ODGOVOR ĐILASU – Nisu novinari ćutali zbog „prijateljstva“, već zbog straha

ODGOVOR ĐILASU – Nisu novinari ćutali zbog „prijateljstva“, već zbog straha

1 oktobra 2013

ljiljana-smajlovic-FRAJPiše: Ljiljana Smajlović

Zini da ti kažem, odgovorio je gradonačelnik Beograda novinaru „Politike” koji ga je pitao za koliko je novca prodao akcije u svojoj firmi. U pismu „Politici” („Izvinjavam se, ali…“, 27. septembar), Dragan Đilas objašnjava da je ovu vulgarnu frazu upotrebio jer je mislio da razgovara sa prijateljem. Novinar mu na margini konferencije za novinare postavi novinarsko pitanje, ali on smatra da privatno „ćaska“ sa „Politikinim” izveštačem, jer njih dvojica nemaju „klasičan odnos novinara i gradonačelnika“.

A zašto je prijatelju odbrusio da „napiše još jedan komentar o ’Busplusu’“? I to je samo znak bliskosti, „iskren“ stav o mesec dana starom komentaru Dejana Spalovića o neuspehu „Busplusa” (i o letku štampanom u stotine hiljada primeraka kako bi Beograđani poverovali u lažirane rezultate tog sistema).

Na kraju je, uz sva Đilasova izvinjenja, u pismu nekako ispalo da je novinar taj koji se neprofesionalno poneo i da je sam kriv što ga je Đilas ponizio pred svedocima.

A šta ćemo sa odgovorom na novinarsko pitanje? Javnost i dalje ne zna pošto je odlazeći gradonačelnik prodao svoj udeo u firmi jer Đilas izbegava da to kaže, iako nema sumnje da je prodaja imovine vodećeg političara, veoma bogatog poslovnog čoveka, gradonačelnika glavnog grada i predsednika najveće opozicione stranke, od interesa za javnost. Srbija je za transakciju saznala od Dragana Đilasa jer je na taj način hteo da zaradi politički kapital. Agencija za privredne registre o tome nema saznanja, mi znamo da je Đilas prodao firmu jer je on izvoleo da saznamo. Ali je prvi novinar koji se drznuo da ga upita za vrednost transakcije „zaradio” uvredu.

Na sajtu „Politike” javljaju se i čitaoci koji misle da je prodaja privatne firme uvek samo privatna stvar, ali Dragan Đilas svakako zna da u razvijenim demokratijama takva informacija nije tajna. Bilo bi, primera radi, nezamislivo da Njujorčani ne saznaju za koliko je novca gradonačelnik Majkl Blumberg prodao svoju privatnu firmu. Zapravo bi u većini demokratskih država već i vlasništvo gradonačelnika nad firmama koje posluju sa državnim organima i javnim servisom bilo smatrano, citiraću Đilasa, „klasičnim“ sukobom interesa.

Sve je to elementarno i dobro poznato, samo što gospodin Đilas nije navikao da se o tome govori i piše u medijima koje je njegova stranka do juče kontrolisala. U takve medije spada i „Politika”. A kontrolisala ih je tako što je iz njih uklanjala one koji su javno postavljali pitanja na koje čelnici Demokratske stranke nisu želeli da odgovaraju. To je iskustvo „Politike” iz 2008. godine.

I tako dolazimo do Đilasove optužbe da sam „urušila“ ugled „Politike”. Neprijatna pitanja neprijatnih svedoka posle nepriličnih dela: za gospodina Đilasa to mora da je vrlo neprijatan bilans i ne čudi me da se opredelio za „strategiju preventivnog udara“, kada protivnika odmah tučeš najjačim oružjem, ne mareći za kolateralne žrtve i bez ikakvih dokaza. No dugujem Draganu Đilasu zahvalnost što je otvorio vrata da se toj temi ovde vratim.

Podsećam čitaoca da je „Politika” 25. marta 2008. objavila informaciju iz Prvog opštinskog suda u Beogradu povodom kontroverznih informacija o zaostavštini bivšeg gradonačelnika Beograda Nenada Bogdanovića koje su dospele u javnost posredstvom tabloida. Prva je „Politika” imala tačnu informaciju da javnost neće dobiti pouzdane podatke o Bogdanovićevoj zaostavštini, budući da Prvi opštinski sud neće utvrđivati novčane iznose sa bankovnih računa i iz sefova pokojnog gradonačelnika. Naime, naslednici, supruga i deca iz prvog braka, dogovorili su se da zaostavštinu podele sporazumno, čime je upliv suda izbegnut.

Što se tiče izvinjavanja porodici pokojnog Bogdanovića, na koje me Đilas poziva, možda bi mogao i sam da se lati izvinjavanja u ime Demokratske stranke. Čitalac možda ne zna kakve je glasine DS širio o Nenadu Bogdanoviću, ali „Vikiliks” je još pre tri godine obelodanio depešu američkog ambasadora Majkla Polta iz marta 2006. godine u kojoj on rezimira razgovore s ljudima iz DS. Tu piše: „Tadić podržava Bogdanovića,koji ima kontrolu nad beogradskim budžetom, teškim 700 miliona evra, što ga čini ključnom karikom u finansiranju Demokratske stranke. A Bogdanovićev rejting u stranci je u poslednje vreme u opadanju zbog upornih glasina o korupciji.“

Korupcija u Demokratskoj stranci i u Skupštini Beograda? Korišćenje gradskog budžeta za popunjavanje stranačke kase? Cinkarenje američkoj ambasadi? Saznanja u „Kuriru”? Zvuči poznato, zar ne? Korupcija, afere, zataškavanje, zastrašivanje, čitavo to vrzino kolo koje je Srbiju dovelo tu gde jeste, a predsednik Demokratske stranke bi da svali krivicu na glavnog urednika „Politike”. I to samo zato što nije pristao da se pretvara da „Politika” ne zna o čemu bruji ceo grad.

Neće moći. Zavarava se gospodin Đilas ako misli da je samocenzura u srpskom novinarstvu zavladala jer su mu novinari bili „prijatelji“. Nisu oni ćutali iz prijateljstva već zbog straha.

I eto nas opet na početku, kod para. Ne znam odakle Draganu Đilasu ideja da je objavljivanje tačne informacije „sramota u rangu objavljivanja legendarnog teksta ’Vojko i Savle’“ i da govori o „istini” kad priča o tuđoj imovini. Pretpostavljam da su to za njega samo retorički trikovi i stilske figure, a da iz prve ruke može da govori samo o prodaji sopstvene imovine.

Ali o tome, eto, neće ni da zine.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *