja„kojima je Kosovo ,,sačuvano„. Nobelov Komitet, ruku na srce neće pogrešiti, i da dodeli nagradu svim kandidatima, ali dvoje njih su najzaslužniji Eštonova i Tači. Dačić je u utvrđivanju državnosti Kosova, nema sumnje imao udela, ali je on dajući, izazivao nemir u dušama proteranih od NATO ,,Mirovne misije„, ali i verujem od većine građana Srbije. Zato, da ne bi ostao nenagrađen, treba dok se sve ne zaboravi da dobije Decembarsku nagradu, najviše kosovsko priznanje iz ruku Hašima Tačija, a da posle toga predlog za Nobelovu nagradu za mir pošalju iz Prištine.

Zašto je važna Decembarska nagrada. Ona je važna zbog Prve osnivačke konferencije NOO za Kosovo i Metohiju. Glavni referat je podneo Mehmet Hodža, član Federacije, koji je preminuo 1987. godine u Beogradu gde je i sahranjen. Tada je on rekao da Albanci veoma cene novu vlast, ali da istovremeno imaju strah od povratka na staro. Tada je doneta Bujanska Rezolucija. U jednom delu Rezolucije govori se o potrebi ujedinjenja Kosova sa Albanijom. Taj deo Rezolucije izučavao se i u školama. Na svečanostima, obeležavanja ovog datuma pre 35. Godina govorio je visoki tadašnji funkcioner iz redova Srba, koji je rekao između ostalog „da su u temelje odluka Prve konferencije Oblasnog NOO utvrđeni osnovni slobodarski ciljevi i revolucionarna vizija koja je bila prisutna od samog početka oružane revolucije.

Ove odluke, kao izraz opštih težnji naroda i narodnosti Kosova su rasplamsale žar revolucije, požrtvovanje i herojstvo u borbi za slobodu i bolji život. Prva konferencija NOO, pozdravljajući odluke Drugog zasedanja AVNOJ-a, na kome su udareni temelji nove Federativne Jugoslavije i donete istorijske odluke za njenu budućnost u potpunosti su izrazile težnju i stremljenja svih naroda i narodnosti Kosova i Jugoslavije.„Nema šta vizionarski. Jugoslavija se raspala, a o težnjama Albanaca, sve se privodi kraju.

Pokrajinski komitet SK Kosova se 1987. godine, iako kasno, javno odrekao dela sporne Rezolucije, koji glasi „Kosovo i Metohija je kraj koji je naseljen najvećim delom šiptarskim narodom, a koji, kao i uvek tako i danas želi da se ujedini sa Šipnijom (Albanijom). Prema tome, osećamo za dužnost ukazati pravi put kojim treba da pođe šiptarski narod da bi ostvario svoje težnje. Jedini put da se Šiptari Kosova i Metohije ujedine sa Šipnijom, jeste zajednička borba sa ostalim narodima Jugoslavije protiv okupatora i njegovih slugu. Jer to je jedini put da se izvojuje sloboda, kada će svi narodi, pa i Šiptari, biti u mogućnosti da se izjasne o svojoj sudbini sa pravom na samoopredeljenje do otcepljenja. Garancija za ovo jeste NOVJ kao i NOV Šipnije sa kojom je usko povezana. Pored ovoga, za ovo su garancija naši veliki saveznici Sovjetski Savez, Velika Britanija i Amerika„.

Ovim delom Rezolucije Albancima je jasno rečeno koji je njihov pravi put, i od toga oni nikada nisu odustali, ali su im u kasnijom godinama mnogi pomagali, bilo izmenama Ustava nekadašnje Jugoslavije, nečinjenem, ili na drugi način. Danas, su Albanci ono što su odlučili njihovi predstavnici cilj i ostvarili kada su proglasili nezavisnost, koju je priznalo više od 100 zemalja sveta i najveće svetske sile i još najveći deo zemalja Evropske unije i Amerika naravno, ali ne i Rusija koja je neprijateljska zemlja za njih, ali i za nove i brojne albanske saveznike.

Bujanskom Rezolucijom Albancima je rečeno koji je njihov pravi put. CK SKJ se samo samokritički odnosio prema njoj, a Oblasni Komitet KPJ za KiM se Rezolucije odrekao, ali ona nikada nije izbrisana iz glave Albanaca. CK KPJ početkom marta 1944. godine poslao je pismo Oblasnom komitetu KPJ za KiM,u kojem se iznosi da je taj stav neprihvatljiv i da ga treba odbaciti. Sugeriše se komunistima Kosova, da populiše mere AVNOJ-a, koje obezbeđuju ravnopravnost svim narodima, da one omogućuju pravo na samoopredeljenje.

One, dakle mere, su uperene protiv svih hegomonosta, koji hoće da stvaraju razne velikonacionalne države, velikosrba, velikohrvata, velikoalbanaca. Govori se kako treba uložiti maksimalne napore da se šiptarskim masama objasni ta stvar. Nema ni ne može biti slobodne Albanije nego ni slobodarskog albanskog življa, ma gde i u ma kom kraju, ako se to pravo ne izvojue u borbi protiv Nemaca i njihovih pomagača. Narod koji to ne shvati, koji se odlučno ne lati oružja i izvojue pravo na slobodu, biće i ostaće igračka u rukama raznih reakcionarnih klika, kako iz inostranstva tako i njihovih agentura u zemlji. Ratovati sa Nemcima protiv NOV i partizanskih oslobodilačkih jedinica albanskog oslobodilačkog pokreta, a istovremeno pričati i tobože se boriti za „ujedinjenje„ Albanije – zar to nije isti posao koji u Srbiji vrše Nedić i Mihailović, a u Hrvatskoj Pavelić i Maček-za račun Nemaca, protiv nezavisnosti i budućnosti albanskog naroda.„

Istorijski stav iz Bujana se smatrao ništavnim, ali se SKK javno odrekao, posle nekoliko decenija, kada se bitka za nezavisnost Kosova zahuktala. Nisu Albanci prihvatili ovaj stav sa oduševljenjem, jer odmah posle oslobođenja izbija kontrarevolucija u Drenici. Bio je još jedan pokušaj 1988. godine, kako bi se razjasnila suština, ali i posledice Bujana. Tada je donet Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju i ukinut je jedan član, kojim prestaju prava pojedinaca po osnovu toga, pa tako učešće na Bujanskoj konferenciji više nije privilegija, jer su oni do tada bili izjendnačeni sa nosiocima ,,Partizanske spomenice 41.„ godine.

Decembar se slavi, ali niti na Kosmetu niti u Srbiji i nekadašnjoj Jugoslaviji, nikada nije proslavljen, kao što je to slučaj u Vojvodini, 10.jul 1945.godine, kada je u Prizrenu na Skupštini Kosovsko-Metohijske oblasti doneta odluka da se Kosovo pripoji Srbiji. Na ovaj važan datum se u nekadašnjoj Jugoslaviji i Srbiji, više niko nije osvrtao. Ali se zato slavila 100. godišnjica Prizrenske lige. Mere koje su preduzimane protiv hegemonista, separatista, kontrarevolucije, i te kako su vodile računa o tome da se nekim potezom, ili aktom ne uvredi osećanje albanske nacionalne manjine. I decenijama se mislilo da će Albanci zaboraviti na sve ako se ova Pokrajine ekonomski razvije. Tako je svakoga dana u Prištini, upunpavano dnevno po milion dolara. I ništa nije pomoglo. Albanci su imali svoj put, a to nije bio put ostanka u sastavu Srbije.

Kosovo je 1999. godine „oslobođeno“ uz pomoć NATO aviona,kako bi se „uspostavio mir i spasli Albanci„. Zato je pomalo i čudan predlog da se Nobelova nagrada za mir dodeli i predsedniku Srpske vlade. Na kraju krajeva Srbija nije ratovala protiv Albanaca, već je oslobađala Kosovo od Otomanske imperije, fašista na čijoj su strani bili i mnogi Albanci. Vojska i policija Srbije pokušavali su da unište separatiste osamdesetih godina, što se inače radilo u svim zemljama sveta, ali je Kosovo proglašeno ,,jedinstvenim slučajem„, a njegovim priznanjem od strane naših prijatelja priča se privodi kraju.

Zato Nobel treba da se dodeli Hašimu Tačiju, koji je ispunio želje Albanaca, oterao vojsku i policiju i Srbiju sa Kosova, proglasio nezavisnost i tako do kraja ispunio Rezoluciju iz Bujana. On i Eštonova, koja je u svemu pomagala, treba da dobiju Nobelovu nagradu. Ali nepravedno su zapostavljeni Solana, Vesli Klark, Klinton, Voker, Olbrajtova, Bler, Jelcin, jer su svi oni ,,doneli mir„ posle 78. dana bombardovanja Srbije i Kosova, gde su bacili najviše bombi sa osiromašenim uranijumom, od kojeg i danas umiru podjednako svi i Albanci i Srbi i italijanski, engleski i američki, arapski i vojnici drugih zemalja koji su u ovoj ,,Mirovnoj misiji„. Pa zar svi oni nisu posebno zaslužni.

Dakle, od Drugog svetskog rata, do 1999. godine, mnogi imaju zasluge, pogotovu srpsko-crnogorski –albanski rukovodioci koji su vladali ne samo Kosmetom, već i nekadašnjom Jugoslavijom. Svi su oni zaslužni, ako se već govori o dodeli Nobelove nagrade za rešavanje pitanja Kosova, mnogo više od ovih iz 2012. godine. Nekima treba ovo priznanje dodeliti i posthumno.

Zašto izdvajam posebno predsednika vlade Republike Kosovo Tačija, pa on je realizovao ono što su Albanci decenijama pokušavali da ostvare kroz razne vidove borbe. On je ostvarioo cilj, a Srbija nije uspela da ga sačuva. Činjenica da mu je pomogao NATO, Amerika, Engleska, Francuska i mnoge druge, danas nama prijateljske zemlje ništa ne menja. I on će svakako ući u istoriju kao čovek koji je Albancima stvorio državu, a ledi Ešton je u tome znatno Albancima pomogla, uz podršku EU. Zbog toga što je sve ,,statusno neutralno„, Dačić, iako usamljen u tome i pored svega što je prihvatio da uradi za dobrobit Srba na Kosmetu, ali i u Srbiji, ima zasluga, ali će ona biti potpuna tek na kraju kada se uspostavi ,,potpuna normalizacija odnosa na Kosovom„.

Dakle, Nobel tada, jer se u istoriji sveta nije dogodilo da neko normalizuje odnose sa samim sobom i teritorijom koja još uvek u Ustavu pripada državi Srbiji. Takav izum je za Nobelevu nagradu, jer je i nagrada takva, jer je pronađena formula za neka slična i nemoguća rešenja. Ali Srbija je uspela, brzo i za ono dokle je stigla u tome konačno je dobila datum, da se pridruži našim prijateljskim zemljama, koje svaki napredak u rešavanju pitanja oko Kosova hvale i govore o izuzetnim naporima i ne kriju zadovoljstvo. I šta je do sada sa srpske strane učinjeno, a EU zadovoljna.

-NATO je ratovao protiv Srbije

-Vojska i policija su proterani, kao i većina naroda

-Kosovo je,, oslobođeno„

-Kosovo je proglasilo nezavisnot i usledila priznanja nove države

-Ima svoj Ustav i zakone, koji nemaju nikakve veze sa srpskim

-Jezik je Albanski, pismo latinica

-Ima predsednika, Vladu i ministre, koja vode odvojenu politiku od Srbije

-Zastavu i grb, pečate

-Izbore raspisuje Republika Kosovo

-Glasa se po zakonima Kosova

-Pravosuđe radi po zakonima Kosova

-Već imaju notare

-Građani Kosova su državljani Kosova

-Imaju svoju policiju i vojsku, MUP, tajne službe ,,Rosu„ i vojsku

-Svoje ambasadore i predstavnike u Briselu, koji vode politiku Kosova

-Imaju stotinak ambasada i konzulata u Prištini

-Dobili su SSP od Brisela

-Kandidati su za NATO

-Sigurno ulaze u EU

-Imaju svoje katastarske i matične knjige

-Lična dokumenta:pasoše, lične karte, vozačke i saobraćajne dozvole

-Svoje registracije za automobile

-Diplome koje su priznate

-Carinu

-Svoje carinike

-Posebne uniforme sa obeležjima svoje države

-Daju dozvole za ulazak srpskih funkcionera u Republiku Kosovo

-Izborima u novembru zaokružili su svoju teritoriju i na sever Kosova, posle više od decenije

-Imaju svoju energetsku korporaciju

-Telefonsku kompaniju

-Mobilnu telefoniju

-Dobili su svoj međunarodni broj

-Kosovo je član gotovo svih međunarodnih institucija, a još uvek nisu u UN i u UEFA, iako nastupaju u UN i idu na sva sportska takmičenja, tamo gde mogu

-Imaju svoju predstavnicu na Evroviziji i izboru lepotice

-Slobodno putuju u Srbiju, mogu i svojim dokumentima

-Deo su kulturnih događaja u Beogradu i u Novom Sadu i imaju podršku…

Dakle imaju sve što inače ima svaka država. Nemaju još priznanje Srbije i nisu članovi UN, ali to je mali problem, oko čijeg rešavanja se ne žuri.

Dakle ostvarili su sve što su hteli, a Tači je bio taj, kome je zapalo da nezavisnost i realizuje u razgovoru sa predsednikom srpske vlade. Imao je zaista težak posao, ali se naporno radilo ovih godinu i nešto dana i to je dovelo Kosovo do pune državnosti, a Srbiju do istorijskog datuma. Iako je gotovo sve statusno neutralno, Srbija je ostala bez dobrog dela svoje nekadašnje teritorije.

Za ovakve rezultate glavni akteri su zaslužili Nobelovu nagradu. Tači i ledi Ešton, nisu nikako sporni. Nije sporan ni Dačić, koji je samo kapitalizovao ono što mnoge generacije političara pre njega nisu smele javno da krenu u rešenje. Tada nije bila poznata reč ,,poseban slučaj„, ,,statusno neutralno„, ,,puna ili potpuna normalizacija„ odnosa, sve su to izrazi koji su nastali početkom dvehiljadite godine, što je Srbiji olakšalo rešenje pitanja oko Kosova. Ali on je u pomalo neprijatnoj situaciji, ako se nagrada dodeli za mir, zbog toga što bi bilo nepravedno ako je on ne podeli sa svim akterima od AVNOJ-a, Bujana do danas. Zato je najbolje da odbije da je primi, jer će tako umiriti sve one preminule, njihove potomke i druge, koji su od AP KiM šest decenija stvarali nezavisnu državu. Neću tu da pominjem ni Tita, Kardelja, Ljubičića, Dolanca, Stambolića, Berisavca, Hodžu, Čkrebića, Ljubičića, Vlaškalića, Bjedića, Pozderca, Hamzu, Devu, Paluža, Šaćirija, Galica, Ristića, Jovičevića, Zvicera, Kurtešija, Trifunovića, Šešliju, Vakića, Perovića, Mojsova, Ronovicu, Markovića…

Ne želim da neko misli da sam protiv. Daleko od toga. Ali i u ovome Međunarodna zajednica mora biti pravična, kao što je u mnogim potezima prema Srbiji. Na primer, mada nema veze sa onim što je već napisano, i oko dr Šešelja, koga čuva u pritvoru već 11. godina. Onako. I to je samo primer Međunarodne pravde.

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u