НОВО РАТНО ЖАРИШТЕ, ЧЕКА СЕ РЕАКЦИЈА РУСИЈЕ И ТУРСКЕ: Убијен генерал, падају летелице!

NOVO RATNO ŽARIŠTE, ČEKA SE REAKCIJA RUSIJE I TURSKE: Ubijen general, padaju letelice!

17 jula 2020

Od noći, 12. jula, svedočimo novoj vojnoj eskalaciji odnosa između Jermenije i Azerbajdžana, iz koje, kako bi se ukazalo na njenu dramatičnost, izdvojene su sledeće vesti: jučerašnje priznanje azerbajdžanskog Ministarstva odbrane da je u pograničnoj zoni između dve države poginuo general i nekoliko visokih oficira azerbajdžanske vojske; današnja informacija iz Jermenije o obaranju dve azerbajdžanske bespilotne letelice (dronovi) izraelske proizvodnje; vest iz Bakua o uništenju jednog objekata i jedinice jermenske vojske.



O uništenju azarbajdžanskog drona i jedinice jermenske vojske pogledajte sledeće video snimke:

Šta se, zapravo, događa?

Tokom posljednjih meseci znatno su se intenzivirala kršenja režima primirja koja sve češće uključuju i primenu teškog naoružanja. Ta kršenja kulminirala su 12. jula, kada su se položaji azerbajdžanske vojske kao i azerbajdžanska sela u regiji Tovuz duž državne granice između Azerbajdžana i Jerrmenije našli pod intenzivnom paljbom teške artiljerije s položaja na kojima se nalazi jermenska vojska. Tada su poginula 4 azerbajdžanska vojnika a još su četvorica bila ranjena, a jermenska vojska je odbacila suparničke jedinice i zauzela neke njihove dotadašnje položaje.

Tu je bitno naglasiti sledeći element: radi se o prostoru međudržavne granice, daleko od sporne zone Nagorno Karabaha koji je pod vlašću Erevana i koji Azerbajdžan smatra svojim državnim prostorom, okupiranim od strane Jerrmenije u vreme turbulentnih zbivanja pred raspadom SSSR-a kada Azerbajdžan nije bio u mogućnosti nikakvim ozbiljnijim vojnim sredstvima sprečiti takav scenario, kojim je, osim Nagorno Karabaha, jermenska vojska zauzela i neke regije Azerbajdžana koje su neosporno njihova državna teritorija, a kakvo je stanje i danas. Podsećamo kako je Nagorno Karabah bio deo azerbajdžanske teritorije koji je većinski naseljen jerrmenskim stanovništvom.

Dakle, jermenska je vojska pre tri dana izvršila napad na položaje azerbajdžanskih snaga na nespornom delu državne granice, u zoni Tovuz, iz sebi znanih razloga. Službeni Baku takav potez Erevana smatra agresivnim činom kojim se nastoji prikriti sve složeniji politički položaj Jeremnije u međunarodnoj zajednici kada je reč o državno-pravno statusu Nagorno Karabaha. Jedna od (polu)službenih verzija Bakua nakon opisane najnovije eskalacije odnosa (koja ima svoju utemeljanost ali i pojedina ograničenja), navodi, kako time Jermenija „otvoreno pokazuje kako ima za cilj iskoristiti nove pozicije i povećati napetosti u regionu, umesto da eliminiše posledice sukoba i povuče svoje okupacijske snage s međunarodno priznatih teritorija Azerbajdžana”. Baku pritom podseća kako je 1993. g. Veće sigurnosti UN-a usvojilo 4 rezolucije u kojima se zahteva trenutno i bezuslovno povlačenje jermenskih trupa sa svih okupiranih teritorija Azerbajdžana i povratak svih izbeglica i unutarnjo-raseljenih osoba na njihove zemlje. Rezolucije VS osuđuju upotrebu sile protiv Azerbajdžana i okupaciju njegovih teritorija te potvrđuju suverenitet, teritorijalni integritet i nepovredivost granica Azerbajdžana, a što Jermenija do sada nije ispunila. U tom smislu, navodi dalje azerbajdžanska strana, nisu poštovane niti odluke i rezolucije Glavne skupštine UN-a, OEBS-a (Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju), Evropskog parlamenta, Veća Evrope i drugih međunarodnih organizacija. Azerbajdžan smatra kako Jermenija eskaliranjem sukoba na nespornom delu međudržavne granice nastoji primorati ruski pandam NATO saveza – Organizaciju dogovora o zajedničkoj sigurnosti (čija je članica i Jermenija, a Azerbajdžan nije), na reakciju i njegovo jasno zauzimanje projermenskog stava po pitanju celokupnog sukoba te zemlje sa svojim islamskim susedom. Ali nije sve tako jednostavno.

Naime, sukob dve države odavno je u upravljačkom smislu tom krizom izvan primarnog odlučujućeg delovanja i Erevana i Bakua. Osim trostrane međunardone “trojke” koja po njemu vodi glavnu reč (SAD, Rusija i Francuska), na njega itekako utiču i odnosi između Rusije i Turske, s obzirom kako dve zemlje, svaka sa svoje strane, podupiru velike antagoniste i neprijatelje: Rusi Jermeniju, Turci Azerbajdžan. Ali te su potpore vrlo precizno docirane iako u verbalnom smislu gledano one znaju biti i vrlo oštre. U njima se itekako vodi računa da ne bi dodatno opteretile rusko-turske odnose koji se poslednjih godina intenzivno razvijaju. Upravo su danas Moskva i Ankara obnovile međusobni vazdušni promet, obustavljen pre nekoliko meseci zbog pandemije koronavirusa, što bi trebalo pripomoći i turskom turističkom sektoru; intenzivna je njihova privredna saradnja; politički intenzivno sarađuju po pitanju rešenja sirijske i libijske krize gde nemaju zajedničke poglede oko niza bitnih pitanja ali ih itekako drže pod međusobnim nadzorom i sprečavaju eskalaciju koja bi ugrozila međusobne odnose koji imaju znatno veću perspektivu od lokalnih problema itd.

U tim i takvim okolnostima, niti spomenuta proruska vojna organizacija, čiji je član Jermenija, uopšte nema nameru aktivirati svoj čl. 4 o zaštiti jedne od napadnutih članica (osim u radikalnom slučaju razvoja stanja s obzirom da je Jermenija ruski strateški geopolitički saveznik, važan za širi bliskoistočni prostor s obzirom na tamo stacioniranu veliku rusku vojnu bazu, uključno i vazduhoplovnu), a najmanje kada se radi o problemu Nagorno Karabaha. Istodobno Ankara, nezavisno o tome što je tursko Ministarstvo spoljnih poslova sinoć oštro osudilo jermenske napade na azerbajdžansku vojsku i “jermenski nacionalizam” vezan uz “okupaciju Nagorno Karabaha” i izrazilo nastavak svoje pune podrške azerbajdžanskom narodu i političkom vrhu te zemlje, iz istih razloga ne potiče predsednika Azerbajdžana Ilhama Alijeva na pokretanje odlučne vojne intervencije s ciljem oslobađanja Nagorno Karabaha.

S druge strane jermenski lobi vrlo je aktivan i na Zapadu i od njega upravo sada traži pomoć za zaustavljenje “agresije” Azerbajdžana. Tako je Jermensko nacionalno veće Amerike (ANCA) sinoć saopštilo kako će Zastupnički dom američkog Kongresa razmotriti moguću zabranu izvoza oružja Azerbajdžanu. Jedan od motiva je i navodna pretnja kako će azerbajdžanska vojska obarati civilne vazduhoplove Jermenije koji lete u Nagorno Karabah (izolovanu teritoriju, odvojenu od kopnene granice s Jermenijom, okružen azerbajdžanskom teritorijom).

Ovde je važno napomenuti i kako predsednik Azerbajdžana Ilham Alijev po pitanju rešavanja problema Nagorno Karabaha ima prilično snažnu opoziciju i unutar generaliteta svoje vojske ali i određenih unutarnjih političkih tokova, koji zajednički zagovaraju vojno rešenje krize, smatrajući kako je nastupio povoljan trenutak za vojnu opciju – svojevrsi “Dan-D”, s obzirom na navodne rusko-jermenske nesuglasice od vremena revolucije u toj zemlji od pre dve godine. O tome svedoče i sinoćnje masovne demonstracije građana u Bakuu, kojima se otvoreno tražilo proglašenje opšte mobilizacije i pokretnje rata protiv Jermenije s ciljem vraćanja Nagorno Karabaha, pri čemu su demonstranti u jednom trenutku upali i u zgradu parlamenta nakon čega je intervenisala policija i protest razbila.

Naime, predsednik Alijev se vojnoj opciji u sadašnjem trenutku oštro protivi i razumno smatra kako za nju još nije došlo vreme, ali, takođe, i odlučnim merama pred domaćom javnošću jasno daje do znanja kako je jedino on taj (a ne pojedini generali ili opozicija) koji, kao zapovednik oružanih snaga o tome može i hoće odlučivati.

S druge strane Jermenija ima i svojih unutarnjih razloga za pokretanje najnovijih vojnih incidenata. Naime, tamošnja je javnost već dugo nezadovoljna, kako smatraju, pasivnim i defanzivnim ponašanjem njihove vojske na azerbajdžanske pogranične provokacije. Tj. zahteva od svoje vlade čvršću akciju a ne samo reakciju. Moguće je kako je jermenski državni i vojni vrh zato i odlučio pokazati kako to ipak nije tako. Jer njihova je vojska sada, ne samo pokrenula novi, ko zna koji po redu međusobni incident, nego je to učinila na nespornom delu međudržavne granice, pri čemu je i osvojila nove položaje.

Hoće li ih ona uspeti i zadržati s obzirom na dinamičan razvoj situacije, hoće li njima “trgovati” ili pak nešto treće, u ovome je trenutku još prerano za reći. Ali posve je jasno kako dve ključne zemlje – Rusija i Turska, u ovome trenutku nikako nisu zainteresirane za ratnu opciju između te dve zemlje, koja bi definitivno rezultirala i njihovim svrstavanjem na jednu od dveju strana, na ovaj ili onaj način – posredno ili neposredno. Možda bi neko treći upravo zbog toga i bio zainteresovan za vojnu opciju rešavanja ovog, višedesetletnog opasnog i eksplozivnog kriznog žarišta u kavkazkom regionu (koji bi se, onda, vrlo lako prelio i u susedne regije), ali ti “treći” su fizički ipak daleko od same zone konflikta i na njega niti u političkom niti u vojnom smislu nisu u stanju uticati ni približno onoliko koliko to mogu Ankara i Moskva.

(geopolitika.news)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *