O cenzusu i političkoj korupciji

O cenzusu i političkoj korupciji

24 јуна 2013

Dragomir-Andjelkovic-ProfilPiše: Dragomir Anđelković

Nedavno je prvak Socjaldemokratske partije Srbije i potpredsednik vlade, Rasim Ljajić, predložio kompleksne izmene Zakona o izboru narodnih poslanika, koje predviđaju uvođenje stepenastog cenzusa za ulazak u Parlament i personalizovani proporcionalni sistem. Ti predlozi su u javnosti opaženi kao politička zanimljivost, ali nisu izazvali potrebnu pažnju i stručnu raspravu. Šteta je što je tako. Valjalo bi da budu ozbiljno razmotreni jer su važni, i sami po sebi, a i ukazuju na mnogo opsežniju potrebu za doradom našeg političkog sistema.

STEPENOVANjE CENZUSA

Sada je za sve izborne aktere – sa izuzetkom manjinskih koje imaju tzv. prirodan cenzus – barijera za ulazak u Skupštinu 5 procenata izašlih birača. Nema veze da li stranke na izbore izlaze samostalno ili u okviru „stoglave“ koalicije. Usled toga u Parlamentu imamo predstavnike preko 50 partija iako smo na prošlogodišnjim izborima glasali za 18 lista. Štaviše, kada se građani za neku od njih opredele, ne mogu direktno da utiču na to ko će sa nje biti izabran. Kada bi bio usvojen predlog stranke R. Ljajića, to bi se takođe promenilo.

Birači bi dobili mogućnost da se opredele za konkretnog predstavnika stranke koju su odabrali. Što se stepenastog cenzusa tiče – koji ima za cilj nestanak iz Parlamenta pa i sa političke scene stranaka koje imaju minorno uporište u biračkom telu – predviđeno je da barijera za partiju koja samostalno izlazi na izbore bude 5 odsto, za koaliciju dve stranke 7 procenata, a predizborni „savez“ 3 ili više stranaka 9 odsto. Sa izuzetkom SNS-a i DSS-a, stranaka koje su nedvosmisleno podržale takvu korekciju našeg izbornog sistem, ostale partije su se o njoj ili stidljivo pozitivno (i to selektivno) izjasnile, ili su je pak i ignorisale. Međutim, korist za državu i društvo bila bi višestruka kada bi pomenuti predlozi bili usvojeni.

NACIONALNE (DEZ)INTEGRACIJE

Još tokom prve polovine prošlog veka, naš veliki pravnik i istoriograf Slobodan Jovanović, isticao je značaj velikih partija – koje uistinu a ne tek reda radi deluju na čitavom području države – za stabilnost političkog sistema i nacionalno jedinstvo. Sveobuhvatne stranačke strukture – koje se po regionalnim, etničkim, religijskim ili nekim drugim kriterijumima – makar i neformalno ne fokusiraju samo na neki deo državne teritorije, bivaju njen integrativni faktor (kao što u suprotnom prete da postanu, ako to i od starta nisu, dezintegrativni činioci). Stoga, mnogo bolje je da se radi prelaženja cenzusa uobličavaju političke formacije kao dugoročne i čvrsto srasle strukture, nego da se pred same izbore, bez ozbiljnih unutrašnjih veza i namere da se ostane zajedno, obrazuju koalicije koje bi oko neke veće stranke okupile razne partijice sa regionalnim i manjinskim uporištima.

Time se postiže kontra efekat za nacionalno jedinstvo. Umesto da se mnoštvo malih interesa uklapa u jedan veliki, odnosno podređuje potrebama državne celine, mnoštvo malih ucenjivača na njen uštrb a u korist svojih „baza“, izvlači razne ustupke. U uslovima kada treba prikupiti koji glas više od ključnih oponenata i tako povećati svoju šansu za formiranje vlade, to je cena koalicionih objedinjavanja relativno velikih stranaka nacionalnog formata, sa partijama koje imaju parcijalno utemeljenje. Dok mali nastoje da se izbave od cenzusne „giljotine“, veliki žele da radi prestiža i praktičnog efekta koji iz njega proizlazi, koalicionim „anabolicima“ veštački napumpaju svoje mišiće.

NEGATIVNA SELEKCIJA

Sve rečeno nije moguće otkloniti ali je realno ublažiti. Zato je Ljajićev i neke druge slične predloge, potrebno uvažiti kao osnov za izmenu Zakona o izboru narodnih poslanika. No, oni bi, bar po mom mišljenju, svakako morali da uključe i dodatno stepenovanje. Na primer, za koaliciju od 4 stranke cenzus od 12-14 posto, od 5 partija 18-20 procenata, itd (uz njegovo povećanje na način koji bi destimulisao prevelike koalicije). Jer, najveći broj patuljastih partija u Parlament je ušao zajedno sa velikim akterima kakvi su SNS i DS. Ako bi cenzus sa koalicije od 3 ili više članica bio 9 posto, ništa se suštinski ne bi promenilo. Doduše, cena u ustupcima koje na svoj i račun državne celine, plaćaju velike partije, donekle bi opala pošto bi prostor za cenkanje malih bio sužen. Ipak, iz već navedenih motiva, velike partije bi i dalje imale interes da oko sebe okupljaju bulumentu patuljaka. Ne bi ih plašio povećani cenzus. Stoga, treba insistirati na tome da on raste proporcionalno uvećanju koalicionih partnera. Tek onda bi se haos na parlamentarnoj sceni raščistio, a da bi partije i iznutra postale kvalitetnije, važan je i predlog da bude uveden personalizovani proporcionalni sistem.

Javna je tajna da u strankama, i to svim, vlada negativna selekcija. Suviše često se u prvi plan dolazi na osnovu dodvoravanja stranačkom vođstvu, nepotizma, klanovskih kriterijuma, a ne ličnih kvaliteta i objektivnih potreba društva. To bi se bar unekoliko promenilo nabolje ako bi građani sami mogli da biraju kandidate iz redova stranaka. Tako bi bile ublažene i regionalne disproporcije, pa se verovatno ne bi desilo da neproporcionalno veliki broj poslanika bude iz Beograda, dok mnogi delovi Srbije nemaju svoje predstavnike u Skupštini.

Konačno, ne samo što bi se više vodilo računa o tome da u vrh stranaka dolaze ljudi koji imaju kvalitete na osnovu kojih mogu da privuku birače (a tada bi i oni mnogo više vodili računa o ličnoj ponudi njenih kandidata a ne bi partije poistovećivali isključivo sa njenim liderom i par prvaka) – već bi bila podignuta na viši stepen i unutarpartijska demokratija. Za očekivati je da ljudi koji imaju neke kvalitete i na njima zasnovan prestiž u javnosti, poseduju i lični integritet, te da neće pristajati da samo klimaju glavama pred partijskim starešinama, odnosno slepo izvršavaju njihovu volju (ili se prave da je izvršavaju), umesto da se bore za rešenja u koja veruju. Srbi se uglavnom ne vezuju za apstraktno shvaćene partije, već za ljude, a kada je već tako, bolje je da u nekoj meri imaju u vidu više njih, a ne samo jednog ili dvojcu lidera, sa kojima poistovećuju stranke. Za izgradnju stabilnih institucija, na kojim počiva svaki zdrav sistem, to je mnogo pogodnije nego da politika ima usko personalni karakter.

SINGAPURSKO ISKUSTVO

Štošta još može da se kaže o navedenim konkretnim predlozima, no i ovoliko je zasada dosta. Jer, prilika je da u kontekstu teme progovorimo o još nečemu, a to je pitanje o korupcije, o kome se kod nas dosta govori ali se priča ne projektuje na stranke. A ona je i te kako povezana sa partijskim životom, i bilo kakva reforma političkog sistema to bi trebalo da ima u vidu. O tome nam na slikoviti način govori primer Singapura, države koja se, oko toga nema ni trunke sumnje, najefikasnije u svetu bori protiv sistemske korupcije.

Tom temom se u svom sjajnom političko-memoarskom delu posvećenom modernoj istoriji Singapura („Singapurskaя istoriя. 1965-2000 gg. Iz tretьego mira – v pervый“, Moskva, 2010.), detaljno bavio ključni tvorac stubova uspeha malog „azijskog tigra“ – Li Kuan Ju (1923). Dugogodišnji premijer Singapura, na osnovu ogromnog praktičnog političkog iskustva i grandioznih postignuća u borbi sa korupcijom i drugim sistemskim devijacijama, tvrdi da bez smanjivanja potencijala za ispoljavanje svega toga na stranačkom terenu, sve drugo je vrlo ograničenog roka trajanja.

Stvar je u tome, kako Li Kuan Ju ističe, da moderna izborna utakmica sama po sebi generiše korupciju u društvu. Izbori mnogo koštaju i u uslovima kada se skoro sve – od naklonosti medija do nemalog broja glasača – bukvalno kupuje, partije moraju da prikupljaju velika sredstva za njih. Razume se, veliki deo njih je van legalnih tokova. A oni koji daju novac strankama, po pravilu, od njih nešto očekuju. Tako sistem zapada u vrzino kolo korupcije. Pošto stranke osvoje vlast, vraćaju dugove svojim „investitorima“ na legalne i nelegalne načine. To je samo po sebi loše a i doprinosi dodatnom kvarenju ljudi. Kada se takve stvari čine za račun partije, teško je ostati imun i u vezi sa ličnim interesom. Naprosto, rupe u sistemu koje se prave zbog vraćanja partijskih „dugova“, daju loš primer i pružaju mogućnost i nekim funkcionerima koji rade za stranku, da se i sami okoriste. I tako do sledećih izbora pa onda „Jovo nanovo“ a „dubioza (državnog) kolektiva“ je sve veća.

PARTIJSKA KORUPCIJA

Uistinu sveobuhvatna borba protiv korupcije, kako je pravilno konstatovao Li Kuan Ju, mora da bude utemeljena na umanjivanju potencijala za partijsko učešće u toj igri. Tu se radi o radikalnom redefinisanju pravila igre koja je prizivaju, a ne pukom naknadnom suzbijanju korupcije. Singapur je u tom pogledu usvojio čitav niz zakona sa ciljem da se izborno nadmetanje učini znatno jeftinijim, i time otkloni potreba partija da novac za kampanju naknadno vraćaju na račun društva.

Nema tih mehanizama kontrole koji stvarno mogu da proniknu u dubine crnih partijskih tokova novca, ali moguće je smanjiti potrebu za njima, putem drastičnog ograničavanja prostora za predizborno reklamiranje i „organizovanje“ javnosti namenjenih ispitivanja rejtinga stranaka, te stroge kontrole informacione sfere od strane odgovarajućih institucija (i probuđenje javnosti) u cilju umanjivanja prikrivenog PR-a. Rezultat se postiže i finansiranjem medija iz budžeta tokom kampanja, kako bi se parlamentarnim i, u skladu sa određenim modelima utvrđivanja njihove težine, vanparlamentarnim partijama, sistematski obezbedio odgovarajući prostor (a on čini dominantan deo medijske pažnje koja im se posvećuje tokom kampanje).

Ne tako drastične ali delotvorne mere, sračunate na to da se izbori učine jeftinijim i time partije manje opterećene potrebom da nađu novac za njih – usvojene su i u mnogim drugim pristojnim zemljama, od Švajcarske do Skandinavije. A mi nekako, kada govorimo o Zapadu, baš u svemu moramo da se „amerikanizujemo“. To generalno nije dobro, a pogotovo je loše u domenu svega onoga što predstavlja faktor političkog generisanja korupcije. O tome treba da razmislimo kada razmatramo reformisanje političkog sistema. Eventualna promena Zakona o izboru narodnih poslanika, samo je segment tog procesa.

POLITIČKO (NE)ZNANjE

U naše doba, teoretičari su to primetili još 80-ih godina prošlog veka, partije su postale neka vrsta pukih udruženja za dolazak na vlast i zaštitu interesa pojedinih interesnih grupa. Sve manje je iskrenih ideoloških podela. One su postale neka vrsta „ambalaže“ kako bi „proizvod“ dodatno (ne samo personalno) bio prepoznatljiv. Tako je u celom svetu, i mi malo toga tu možemo da promenimo. Demokratija kakva danas postoji, umnogome je prevaziđena. No, reformske poteze na tom polju moraju da povuku oni koji su u globalnim razmerama bitniji od nas. Dok se to, eventualno, ne dogodi, na nama je da na realnim osnovama kultivišem ono što sada imamo. Kako je cinično primetio Dž. B. Šo – oni koji ne znaju ništa a misle da znaju sve, teže političkim karijerama. Ako tamo gde treba još umeju da budu i poltroni ili su povezani sa moćnim centrima moći u čijem interesu rade – smeši im se politički uspeh. Tako je prečesto i kod nas a ne samo da je bilo u Britaniji doba pomenutog pisca. Svi to znamo ali dobro bi bilo da nas predlozi R. Ljajića podstaknu i da ozbiljnije radimo u prilog toga da to bar u nekoj meri ublažimo!

(Pečat)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u