Ostavka, nego šta! Hoćete skroz da nas upropastite?

Ostavka, nego šta! Hoćete skroz da nas upropastite?

21 јула 2014

milorad-vucelicPiše: Milorad Vučelić

Kada se neki ekspert-ministar, potpuno zadojen ideologijom i praksom „ekonomskih ubica“ koje su, inače, najvažniji činioci svetske i naše ekonomske krize, pojavi sa idejom da spasi Srbiju tako što će po preciznoj računici likvidirati njene građane, treba mu odmah pokazati vrata vlade i reći mu otvoreno: „Ostavka, nego šta!“ Kad nije smena, neka bude bar ostavka.

Uostalom, nije mu u vladi ni bilo mesto, kao što smo od samog početka to pisali. Reč je, naravno, o Lazaru Krstiću, na našu sreću, bivšem ministru finansija vlade Srbije. Ostaje samo pitanje zašto se u predlaganju ekonomskih „lekova“ zadržao na tričavih 20 i 30 odsto, što nije „opalio“ cifre od 80 ili 90 odsto povećanja ili smanjenja što struje, što plata, penzija i poreza! Srbija u EU, pa ako treba i bez Srba, to je prava doslednost.

Nije Srbija nikoga birala da bi je ubio, nego da rešava probleme građana, ali da to čini tako da u postojećim teškim prilikama vodi računa i o socijalnoj izdržljivosti i očuvanju minimuma ljudskog dostojanstva građana. Eksperti su tu da računaju i da preračunavaju a odgovorni državnici, ako su to, treba da donose odluke i traže rešenja. Ni naše najveće i proslavljene vojskovođe u Prvom svetskom ratu, neka nam se oprosti na poređenju, nisu donosile odluke, nego su ih samo predlagale svojoj vladi, koja ih u najodsudnijim trenucima nije ili jeste usvajala. A bilo je mnogo, mnogo teže nego danas. Neće biti da je fiskalna konsolidacija strašnija od brojnih iskušenja koja su nas u istoriji snalazila.

Na ekspertskoj stranputici i u računicama fanatičnih poverenika MMF-a i sličnih institucija nema ni sreće ni rešenja, niti ih može biti. Reč je o posebnoj vrsti politike koja, uništavajući sve ispred sebe, misli da su svi njeni pogubni rezultati uzrokovani time što stvari nisu dovedene do poslednjih konsekvenci. Oni, naime, tada kada treba da stanu i zamisle se i nešto bitno promene da stvari ne odu sasvim po zlu, predlažu da se stvari doteraju do kraja, sve dok nas tim „doterivanjem“ konačno ne dovrše. Kako to da ovoj ekspertskoj vizuri već godinama potpuno izmiče da se priupita da li treba nešto promeniti ili prilagoditi iz čuvenog SSP EU da bi se podigla poljoprivredna proizvodnja i obezbedile izvozne mogućnosti, ili dodatno zaštitilo nešto što još proizvodimo; da li se treba slepo držati ciljane inflacije; da li je normalno zaduživati se sve više u evrima po visokim kamatama da bi se plaćalo u dinarima; da li je neophodna neka devalvacija pa na tom nivou stabilizacija kursa i da li bi to pomoglo izvoznicima i neposrednim proizvođačima; da li smo dovoljno iskoristili mogućnosti dinarizacije; da li je potrebno trošiti subvencije da bi se samo relaksirali dugovi bankama ili da bi se nešto stvarno proizvodilo i pokušala nova proizvodnja i industrijalizacija; da li je moguće da ne možemo da proizvedemo u našoj zemlji ono što sigurno možemo da prodamo i za šta imamo unapred poznatog i izvesnog kupca i izvesnu cenu; pada li nekome na pamet da govori o zaposlenosti kao jedinom pravom kriterijumu oporavka; da li je baš sve u rukama stranih investitora; da li je zaista država loš vlasnik ili da li ne umemo da upravljamo svojom imovinom i kada smo to zaboravili; nauči li nas ičemu dosadašnja privatizacija i treba li da čuvamo javna dobra; kako je moguće da tamo gde nađemo manjinskog strateškog partnera, on posle nekoliko godina postane dvotrećinski vlasnik; ima li u tom stručnom vokabularu mesta rečenici da za početak treba iz sve snage pomoći onima koji još uvek nešto proizvode da nastave to da čine; pada li nekome na pamet od te zaglušujuće ekspertske buke da pomene šta će se dogoditi sa potražnjom kada oborimo plate i penzije i šta će se desiti sa proivođačima roba koje nema ko da kupi…

Nemoguće je sa toliko „svetih krava“ i u šumi tih tobože stručnih floskula i lažno visokostručnih neprevodivih pojmova, iz kojih je iščilila realna proizvodnja, pronaći valjan put.

Ogromna većina srpskih glasača, sudeći po skorašnjim izborima, ne sumnja u poštenje, iskrenost i dobre namere svojih današnjih vlasti. S pravom je rečeno da je „naša prva reakcija na krize traženje žrtvenog jarca; tek kad smo počeli dublje kopati po izvorima pogrešaka, prst se mogao uperiti u sistem ideja koji je doveo do njih“. Takvo saznanje da ne valjaju dosadašnje koncepcije nije stvar dobrih namera, u koje se danas ne sumnja, nego sposobnosti prepoznavanja i realizacije. „Jer koren krize nije slabost karaktera ili stručnosti, nego pogrešne ideje“.

Ekonomski i drugi eksperti su u proteklih deceniju i po izvršili gotovo potpunu destrukciju srpske privrede i srpskog društva sa jasnim ciljem „potkopavanja nacionalne zajednice“. Nema ni jednog jedinog političkog ili komesarskog poteza žutih koji nije uzrokovan ili naknadno pokriven ekspertskim mišljenjem. Izređali su se na grbači srpske ekonomije i srpskog društva svi mogući specijalci neoliberalne čikaške škole ili njenih derivata i svi su se odreda pojavljivali kao spasioci i usrećitelji. Oni su zajedno sa žutim političarima prodali cementare, duvansku industriju, fabrike lekova i šta sve ne, a danas to lažno prikazuju samo kao rasprodaju Smederevske železare. Kao, „Sartid“ je jedina njihova sporna privatizacija, zato što je to neko svrstao u dvadeset četiri sporne privatizacije. Laž do laži.

Uzgred budi rečeno, sve to „naše“ što je sistemski upropaštavano u poslednjoj deceniji i po napravio je ovaj isti narod. Nije mu to s neba palo. I znao je da upravlja time, i te kako dobro. I od rasprodaje i svesnog onesposobljavanja toga što je stvoreno sve ove godine se i živelo, jer ništa drugo nije napravljeno.

Ta ekspertsko-političarska družina počela je ekonomsku destrukciju kriznim štabovima posle 2000, kao „laka konjica okupatora“ (kako s pravom kaže jedan naš filozof) a onda je kompletnu društvenu svojinu podržavila i kao državnu prodavala i od toga izdržavala pre svega sebe i svoje evroatlantske avanture demagoški udeljujući mrvice narodu. Sve je to praćeno gromoglasnom likvidacijom uloge države. A sve je to bilo praćeno aplauzima radnika i nezavisnih ili samostalnih sindikata. I odgovarajućim Zakonom o radu na osnovu kojega je, između ostalog, pola miliona radnika ostalo bez posla. I ne samo to, nego je stotinak hiljada ljudi po žutoj partijskoj pripadnosti zaposleno u krajnje neproduktivnom sektoru i birokratskom aparatu.

Ali, ne treba ovoga puta ići dalje u prošlost. Setimo se 2008. godine kada su DS i koalcija okupljena oko SPS-a, a pod zapadnim pokroviteljstvom, napravile vlast po cenu nebrojenih milijardi deficita i javnog duga koji nam je stigao na naplatu. Treba li sada da se zbog toga osvetimo radnicima i penzionerima a da takozvana politička elita i svi dobitnici tranzicije ostanu gotovo netaknuti.

To žuto i ekspertsko uništavanje privrede je opravdano nedavno ponovo u Skupštini Srbije nazvano „zajedničkim zločinačkim poduhvatom“ pa i „genocidom“. Istoga trena skočili su poslanici žutih političkih derivata da protestuju i traže izvinjenje. A na tom istom zasedanju nije im ni na pamet palo da pokažu osetljivost na istup jednog poslanika iz Raške oblasti koji je govorio o srpskom genocidu u Srebrenici. To jeste protivno Rezoluciji koju je o tom problemu usvojila ista ta Skupština Srbije ali to nije izazvalo nikakvu reakciju istih tih poslanika. Njih boli samo ono što se njih tiče i ništa drugo. Dosledno, nego šta.

Potpuno je u pravu Aleksandar Vučić kada kaže da je to bila „kriminalno neodgovorna vlast“ i „sramota“. Ali ta sramota ima svoje ime i prezime i danas se nalazi na najvišoj vlasti, a to su pre svega SPS, PUPS i Jedinstvena Srbija. I, dabome, i dalje udobno smešteni i razmešteni eksperti na usluzi. A DS još uvek vlada severnom srpskom pokrajinom. Ima, dakle, ta „sramota“ i „kriminalno neodgovorna vlast“ i te kakav kontinuitet i prilično veliki koalcioni kapacitet, ili kako se već to zove.

Sasvim je očekivano da se na istoj političkoj strani, a povodom novog Zakona o radu, nađu samostalni i nezavisni sindikati i sve frakcije žutog kartela. Nema tu govora o nekoj levici i radničkim pravima. Oni su bili i ostali zajedno pa nam je u živom sećanju ne tako davna svečana prvomajska sindikalna šetnja sa čelnicima Demokratske stranke a i onaj predizborni skup podrške žutima sa parolom „Da elita i sindikat pita“. Podjednako mi je u neposrednom sećanju da ti isti, tobože samostalni sindikati nikada posle 2000. nisu hteli čak ni razgovor sa SPS-om u vreme kada je on bio bar nalik na nešto. Kada je crvenilo iz SPS-a iščililo i pretvorilo se u karijeristički oker žuto, i kada ih je Tadić prigrlio i pripustio da mu ljube skute, onda je već bilo nešto drugo. Nije bilo ni jednog jedinog predloga vlasti, sve do ovih dana, koji Orbović i Čanak nisu podržali. Nema gore kazne za bilo koju pravednu borbu radništva i levice od toga da je vode Čanak i Orbović i njihovo društvance ogrezlo u decenijskom neradu i privilegijama. To su aktivni učesnici u potpunoj destrukciji srpske ekonomije i srpskog društva i satiranju radnika. I zato je reč o krajnje neverodostojnim ljudima i komičnim likovima. Doduše, nije baš reč o komedijantima jer Nenad Čanak preti Srbiji „bosanskim scenarijem“.

Poslednjih četrnaest godina Srbija gotovo bez glasa otpora gradi kapitalizam. Ona je danas pljačkom osiromašena, zapuštena, nepravedna i neuređena država. To nezgrapno sklepano kapitalističko vozilo sastavljeno od rezultata destrukcije sa svima nama kao putnicima u njemu trenutno nije sposobno da se pomeri ni napred ni nazad. Ali nije sposobno ni da stoji niti da radi u mestu. To je bio pravi i ostvareni cilj dosadašnje tranzicije. I onda su se svi koji su za kapitalizam ponovo setili države i zaboravili na pravednost tržišta. Država je zato bila primorana, da kao i svuda u svetu, priskoči u pomoć kapitalizmu ne misleći na putnike. Od putnika-građana Srbije i preostalog radništva ne traži se ništa drugo nego da svojim daljim odricanjima prilože patriotsku žrtvu državi da bi spasili uzdrmani kapitalizam. Ko je do sada aplaudirao, ne može nekažnjeno i tek tako prestati. Posle toga će Srbija i njeni građani možda biti na dnevnom redu. To „posle“, da ponovimo, nemoguće je graditi na principima ideologije koja nas je dovela dovde, a još manje sa neposrednim i nekažnjenim akterima dosadašnjeg sunovrata.

(Pečat)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u