Nušić bi umro od stida

Nušić bi umro od stida

23 јануара 2013

Miladin_ŠevarlićPiše: Miladin Ševarlić

Temelj srpske kulturne politike postavljen je dvadesetih godina devetnaestog veka; blagovremeno u času kada je počela da se, iz pepela, stvara novovekovna srpska država. Kakvoću tog temelja definisao je Milosav Lapovac, jedan od heroja Drugog srpskog ustanka i doglavnik kneza Miloša, javno iskazanim zahtevom da se svi pismeni ljudi po Srbiji pobiju, “kako ne bi seme smutnje po narodu sejali“. Dalje se stvari odvijaju po svome logičnom sledu: knez Miloš energično odbija predlog Vuka Karadžića da ga nauči čitati i pisati; isti Vuk Karadžić, tvorac modernog srpskog jezika i jedan od obnovitelja srpske duhovnosti, ponižavan, maltretiran, izložen vulgarnoj sprdnji oslobodilačke srpske “elite“ beži iz Srbije glavom bez obzira. Kasnije će, iz oslobođene otadžbine, pobeći poniženi i razočarani Jovan Sterija Popović,čovek koji je stvarao osnove srpske kulture i prosvete.

Tako je, dosledno i konzistentno, počela da se ostvaruje srpska kulturna politika, bez obzira na to da li je reč o kneževini, kraljevini, komunističkoj ili demokratskoj republici. Dug je spisak velikana kulture koji su, u različitim režimima,hapšeni, proterivani, čija su imena brisana iz anala srpske duhovne istorije. Među njima su i jedan Svetozar Marković, Branislav Nušić, Slobodan Jovanović, Miloš Crnjanski, Jovan Dučić, Borislav Pekić, Dragoslav Mihajlović…

Novi, demokratski razvoj doneo je i nove, suptilnije forme kojima će se obezbediti kontinuitet srpske kulturne politike. Jer, kao što je davno rekao kineski mudrac Šang Lin, “sve se menja da bi ostalo isto“. Prosvećeni, demokratski poredak razradio je civilizovanije metode primene zaveta Milosava Lapovca. Za one stvaraoce koji su zaista pismeni,tj za one koji se usuđuju da misle i govore mimo ljubaznog diktata naših imperijalnih prijatelja i protektora rezervisani su sledeći postupci: izolacija, prećutkivanje, etiketiranje, dezavuisanje, blaćenje; u svakom slučaju,odstranjivanje sa javne scene, pogotovo, onemogućavanje pristupa medijima, jer kako je lepo rekao Maršal Mekluan – “ono što nije bilo na televiziji, nije bilo ni u životu“.

Bankarska imperija, koja niveliše planetu, pretvarajući čovečanstvo u kloniranu rulju proizvođača i potrošača materijalnih dobara, teshodno tome, uništava svaku nacionalnu posebnost, kako državotvornu, političku, tako i duhovnu, dejstvuje kao što je poznato uz strasnu saradnju nacionalnih “petih kolona“, ili ergela “trojanskih konja“, koji, uz obilnu deviznu logistiku razaraju nacionalno tkivo iznutra, uz podršku “slobodnih,demokratskih“ medija, finansiranih, dakako, od strane istih imperijalnih protektora.

Svaki pomen pojma “nacionalno“ izgovaranog nekada jasno i glasno, sa osećanjem ponosa i časti, bez ikakvog šovinizmapritom, proglašen je danas “govorom mržnje“. Svakom pomenu pojma “nacionalno“ pridodaje se zločinački smisao, ili se sam pojam karakteriše kao nešto primitivno, prostačko, zatucano, takoreći debilno, u svakom slučaju, kao nešto necivilizovano, dostojno prezira i podsmeha.

I tako se, prećutno,nastavlja “lapovačka“ kulturna politika nesrećne države, izgubljene u lavirintima belosvetskih igara, u košmaru “tranzicije“; nesrećne države, opljačkane spolja i iznutra; nesrećne države što strepi od gubitka imperijalnih kredita, kojima, ne hajući za budućnost, popunjava rupe i provalije u budžetu; nesrećne države, kojom, tokom dugih godina, dominiraju korumpirani političari, prebogati kriminalci i “trojanski konji“ mondijalizma ta prepletena sprega materijalnih i duhovnih ubica.

Nisam rekao ništa novo, ali “repetitio est mater studiorum“, mada se ovde pojam “mater“ najčešće upotrebljava u malo drugačijem smislu. Uostalom, ničeg novog i nema. Ali, kao što se na kraju šekspirovske tragedije obično ostavlja tračak nade za neku drugačiju, lepšu budućnost smatrajmo, i ovom prilikom, pristojnim da iskažemo nadu kako će srpski narod, ipak naći snage i pameti da se odupre zlu, koje ga razjeda spolja i iznutra.

Iako smatram umesnim da ove reči izgovorim nad grobom Branislava Nušića, ipak se nadam da me veliki pisac i srpski nacionalni borac neće čuti, kako ne bi, po drugi put, umro od stida.

(Nad grobom Branislava Nušića,na Bogojavljenje 2013, povodom 75.godišnjice smrti)

(Vidovdan.org)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u