Одисеја

Odiseja

10 oktobra 2015

Begovic-2012-02-1-847x1024 BorisPiše: Boris Begović

Jedan od osnovnih problema politike kao delatnosti jeste (ne)postojanje ograničenja. Naravno, to nije problem za političare, naprotiv, oni bi da rade sve što im padne na pamet, sve što procene da je oportuno, a šta je to menja se od trenutka do trenutka. Pa stoga dolazimo do fenomena nekonzistentnosti u vremenu. U jednom trenutku govore i rade jedno, a u nekom drugom nešto drugo, što protivreči ovom prvom.

Ne znam zbog čega, ali uvek kada se pomene nekonzistentnost u vremenu, setim se Aleksandra Vučića. Dobro, dobro, nisam mislio na one decenijske nekonzistentnosti, nego na ove kratkoročne, npr: podižemo plate (u javnom sektoru) i penzije – ne podižemo plate i penzije. Nego, koristeći vodopad ideja koje izviru iz premijera Vučića, hteo bih da iskoristim ovo najnoviju – o promeni Ustava. Doduše, to moramo, „zbog ulaska u EU“.

Ne bih o tim velikim stvarima, već o nečemu trivijalnom – o državnom dugu. Teorijski je obrazloženo, a empirijski je potvrđeno da demokratije imaju izrazitu sklonost ka fiskalnom deficitu. A kada se takav deficit stvori, država mora da se zadužuje, kako bi obezbedila pokriće svih javnih rashoda. I tako nastaje državni dug. Deficit iz godine u godinu samo uvećava državni dug, a i sam dug uvećava deficit, budući da se na strani rashoda pojavljuju i rastu troškovi plaćanja kamata. Lepa simbioza (grčka reč)!

Ova simbioza je naročito opasna u parlamentarnim sistemima vlasti, budući da se u njima primećuje sve snažnije srastanje zakonodavne i izvršne vlasti, pa zakonodavna, veoma često, izvršava naloge izvršne. Upravo tako, umesto da zakonodavna vlast predstavlja ograničenje izvršnoj, stvari su se u Srbiji obrnule. Pa stoga i premijer Vučić javno opominje narodne poslanike, poput živopisnog Zorana Babića, i kori ih za ono što su izjavili. Nisam primetio da je navedeni Babić protestovao i zatražio od premijera da se sa poštovanjem odnosi prema zakonodavnoj vlasti i izjavama njenih čelnika.

U takvim okolnostima sve zavisi od volje, neko bi rekao i od trenutnog raspoloženja vođe. Kako on proceni! A on, političarski procenjuje, jedno u jednom, a drugo u drugom trenutku. To se zove strategija „trenutak nalaže!“. A onda se ne zna šta sledeći trenutak donosi. A to nije dobro. Iz mnogo razloga, a ja bih ovog puta samo o jednom – o javnim finansijama zemlje.

Srbija će nastaviti da se zadužuje. Prvo, zbog fiskalnog deficita koji će i dalje postojati. Drugo, zbog refinansiranja duga, jer se neće ostvariti primarni suficit iz koga se finansira vraćanje glavnice. Poverioci, oni koji, kupujući srpske državne obveznice, pozajmljuju novac kojim se finansira deficit ili vraća dug, svejedno, žele da znaju da li će u budućnosti srpski državni dug biti održiv, a srpske javne finansije u koliko-toliko podnošljivom stanju. Ukoliko je odgovor pozitivan, kamatne stope koje traže biće niže. Ukoliko nije, biće više – emisija obveznica sa kamatnom stopom nižom od zahtevane neće biti prodata.

Budući da su najavljene ustavne promene, predlažem da se u novi ustav unesu odredbe o maksimalnom iznosu državnog duga i, eventualno, maksimalnom iznosu godišnjeg prirasta državnog duga. I jedno i drugo, naravno, u odnosu na bruto domaći proizvod. Na primer, državni dug ne može biti iznad 60 odsto bruto domaćeg proizvoda, a novo zaduživanje ne može biti iznad tri procenta godišnje. Ovakve odredbe ustava bile bi veoma jasne.

Pa onda, kada izvršna vlast želi da donese budžet kojim bi se probilo navedeno ustavno ograničenje, a kooperativna zakonodavna vlast želi da izvršnoj izađe u susret, cela stvar pada u vodu, budući da na scenu stupa sudska vlast, oličena u Ustavnom sudu. Onda nije više pitanje da li će se usaglasiti poslaničke grupe i šta sve treba da izglasaju – to više nije političko, nego pravno pitanje, budući da Ustavni sud odlučuje da li je zakon o budžetu u skladu sa ustavom ili ne.

Sve više evropskih zemalja, otrežnjenih krizom suverenog duga, uviđa potrebu za uvođenjem ovakvih ustavnih ograničenja. Prva od njih je, baš iznenađujuće, bila Nemačka, ali su sledile Poljska, Španija, Italija, Slovenija… Dakle, nije ovo izmišljanje rupe na saksiji, nego odjek nečega što polako postaje pravilo.

Uzgred, vlast koja sama sebi nameće ograničenja, koja samu sebe sputava, vezujući sebe za katarku svog broda, stiče verodostojnost. Takva se vlast uzdržava od različitih iskušenja i, budući da se uvek plovi blizu nekog ostrva sirena, uvećava verovatnoću sopstvenog uspeha. Neka se sete Odiseja. Naročito oni koji su visoko postavili ogledala u kojima sebe posmatraju.

(Politika)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *