ОПРОШТАЈ ОД ВЕЛИКАНА НАШЕГ ГЛУМИШТА: Због Марка Николића ће Ибар стати

OPROŠTAJ OD VELIKANA NAŠEG GLUMIŠTA: Zbog Marka Nikolića će Ibar stati

6 januara 2019

SVEČANIM aplauzom sa scene Narodnog pozorišta u subotu je ispraćen prvak ove kuće Marko Nikolić. Pljeskom punim poštovanja, ljubavi i topline, toliko dugim da se zavesa pred njegovim likom spuštala dva puta: bio je to poslednji „poklon“ pozorišnog barda, omiljenog glumca, prijatelja, kolege – sa pozornice matičnog teatra kome je poklonio gotovo pet decenija vernosti.

– Dragi Mare, dragi moj druže, dragi namćore – rekao je Boris Pingović, opraštajući se od dugogodišnjeg partnera. – Imao sam čast da davne 1993. godine svoju prvu premijeru odigram sa tobom, a ti si sa mnom 2018. odigrao svoju poslednju predstavu. U tom zatvorenom, dvoipodecenijskom krugu zbilo se puno toga. Ipak, izdvojiću našu zajedničku slagalicu „Zagonetne varijacije“. Tri stotine izvođenja po dva sata, jednako dvadeset pet dana koje smo proveli neprekidno na sceni. Jedan si od onih posle kojih Narodno pozorište više nikad neće biti isto.

GLUMICA Boba Stojnić prisetila se kako su se sedamdesetih godina prošlog veka upoznali u kafiću „Žubor života“:

– Prišao mi je mladić, gotovo dečak, naklonio se i zamolio za igru. Od tada, postali smo veliki prijatelji i nismo se razdvajali. Koliko smo koraka prešli na sceni i oko nje, na turnejama, po Beogradu, pored reke – mogla bi da se spoje dva kontinenta. Koliko smo razgovora vodili, reči razmenili, moglo bi da se složi u godine. Nemoguće je da sva ta ljubav, prijateljstvo, svi ti koraci nestanu. To negde postoji.

Kako ih je sve pod svodovima nacionalnog teatra „vozdizao“ do ganuća, smeha i iskrene tuge, svedočila je Ljiljana Blagojević:

– Lider na sceni, pun talenta i dobrote, neisprljan slavom i aplauzom, dobri naš Marko. Lider i u pozorišnom klubu, okružen prijateljima koji jedva da dišu dok on govori. Među 22 miliona Jugoslovena njegov Giga Moravac je bio najpopularniji. Kažu da je cela jedna svadba na Cresu, sa mladom i mladoženjom, kumovima, napustila svečanu salu i prešla u salon da gleda „Bolji život“… Onome, kome su se do poda klanjali zbog maestralnog Karađorđa, filmova i serija, pozorišnih čarolija, staće na trenutak Ibar voda – nigde neće žuriti. Da čuje o kojim će to jadima da joj peva veliki Kraljevčanin i veliki Beograđanin. Hvala ti na svemu prijatelju, učitelju, brate!

SVE ono lepo što je imala da mu ispriča, a nije stigla, pokušala je da kaže opraštajući se Svetlana Bojković:

– Voleli smo se kao dva dobra, stara drugara. Radili smo igrajući se i smejući se, vedro i ležerno. Tek kada nekoga izgubiš onda duboko u sebi osetiš pravu meru njegove vrednosti. Mare moj, znaj da ostavljaš divan, neizbrisiv trag u nama kao čovek pun topline, duhovitosti, sa zdravim osećajem za realnost. Uživali smo uz tvoju pesmu i gitaru. Bio si veliki glumac, sada odlaziš u sazvežđe najsjajnijih, onih koji grade istoriju našeg pozorišta. Dragi moj Fuše, majore Ćiriću, mužu moj i nezabroravni Gigo, ponesi od mene veliki pozdrav tamo daleko…

Gorica Popović ispričala je kako je prošlo samo mesec dana od trenutka kada su se poslednji put rastali, posle snimanja serije „Pogrešan čovek“.

– Pun entuzijazma, pričao si o reci, pecanju, ribljem paprikašu, o tome šta još treba da uradiš na čamcu. Stigli smo do tvoje kuće, rekao si: „Vidimo se“. I to je bilo to… Preko 40 godina poznajem Marka, živeli smo u dva komšijska, lepa šumadijska grada, Kraljevu i Kragujevcu. Ali, upoznali smo se tek na akademiji. Ja brucoš, on apsolvent. Marko je odmah bio veoma tražen: igrao je snažne, pouzdane likove, naočite junake, partizane, s brkovima i mangupskim osmehom. Publika ga je obožavala, a on se s popularnošću nosio gospodski, uzdržano. Igrao je s lakoćom, kao da ne glumi.

POSLEDNJI se sa scene Narodnog pozorišta od velikog glumca oprostio Dragan Bjelogrlić:

– Kako biti običan, nenametljiv, a istovremeno snažan i neponovljiv? Hiljade umetnika potrošilo je svoje živote tragajući za tom formulom. Naš Mare je tako rođen, a tako je i živeo. Vozio se gradskim prevozom i družio sa alasima, komšijama, majstorima, jednostavnim ljudima. Uloge nije jurio, same su do njega dolazile. A kada dođu, nije ih pravio. On ih je živeo. Lišen ambicije da bude najbolji i najpopularniji, bio je i jedno i drugo. Upoznao sam ga kao dečak na snimanju filma „Boško Buha“, kao ratnog komandanta koga smo zvali „Ćale“. Nekoliko godina kasnije postao mi je i pravi ćale u „Boljem životu“. Kasnije, pri svakom susretu sam ga tako oslovljavao, a on meni uzvraćao „sine“…

Glumačkom velikanu, prijatelju i kolege, kao i mnogo „običnog“ sveta, odali su poslednju poštu, sa suzama i cvećem na Novom groblju. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana, a od njega se u ime svih oprostila Ivana Vujić, v. d. upravnika Narodnog pozorišta:

– Poštovani i voljeni, gospodine glumče. Sve je u najboljem redu. Scena je čista i prazna. Vaša publika je ovde, sa ljubavlju. Vaši šminkeri, dekorateri, rekviziteri, kolege glumci, vaša čestita porodica, svi smo ovde. Po našim običajima, ovo je drugi, najvažniji dan u životu: prvi je kada se rađamo, drugi kada ćemo vaskrsnuti. Beskrajno smo Vam zahvalni na svemu što ste nam podarili, na služenju Narodnom pozorištu, narodu i publici.

KOLEGE ISPRATILE VOLJENOG GIGU

NA komemoraciju u nacionalni teatar došlo je mnogo umetnika: Dara Džokić, Nebojša Bradić, Radoslav Zelenović, Zoran Simjanović, Bojan Krivokapić, Nenad Stojmenović, Olga Odanović, Rada Đuričin, Sonja Jauković, Zlata Numanagić, Anastasia Mandić, Mima Karadžić, Petar Božović, Anđelka Tadić, Tanasije Uzunović, Branko Jerinić, Tanja Šljivar, Željko Hubač, Radmila Živković i mnogi drugi.

Opelu na Novom groblju prisustvovali su Ivica Dačić, Dragan Petrović Pele, Radoš Bajić, Milenko Pavlov, Predrag Vasić, Goran Sultanović, Andrija Kuzmanović, Caci Mihailović, Srdan Golubović…

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *