О балансирању, колаборацији и одбрани националних интереса

O balansiranju, kolaboraciji i odbrani nacionalnih interesa

23 jula 2017

Piše: Dragomir Anđelković

Već godinama pričamo o izbalansiranosti naše spoljne politike kao strateškom opredeljenju. Otuda je za veliki deo nacije šokantno delovala vest da je novoustoličena premijerka izjavila da, ako bude morala da bira između Evropske unije i Rusije, Srbija će se nedvosmisleno opredeliti za EU. Većinska Srbija je zbog takvog stava, po mom mišljenju opravdano, aktivno ili pasivno iskazala ozbiljno nezadovoljstvo. Mnogi su pomislili da se radi o uvodu u skori geopolitički zaokret ka Zapadu, a gro građana Srbije distanciranje od Rusije s pravom doživljava kao izneveravanje srpskih interesa. Svesna toga, vlast se, posle kratke konfuzije, potrudila da pred nacijom i Moskvom, obesmisli priču koja se u kontekstu intervjua Ane Brnabić pojavila u medijima. U vezi sa tim su ruskom ambasadoru u Srbiji dati na uvid stenogrami njenog razgovora sa američkim novinarima. To je izazvala takođe spontan bes, ali i sistematsku reakciju naglašeno prozapadno nastrojenih naših društveno-političkih krugova, kakve, sa druge – proruske i nacionalne strane – u prethodnom slučaju iz nekog razloga nije bilo (pogotovo kada se radi o nacionalno opredeljenim elementima u strukturama vlasti). Navedeno je pogodan osnov da se osvrnemo na već skoro izlizanu priču o našem balansiranju.

(NE)SREĆNA MEŠAVINA

Izbalansiranost znači uravnoteženost. Poslednjih godina često korišćena reč u našem političkom jeziku vuče koren od latinskog izraza bilanx libra – vaga sa dva tasa. A u geopolitici se kao i na pijaci meri šta se dobija a šta gubi, koja opcija šta donosi a šta odnosi, kakva kombinacija faktora je najproduktivnija. Otuda, potka naše spoljnopolitičke izbalansiranosti je nastojanje da odbranimo što više nacionalnih interesa shvaćenih na klasičan način – kao zaštita teritorijalnog integriteta Srbije, ali i srpskog prostora van nje, ali i temelja našeg nacionalnog identiteta – ali i da izbegnemo iscrpljujuće ratne sukobe i regionalne tenzije te obezbedimo uslove za ekonomski i demografski oporavak.

U toj formuli imamo one spoljne činioce koji nam već zagorčavaju život kad se radi o odbrani nacionalnih interesa, a mogu to da rade i još gore. Ali i one koji nam pomažu da ih koliko-toliko zaštitimo. I, konačno, one od kojih umnogome zavisi naša ekonomska sadašnjost i budućnost, a nesumnjivo se radi o nečemu što je – tu marksisti nisu preterivali – baza za skoro sve ostalo. Kada iz zone apstrahovanja pređemo u vode konkretnosti, i kada ukrstimo nabrojane faktore, možemo da kažemo da se naše balansiranje svodi na kretanje između SAD i vodećih država EU, u dometu čijeg dominantnog vojno-političkog uticaja se nalazimo i na koje smo privredno prevashodno upućeni, i Rusije koja nam je ključni oslonac kada se radi o odbrani ono malo još preostalih pozicija na Kosovu i Metohiji i u vezi sa tim našim oblastima u svetu, odnosno kada je u pitanju opstanak Republike Srpske u formatu koji ima mnoge – državne elemente a potvrđen je u Dejtonu.

Preovlađujući deo našeg izvoza ide u EU a odatle su došle i najveće investicije. NATO je oko nas pa i kod nas, uzimajući u obzir da je pod svoju kontrolu stavio KiM gde opstanak Srba južno od Ibra zavisi gotovo isključivo od njega maskiranog u KFOR. U BiH NATO/EUFOR je takođe prisutan a ta složena državna zajednica je pod međunarodnim protektoratom (OHR) gde zapad ima ključnu ulogu. Ipak, makar defanzivno, Kosovo i BiH su i u domašaju Rusije. Ona preko Saveta bezbednosti može da spreči ulazak Prištine u UN i da na druge načine interveniše, odnosno uz delovanja putem krovne međunarodne organizacije u kojoj ima pravo veta, u BiH je prisutna i preko uticajnog Veća za implementaciju mira.

KOLABORACIONIZAM I BALANSIRANJE

Zapad nam je mnogo toga razorio i dalje može da nas urušava. Kako stežući obruč oko nas, podržavajući naše regionalne oponente, tako i izazivanjem obojenih talasanja u Srbiji i Republici Srpskoj. Rusija ograničeno, ali dovoljno da blokira celovito i definitivno nametanje antisrpskog poretka na Balkanu, može da nam pomogne i to nesumnjivo čini. U privrednoj sferi Moskva je u stanju da nam ponudi izvesne perspektive, ali da bi one postale čak i potencijalno alternativa zapadnim, potrebno je vreme i izostanak kontriranja sa druge strane. Opet, gotovo je iluzorno očekivati da se to desi, kao i da vojno-politički Rusija od koje smo odsečeni može da nam pomogne na način da nas uistinu zaštiti i preokrene stvari nama u korist. S druge strane svaki neodmereni naš iskorak ka Istoku za očekivati je da će biti propraćen udarcima ispod pojasa sa Zapada. Njemu je cilj da nas učini što zavisnijim, a ne da nam dopusti da gradimo po nas plodotvornu mrežu ili se čak i iščupamo iz njegovih kandži.

Kada se sve to shvati, jasno je da mi moramo da balansiramo. Hteli to ili ne. Rusija nam je oslonac, ali zbog spleta geopolitičkih i ekonomskih okolnosti nedovoljan. Zapad je opasni reketaš, kome još nismo u stanju da umaknemo, a da stvar bude gore mnogo toga što želimo zavisi od njega. Alternativa balansiranju nam je more problema sa kojim – kada smo već 5. oktobra spalili brod u kome smo se kako tako održavali na površini – teško možemo da izađemo na kraj sa nejakim čamcem koji nam je preostao. On je tek dovoljna da se koprcamo u reci teškoća koja nam je i sada suđena. U takvim okolnostima balansiranje je, da ponovim, nešto bez čega se ne može ali je za njega možda najsvrsishodnije koristiti termin kolaboracija, iako ni moćni stranci, ni naši političari tu reč ne vole. Jednima deluje da implicira istinu tj. da su nasilnici i okupatori; drugima izgleda ponižavajuće kada se skine zastor pa je jasno da su neretko batleri a ne prihvaćeni prijatelji onih koji nam sa zapada kroje sudbinu.

Reč kolaboracija izvedena je iz latinskog termina collaborare – raditi zajedno. U većini jezika reč kojom se bavimo i dalje ima bukvalno to značenje, a primenjuje se na razne oblasti, od biznisa do sporta. No, u manjem broju jezika gde spada i srpski, poprimila je kao primarno značenje ono preneseno, koje se odnosi na saradnju sa neprijateljem sopstvene nacije i države. Benigni kolaboracionista, kod nas su to na primer bili pripadnici Nedićeve administracije u okupiranoj Srbiji, sarađuju sa stranim silnicima jer procenjuju da je to način da se ublaže patnje sopstvenog naroda, dok maligni kolaboracionisti, nazovimo ih kvislinzima, sarađuju sa klasičnim ili postmodernim okupatorima iz ideoloških motiva ili samoživosti, na način koji podrazumeva pružanje pomoć istima u gaženju interesa naroda kome se pripada. To su, primera radi, danas i u dobra NATO agresije na srpske zemlje, bojovnici anti-Srbije.

MRAČNA STRANA STVARI

Gledano iz tog ugla, srpske vlasti danas kolaboriraju za zapadnim centrima moći da bi umanjile nesreću kojom evroaltantski „humanisti“ mogu da nam prirede. Opet, svestan da bez toga nema održanja ni minimuma naših nacionalnih interesa, Beograd nastoji da gradi partnerske, obostrano korisne odnose sa Rusijom, do granice čiji prelazak bi značio privlačenje ozbiljnih gromova sa Zapada. Sve u svemu igra nekakav magijski ples na ivici ponora, pokušavajući da umilostivimo demone da nam ne učine baš mnogo zla ali i da sa istoka prizove bolje godine.

Kada se to shvati, onda je razumljivo koliko god da je revoltirajuće, i što se naši zvaničnici prave „naivni“ pa neprijatelje nazivaju prijateljima ili se trude da sa pravim prijateljima održe dobre odnose ali da se to što manje vidi. Međutim, u svemu tome postoje neke crvene linije koje ne smeju da se pređu. I egzistencijalno motivisano ponižavanje sebe i nacije koja se predvodi, ima granice. Ako se dogodi da one budu zanemarene, onda kolaboracija menja karakter i od iznuđene i možda spasonosne postaje kancerogena. Te međe između pakla i raja se odnose na odbranu severa Kosova, Republike Srpske, dobrih odnosa sa Moskvom i opstanak Srba u zemljama regiona (pogotovo onih gde su autohtono stanovništvo).

Kada rečeno saberemo i oduzmemo, vidimo da je naša kolaboracija, koja se teorijski da i pozitivno oceniti, već ozbiljno ugrožena i bez promene odnosa prema Rusiji, i samim tim prema sebi. Jer, ne zaboravimo, odricanje od Rusije je više nešto antisrepsko nego antirusko. Rusija bez nas lako može ali mi bez nje ne možemo da branimo Kosovo i RS. No ostavimo to na stranu. Što se pomenute kalkulacije tiče, oficijelna Srbija je već strašno podbacila kada se radi o položaju Srba u Crnoj Gori, gde su ugroženi od strane tamošnjeg režima koji ih planski gura u težak materijalni položaj, ograničava deklarisanim Srbima mogućnost da ravnopravno grade karijere i raznim metodama sprovodi identitetski genocid.

DODVORIČKA URAVNOTEŽENOST 

Sve to ima za cilj da se zatre srpsko ime, nasleđe i biološka supstanca u Crnoj Gori, zemlji nesporno srpskih korena. Dok se to događa oficijelni Beograd ćuti! A ne bi smeo kakvi god da postoje lični i partijski interesi ili pritisci zapadnih sila, kao što je bio i ostao dužan da mnogo glasnije i jasnije demantuje manipulacije do kojih je došlo u američkim medijima u vezi sa našim odnosom, sadašnjim ili budućim, prema Rusiji i samim time sopstvenim nacionalnim interesima. Umesto eksplicitnog isterivanja stvari na čistinu, kao što je na početku teksta rečeno, naše vlasti su to probale da urade posredno, tiho i nemušto. U toj igri su dale na uvid i stenograme Rusima.

Nisu imale hrabrosti Beloj kući da se zamere jasnim iskazivanjem stava, a htele su nekako da se opravdaju pred Kremljom. Tako su se zaplele kao pile u kučinu. I to sa obe strane. Lično, bez obzira na naglašeno proruski stav, ja ni ruskoj strani ne bi kao uplašeno dete učiteljici, ponudio na uvid stenograme. Trebalo je taj materijal predočiti javnosti ili bez ponižavajućeg sakrivanja iza papirića odlučno demantovati američke laži. A ne pokušati da se tiho izađe iz problema, ne remeteći snishodljiv odnos na jednoj strani a gradeći isti takav na drugoj. Srbija mora da se dovija i savija, ali ne i da se prekomerno ponižava. Nažalost, mi smo izgleda izbalansiranost počeli da shvatamo na taj način. Svima se dodvoravamo i u tome stalno dižemo uloge te na taj način pokušavamo da održimo uravnoteženost.

Iako je put održavanja balansa, makar i uz snažnu dozu kolaboracije, sam po sebi nužan s obzirom na geopolitičke i druge okolnosti u kojima se nalazimo, način kojim se tim putem krećemo često je poražavajući i u dobro nas dugoročno ne vodi. Cilj kolaboracije je da se kupi vreme u nadi da će se pojaviti spasonosni izlaz, a ne da se olakša neprijateljima da nas po sebe bezbolnije slome po principu kuvanja žabe ili da bez ikakvog koncepta jurimo u krug dok se iznemoglo ne stropošamo. Kolaborira se zbog nacije a ne samo radi sticanja i očuvanja vlasti, inače se više ne radi o kolaboraciji već o nečemu imenovanom a mnogo gorem. Tako je načelno, a kada se radi o konkretnom ekscesu koji je povod za ovaj tekst (koji se odnosi na mnogo širi problem), nadam se da se radi samo o političkom neiskustvu predvodnice naše vlade, a ne nameri da ona bude iskorišćena da se pokrene pitanje preispitivanja i ovako mnogim nedostacima opterećene naše politike „izbalansiranosti“.

(Pečat / Vidovdan)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *