ОВО ЈЕ ЈАСНО И БЕЗ ТАРАБИЋА: Ево које две светске силе преузимају Балкан!

OVO JE JASNO I BEZ TARABIĆA: Evo koje dve svetske sile preuzimaju Balkan!

18 maja 2017

Tri dana posle pobede Donalda Trampa, jedan profesor prava setio se knjige od pre decenije i tvitovao tri paragrafa iz nje.

Doći će dan kad će „radnici shvatiti da se njihova vlada uopšte nije trudila da spreči sunovrat njihovih zarada i gubitak posla. Shvatiće i da ,bele kragne’ nemaju nameru da im priteknu u pomoć jer su i same prestravljene kao i oni“, napisao je Ričard Rorti, levičarski filozof 1998. godine.

I, kao što i najbenigniji levičar zna – „tada će se nešto slomiti“.

Liberali ne vole reč „slom“ pa ih onda normalne stvari – iznenade, a logika im se učini nepodnošljivom. Jer, liberalni svet, u kome je zdrav razum poništen stvaranjem pseudosveta u mejnstrim medijima, sad sav svoj bes usmerava na čoveka kome je do juče bilo najvažnije da višak kose s jednog dela glave prebaci na onaj deo koji kosa ubrzano napušta.

Kao da je Tramp kriv što je osećao (drugi pasus) da će „ljudi iz provincije odlučiti da je sistem propao, i okrenuti se potrazi za jakom ličnošću za koju će glasati, koja će ih uveravati da će, čim bude izabrana, učiniti da samozadovoljne birokrate, prevrtljivi advokati, preplaćeni mešetari na berzama i postmodernistički profesori prestanu da budu ti koji kreiraju njihovu sudbinu“.

I treći pasus: „Sve što je urađeno za prava crnaca, manjina, homoseksualaca i ostalih… biće izbrisano. Šaljivi prezir prema ženama vratiće se u modu. Netolerancija i sadizam će nas poplaviti, a sav bes slabo obrazovanih Amerikanaca zbog toga što im sudbinu kroje oni sa fakultetskim diplomama izaći će na videlo“.

Jedan tvit je pokrenuo tvit-talasanja i Rortijeva studija Ostvarenje naše zemlje – levičari i Amerika XX veka pretvorila se u proročanstvo, a knjige koje su godinama ležale u magacinima – „Amazon“ je rasprodao do smiraja dana.

Svi mi, u stvari, čekamo svoje Tarabiće. I da: Rorti je javio kako su stigli „žuti ljudi“ i ukrali Amerikancima „američki vek“ kad su oni bili glavni narod na Zemlji.

Podsećanje na Ričarda Rortija može da deluje kao preopširan uvod u suočavanje s činjenicom koju je ovih dana nama doturio „Fajnenšel tajms“ – da „Rusija i Turska žele da istisnu EU sa Balkana“.

Ne znam koliko će našoj kvazieliti – koja se kladila na Hilari Klinton – trebati da shvati da u ovoj poruci nije suština šta Moskva i Ankara „žele“, nego što ubrzano dolazi vreme kada one to „mogu“.

Dok Tramp bude umirivao svoje „ljude iz provincije“, koji bi sada radije da nešto rade nego da na televiziji i u lažnoj statistici gledaju kako im je dobro, njegov pogled prema Balkanu će gasnuti. Isto bi se to desilo i Hilari Klinton na koju su naši „elitisti“ bacali sve karte, samo ona to ne bi priznavala, pa bi se „srpska provincija“ sporije budila.

Ovako bi svaki Rorti mogao da bez nekog udubljivanja izvuče neke zaključke koji samo hohštaplerima i slepcima nisu vidljivi.

Ako Srbi, Turci, Grci i Bugari – sav taj balkanski konglomerat „rogova u vreći“ – propitivačima iz američkog „Galup internešnela“ kaže da bi radije pozvali Ruse da im pomognu ako dođe do nekog rata nego NATO, bandoglave Amerikance, lukave Engleze, netolerantne Nemce, uspavane Francuze i blede Italijane, onda je nešto zaista „trulo u državi Danskoj“. Baš, trulo!

Dobro, mi stvarno živimo u doba kad niko ne veruje ni u „d“ od demokratije i kad se jak glas naroda zove „ekstremnom desnicom“ i „populizmom“ i kad je kriv narod koji ovo više ne može da trpi, a ne oni koji su to antidemokratsko stanje stvorili, ekstremno se obogatili i spremni da status quo brane do poslednje glave svog naroda.

Sad kad Tramp digne pogled s Balkana i povuče onih 5 milijardi dolara koje su SAD odvajale za ubeđivanje Balkanaca kako žive „u najboljem od svih svetova“, logično je – a da čovek ne mora da bude Rorti ni Tarabić – da će sva ta njihova konstrukcija rđati i urušavati se. I to ubrzano.

Na čemu bi se, inače, držala kad Amerikanci ovde nisu uvažavali nijednu činjenicu – kulturnu, političku, geostratešku, ljudsku – koja se ne bi složila s njihovim nasilničkim planovima, a čiji je glavni maneken bio čovek po imenu Ričard Holbruk, kome su glavni argumenti bili „u topuzu“ i arogantnom vikanju na sagovornike kao na decu u vrtiću.

Sad će se sve to holbrukovanje, koje je počelo da puca kao led u proleće, otopiti i pretvoriti u novu holbrukovsku bujicu koja će nam baciti na glave nove nevolje i uvesti nas u nove drame.

I šta bi se tu moglo drugo očekivati, nego da se na Balkanu pojave Rusi i Turci. Kao što tu bejahu u XIX veku.

Razlika je u tome što su se onda oni tu najdirektnije sukobljavali, a Austrougari, Nemci i Britanci iz toga izvlačili sve koristi. Šta će ta razlika doneti Balkanu, ključno je pitanje.

Uspostavljanje održivog mira, manju upotrebu rimskog Divide et impera ? Ili se mi to samo zaludno nadamo?

Ali, najpre bi, za našu korist, morali da zaboravimo da će nam Zapad pomoći u ovoj „novoj tranziciji“. Prvo, zato što znamo kako su to radili u XIX veku, a drugo šta su napravili kad su držali „i nož i pogaču“ na kraju XX veka.

Tu nisu potrebni nikakvi Tarabići: Prvi svetski rat, Drugi svetski rat, bespametno cepanje SFR Jugoslavije sa jedinom namerom da Srbi, najveći narod i u centru Balkana, budu iscepkani na što više delova i da od Albanaca naprave svog ključnog slugu.

Čak je u međunarodno pravo uveden termin „entitet“ da bi se osvetničkom besmislu dao nekakav smisao. Ubijanje naroda koji ne može da se brani obeleženo je kao delo „milosrdnog anđela“ koji u svom dobročinstvu „tomahavcima“ rascepljuje glave „kolateralnoj šteti“. A, gle čuda, onda je vođa „kolateralne štete“ postao Hitler (!), a bezlična masa je počinila genocid. I, državni sekretar SAD nalazi da nije prevelika cena pola miliona mrtve iračke dece da se, posle Velike laži, Iračanima donese krvava demokratija, ali jeste genocid i sedam hiljada (brojka je, inače, njena izjava koju istrage nisu potvrdile) nastradalih u jednom gradu u jednoj vojnoj operaciji!?

Naravno, bez obzira na sva iskustva, narod koji živi u vremenu i na mestu na kome žive Srbi ne može se povući u „sjajnu izolaciju“: neizbežnost je učiti od ekonomski razvijenijih, uzimati iz velike kulture ono što oplemenjuje našu kulturu, saobraziti svoj suživot sa hrišćanskom obavezom o „braći“. Iz toga se ne može izlaziti.

Ali, to, kao što važi za Zapad od koga se valja udaljiti na normalnu distancu, važi i za Istok, kome se valja približiti, ali ne toliko da nam se kao Ikaru krila istope od jake sunčeve toplote.

Izuzetno je važno i kompleksno prelomno vreme u kome živimo. I paradoksalno.

Mnogo će lakše ići proces devesternizacije koja nas je dosad stezala oko vrata, gušila i usmeravala na „polja smrti“, nego proces uspostavljanja našeg novog društvenog stanja.

Devesternizacija sada teče iz Vašingtona.

To je odricanje od „vrednosti“ koje oni više ne mogu da održe, ali uspostavljanje novog poretka stvari, uvođenje novih normi (koje našim bolesnim elitama više neće stizati na prevod iz Brisela), uspostavljanje novog seta vrednosti, to je – teži put. On traži nove ljude koji neće moći posuditi ideje i snagu od bezidejne Angele Merkel i nama ih prostirati kao dostignuća.

Samo oni koji takav pristup gledaju kao „pohvalu ludosti“ biće od koristi društvu budućnosti.

Kao što se već desilo s Bregzitom i Trampom „srpska provincija“ (u to spada i Beograd, već od Železničke stanice i Mirijeva) ubrzo će odlučiti „da je sistem propao“. Neko će im reći da kad se država sve više zadužuje, to nije jak budžet, da je manja penzija gora od veće, da se u zemlji koju MMF leči od siromaštva povećava i broj programa protiv siromaštva i broj siromašnih i – eto, već će biti sa zdravim razumom „na ti“. A to je glava iznad liberalističke baruštine u kojoj se valjaju u sjajnom otpadu koga ima više od hrane.

I tu nastaje problem: nije svaka promena dobro rešenje. I tu, jedino tu, liberali su u pravu.

Bežeći od njih narodu, pre veka birali su Hitlera. Ta njihova „sposobnost“ da u demokratskim društvima stvore fašizam pokazala se kao njihova nova istorijska šansa – istorijsko pravo da od 1945, u pola veka stvore nešto što bi i „ljudi iz provincije“ mogli da podnose. Ali, liberalna ideologija nije pokazala da ima tu sposobnost. I evo nas u novom okretanju istorijskog ruleta.

Ovaj put on neće stati ni na „crveno“, a još manje na „crno“.

Na to se možete kladiti, a ostalo je naša sposobnost da u svemu tome učinimo za sebe – najbolje.

(Slobodan Reljić, Geopolitika broj 103, mart 2017.)

KOMENTARI



2 komentara

  1. punca says:

    Doći će dan kad će „radnici shvatiti da se njihova vlada uopšte nije trudila da spreči sunovrat njihovih zarada i gubitak posla. Da li se je Sloba borio za radnike i njihovo plato od 86te do 2000!

  2. Dušan Buković says:

    Suum cuique tribuere – svakom svoje, glasi jedna latinska poslovica. Imajući na umu da je engleski istoričar, član Modlin Koledža, profesor Tejlor (A. J. P. Taylor) objavio knjigu pod naslovom “Drugi svetski rat” (The Second World War, an illustrated History) u kojoj doslovno stoji: „Do kraja 1944. godine sav mogući materijal doturan je samo Titu. Podizanje Tita je čisto britanska avantura i današnja Jugoslavija je britanska tvorevina…“ (Vidi: A.J.P. Taylor, The Second World War, an illustrated History, London, 1975, str. 178). Takvu politiku je vodio i Ruzvelt, koji je bio okružen paramilitarnim rimskim katoličkim okultistima, idolatristima i ezoteristima Otom Habzburgom i kardinalom Spelmanom. On je svoje antimonarhističko i antijugoslovensko raspoloženje poverio supruzi Elenori u junu 1942. godine prilikom posete kralja Petra II u Vašingtonu, kad joj je rekao: „Taj mladi čovek treba da zaboravi da je on kralj…“ – „That young man should forget that he is a king and go to work. In the long run, he would be better off…” (Vidi: Anna Eleanor Roosevelt, The autobiography of Eleanor Roosevelt, New York, 1961, str. 237). Ruzvelt je bio protivnik Kraljevine Jugoslavije jer se zalagao za Nezavisnu Državu Hrvatsku do Drine, koja bi bila pod anglo-američkim protektoratom (Vidi: Robert I. Gannon, S.J., The Cardinal Spellman Story, New York, 1962, str. 224). Takođe, imajući u vidu da je general Antonov zahtevao na konfernciji u Moskvi 1944. godine da linija između sovjetskih i anglo-američkih oružanih snaga i interesnih sfera bude „Berlin, Lajpcig, Beč i Zagreb“, i da je njegov predlog odbijen – „Antonov produced an arbitrary line running through Berlin, Leipzig, Vienna and Zagreb which did not suit us…” (Vidi: Alex Danchev and Daniel Todman, War diaries 1939-1945 – Field Marshal Lord Alanbrooke, Berkeley and Los Angeles, 2001, str. 656). . Čerčil je još početkom 1943. godine stvorio plan „o 50 od sto britanskog uticaja u Jugoslaviji, granica na mapama u intelidžens servisu, bila je izražena linijom na Drini…“ (Vidi: Prof. Lazo M. Kostić, Srbija ili Jugoslavija, knj. treća, Hamilton, Ontario, Canada, str. 71). U ovom kontekstu uzroke i posledice naše nacionalne katastrofe treba da sagledamo i kroz odluke denacionalizovanih i degenerisanih „srpskih “ komunističkih gebelsa, bečko-berlinskih marksista baljezgara, koji su bili na jaslama hrvatskog firera Josipa Broza Tita, zapadno-evropskih i američkih imperijalista, svemoćnih međunarodnih korporacija, velikih finansijera i tz. “velikih kadrova i izabranika” u Beču, Berlinu, Rimu, Parizu, Londonu, Vašingtonu, Njujorku i Moskvi… Na IV Kongresu Kominterne, koji je održan 6. novembra 1928. godine u Zonenlandu kod Drezdena u Nemačkoj, komunisti su rešili da uspostave nezavisnu državu Hrvatsku, cilj im je bio da razbiju Jugoslaviju, koju su proglasili kao „veštačku, versajsku i velikosrpsku tvorevinu…“ i da srpski narod svedu u granice tz. “berlinske Srbije” iz 1878. godine. Komunistički program se u potpunosto poklapao sa odlukama Berlinskog kongresa i sa planom svemoćnog rimskog katoličkog korporativnog instituta “Intermarium-a” sa sedistem u Rimu i engleskog “Foreign office” sa sedistem u Londonu u kojem su radili izvesni profesori i političari na čelu sa Sitonom Votsonom, koji je kao što je poznato u toku 1936. godine radio na programu “naconalnog federalizma” u Kraljevini Jugoslaviji, koju je trebalo uništiti. Ni posle nezapamćenih zločina i genocida, koji su počinili izvesni Hrvati u tz. “Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” nad srpskim narodom u toku Drugog svetskog rata, “srpski“ komunisti internacionalisti-globalisti nisu odustali od programa “nacionalne federalizacije” kojeg su im postavile gazede u Londonu, Rimu, Berlinu, Beču, Parizu, Njujorku, Vašingtonu i Moskvi, što svedoče i odluke IV Kogresa Kominterne, koje doslovno glase: „Najpotpunije pomaganje svih akcija masa koje vode ka obrazovanju nezavisne Hrvatske… Budući da mase naroda teže ka otcepljenju dobila je parola naroda samoopredeljenja u poslednje vreme naročito aktuelan značaj i konkretizovanije t. j. privođenje u delo ove parole, ZNAČI NAJPOTPUNIJE POMAGANJE SVIH AKCIJA MASA KOJE VODE KA OBRAZOVANJU NEZAVISNE HRVATSKE. ZA NEZAVISNOST HRVATSKE BORI SE NAŠA PARTIJA BEZ SVAKOG USLOVA I REZERVE…“ (Vidi: Rad. P. Rašanin, Komunistička partija Jugoslavije i nacionalno pitanje, „Amerikanski Srbobran“, Pittsburgh, Pa., USA, 12. marta 1976). Na drugom mestu, u rajetinskom komunističkom listu „TRUDBENIK“, koji je publikovan kao organ radnog naroda Vojvodine, objavljen je i jedan programski članak u prvom broju od januara 1941. godine pod naslovom „Nacionalno-oslobodilačka borba naroda Vojvodine“, gde doslovno stoji: „1918 godine srbijanska buržoazija iz Vojvodine, Hrvatske, Slavonije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Kosova, Metohije, Makedonije uz pomoć krupnih kapitalista, veleposednika, i plaćenika, nije dala pravo narodima ovih zemalja da se sami opredele nego ih je podjarmila i silom im naturila svoju hegemoniju. Jedini spasonosni put za sve nacionalno ugnjetene narode, dakle i vojvođanske Mađare jeste narodnooslobodilačka borba na bazi proleterskog internacionalizma. To je onaj isti put kojim su išle i stigle svojoj meti ugnjetene nacije i grupe carske Rusije, koje su veliko-ruski imperijalisti ugnjetavali na nečuven način….“ (Vidi: „Trudbenik“, Organ radnog naroda Vojvodine, januar 1941, str. 6). Ovde treba posebno naglasiti da se na sastanku Politbiroa CK KP od 1. avgusta 1935. godine u Moskvi srpski narod uopšte ne pominje, jer su ga komunisti u svojoj programskoj propagandi svodili na nivo „malograđanske“, „velikosrpske“, „hegemonističke“ i „buržoaske“ grupacije… To je posebno istakao dr Dušan Lukač u svojoj studiji „Radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1918-1941” , gde doslovno stoji: „I pored demokratske širine i revolucionarnog sadržaja odluke Politbiroa od 1 avgusta 1935, o nacionalnom pitanju još nose pečat prošlosti. U programu izgradnje federativne zajednice ne predviđa se demokratska skupština srpskog naroda, niti bilo kakav odgovarajući tretman srpskog naroda, što znači da KPJ praktično nije otvarala nikakvu perspektivu srpakom narodu…“ (Vidi: Dušan Lukač, Radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1918-1941, Beograd, 1972, str. 296/97). Posebno je karakterističan primer Komunističke Partije Jugoslavije između dva svetska rata, gde se u svakom članku, proglasu, diskusiji i polemici Srbi i druge narodsnosti koje žive u Hrvatskoj prosto ignorišu i da se u svakom slučaju pazi na to da se i ne pominju. U vezi sa tim dr. Lukač kaže: „Ipak, u želji da se što više opovrgnu optužbe da je klasni pokret u Hrvatskoj anacionalan, u nekim programskim dokumentima KP Hrvatske oseća se precenjivanje nacionalnog faktora i izvesno zapostavljanje klasne borbe. U Hrvatskoj u većem ili manjem broju žive i drugi narodi, ali se ne govori o statusu tih naroda u Hrvatskoj niti o odnosu prema najbrojnijem od tih naroda Srbima. Iako se ističe da je budućnost hrvatskog i svih ostalih naroda u slobodnoj i ravnopravnoj Jugoslaviji, (vidi: „Proleter“, br. 11, Oktobar 1937, str.1) ipak se u obraćanju narodu Hrvatske kaže da je Komunistička stranka Hrvatske (dakle, ne samo Hrvata već i ostalih naroda u Hrvatskoj) na svojoj zastavi ispisala ‘kao prvu i najveću zadaću: borbu za nacionalnu slobodu hrvatskog naroda’, dok se Srbi ne spominju kao da se njih problem oslobođenja u Hrvatskoj ne tiče. Takođe, kada se u pomenutim dokumentima spominju okupatori hrvatsakog naroda, nabrajaju se uporedo nemački, turski i srpski okupatori bez pokušaja da se ovi pojmovi nijansiraju i da se nađu neke manje i veće razlike među njima. Ove sitne nejasnoće mogle su da štete uređivanju odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj i da usporavaju njihovu saradnju, bez koje nema rešavanja nacionalnog pitanja ni Hrvata, ni Srba…“ (Vidi: dr. Dušan Lukač, Radnički pokret i nacionalno pitanje 1918-1941, Beograd, 1972, str. 323/324). Ovi citati sami za sebe govore i nisu im potrebni moji komentari. Međutim, naveli bismo još neke citate koji se nalaze u knjizi Moše Pijade, koja je objavljena pod naslovom „Arhiv komunističke partije Jugoslavije“ i sami se uverite u tačnost ovih navoda. Str. 261: „Stvaranje versajske Jugoslavije, tj. okupacija Hrvatske, Dalmacije, Slovenije, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Bosne i Vojvodine od strane srpskih trupa, znači, s jedne strane, pljačkanje radnih masa ovih krajeva…“ Str. 264: „Sva borba seljaka mora biti upravljena na ostvarenje slijedećih zahtjeva: za pravo samoopredjeljenja do otcjepljenja svim potlačenim narodima – Hrvatima, Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima itd…“ Na str. 265 komunisti ističu svoje političke ciljeve da se bore „…protiv poreskog pljačkanja stanovništva u nesrpskim krajevima, protiv nasilnog posrbljavanja, za nacionalni jezik u školi, na sudu i u vojsci u krajevima naseljenim Makedoncima, Slovencima, Albancima, Nijemcima, Mađarima i Rumunima; protiv prinudnog učenja srpskog pisma u hrvatskim školama i na srpskom (ekavskom) dijalektu u crnogorskim i hrvatskim školama; za progon srpskih okupatora, srpskih trupa, činovnika i žandarma, kao i srpskih četnika iz Hrvatske, Slovenije, Dalmacije, Vojvodine, Bosne, Crne Gore, Makedonije i sa Kosova…“ (Vidi: Moše Pijade, Arhiv komunističke partije Jugoslavije, Tom II, Kongresi i Zemaljske Konferencije KPJ 1919-1937 , Beograd, 1949, str. 261-266). Nažalost, mi smo živi svedoci da su „srpski“ komunisti internacionalisti i današnji globalisti uz pomoć njihovih mentora i saveznika zapadno-evropskih i američkih imperijalista, koje oličavaju tajna i javna društva i podzemni pokreti, međunarodne korporacije, tz. “veliki izabranici”, tz. „veliki kadrovi“ , veliki finansijeri i templari ostvarili njihove planove i namere na kraju XX stoljeća, kada je sav ceh platio ni kriv ni dužan obezglavljeni, porobljeni, potlačeni, okupirani, obespravljeni i poniženi nesrećni srpski narod!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *