Ово је права истина о животу у Америци!

Ovo je prava istina o životu u Americi!

9 jula 2015

Homeless people bundle up at the McPherson Square Metrorail stop near the White House after the region was pounded with snow overnight around WashingtonPiše: Vasilij Tjutin

Boravio sam u trinaest evropskih zemalja i na obe obale Sjedinjenih Američkih Država. Dovoljno sam pronicljiv i mnoga moja putovanja su bila povezana sa poslom, tako da situaciju poznajem iznutra, a ne samo kao turista.

Odgovorno izjavljujem – Zapad nije obećana zemlja.

Tamo ne postoji čak ni ideal kome treba da težimo. Još gore, jedno od najneverovatnijih otkrića jeste činjenica da su Amerikanci često siromašni. SAD imaju novca za vojni budžet i visoke nebodere, ali iz perspektive čoveka, koji se nalazi u normalnom životnom okruženju, čoveka koji ima mogućnost da uporedi, mogu reći da su u Americi osrednji i često jadni uslovi života. Za dostizanje evropskog (to jest, na primer, ruskog) nivoa – od ishrane do stanovanja – moraju se preskočiti nekoliko stepenika na društvenoj lestvici.

U nekim slučajevima, mogu da prezalogajim i u restoranu na buvljaku. Ali, u većini slučajeva – imam drugačiji izbor.

U SAD je izbor ograničen različitim brendovima.

U Americi je retko ko svestan činjenice da ako postoji jeftina usluga čišćenja cipela, to podrazumeva, da postoji i siromašni čistač cipela.

Ako u kafeu konobari počnu da pevaju, kao u nekom mjuziklu – to znači da tu ima mnogo neuspešnih, ali veoma profesionalnih umetnika koji moraju da rade kao konobari. Nije mi bilo baš zabavno među tim ljudima, od kojih nijedan nije planirao da postane pevajući konobar, a sada plešu sa mojim milk-šejkom.

Svih petnaest ili dvadeset minuta, koliko je odrastao čovek polirao moje cipele u Njujorku, osećao sam izvesnu nelagodnost.

Siromašnih je mnogo i oni čine sliku američkog života. U Maroku, na primer, siromaštvo nije toliko primetno, možda zato što je prikriveno orijentalnim koloritom. Ne računajući neke regione u Evropi (zahvaljujući imovinskoj segregaciji), siromaštvo je karakteristika Zapada. Nekim čudom naučili su da to ne primećuju.

Ko ima para, njemu je uvek dobro. Istina, u Sjedinjenim Američkim Državama dobro je tek sa mnogo para.

Pristojnu šniclu služe samo u veoma skupim (po evropskim standardima) restoranima.

Generalno, ne vidim nikakvu sistemsku prednost u nivou komfora života Zapada u odnosu na Rusiju. A po mnogim parametrima i za mnoge regione – odnos ide jasno u korist naše zemlje. Pri čemu nedostaka ima svuda.

Ne govorim ovo da ukažem da se Zapad raspada ili da je odvratan i užasan. Situacija je tamo još uvek bolja nego u Rusiji. Ovo govorim samo da kažem da čuda ne postoje. Da primer, koji može garantovano voditi ka uspehu, ne postoji. Da Zapad, u stvari, zapravo i ne postoji, osim političke apstrakcije. Postoje samo države veoma različite po tradiciji, načinu života, ekonomiji i kulturi.

Ekonomija i pogledi na društveno uređenje u Sjedinjenim Američkim Državama su praktično u suprotnosti sa pogledima u npr. nekoj Danskoj. Ovi pogledi na društveno uređenje su kao ljudi. Mnogo različitih ljudi i mnogo različitih pogleda. I, niko od njih ne može biti naš učitelj ili vodič. Sijajući grad na Hadsonu je prazan kancelarijski kvart sa beživotnim dežurnim osvetljenjem i jezivo pustim ulicama.

Pri čemu, oni sada razmišljaju potpuno isto kao što su sovjetska deca mislili pre trideset godina. „Imamo sreće da živimo u najnaprednijoj zemlji, da vodimo čovečanstvo u budućnost, a ne kao sirotinja koja se muči u ostalim državama“.

Apsolutno je zadivljujući preokret, kako su brzo i razmišljanje i propaganda Zapada postali apsolutno sovjetski.

Zanimljiva je činjenica da Orvel „1984“ nije pisao da bi kritikovao Sovjetski Savez, već svoju rodnu Britaniju. I, pogodio je u centar.

Ne postoje nikakve „svetske“ i „globalne“ finansijske i ekonomske institucije i sistem, kojima se može pristupiti „pod jednakim uslovima“, osim onih stvorenih radi prariranja Sovjetskom Savezu. Svi ostali su stvorani sa svojom hijerarhijom, u okviru „kluba“ odrđenog broja zemalja a za borbu protiv drugog kluba.

Praktično, sve međunarodno, što mi prihvatamo kao „opšte“, pripada konkretnim vlastodršcima i moraš raditi sa njima i po njihovim pravilima, ili si sam. Ispostavlja se da ni „Formula-1“ nije međunarodna sportska zajednica, već privatna radnja. Upravo kao MMF i Svetska banka.

I još nešto o demokratiji. Nemamo nikakve potrebe da diskreditujemo demokratiju ili da imamo bilo kakve komplekse povodom sopstvene demokratije. SSSR je, bez obzira šta ko priča, bio mnogo bliži pojmu demokratije nego zapadne zemalje. Naročito što su, perestrojka i druga prestruktuiranja obavljena u okviru apsolutno demokratskih procedura.

Perestrojka je realizovana od strane poslanika i organa vlasti izabranih po zakonima SSSR-a. Kada je narod, odnosno njegova realna većina, poželeo reforme – oni su ih i realizovali. Tiho i, može se reći, mirno. Koliko je narod mogao te refrome da kontroliše i usmeri – to je drugo pitanje.

A, činjenica da pod demokratijom na Zapadu tradicionalno, i u okviru neprekidnog istorijskog i intelektualnog kontinuiteta, podrazumevaju podelu vlasti i privilegija ili između najviše aristokratije ili između osnovnih vlasnika kapitala – trebalo bi da buda jasna svima. Niko tamo ozbiljno ne predviđa kuvarici nikakva prava, i svaki liberal će detaljno opravdati tu situaciju sa stanovišta socijal-darvinizma, time da je ona objekat, a ne subjekat upravljanja.

To u stvari znači da je naša demokratska tradicija mnogo razvijeniji, šira i dublja. I, u svakom slučaju, mnogo „demokratičnija“.

Mi ne treba da se odreknemo demokratije pod izgovorom da je to đavolja rabota Zapada. Nikako.

A Zapad nije naš neprijatelj. Nije nam doduše ni prijatelj ni partner, ali ni pojam „neprijatelj“ ne odgovara stvarnosti. Kod njih važi deviza „ništa lično, samo posao“. Oni samo pokušavaju da se takmiče i da dominiraju.

Imaju jako uski klub (apsolutno u okviru njihove tradicije shvatanja demokratije), i sve „svetsko“ oni shvataju kao potčinjavanje njima na globalnom nivou, a ne kao proširenje kruga „upravljačkih akcionara“ ili „partnera“. Nepotčinjavanje oni smatraju za izazov i protiv njega će se boriti. Ali, ipak to još uvek ne vodi ka pojmu „neprijatelja“ i ne zahteva sukob.

Umesto toga, to zahteva samoafirmaciju i samopozicioniranje s naše strane, a ne koncentrisanje na neprijateljstvo. To je kao u kompaniji sa dominantim liderom – ne treba se svađati, treba se nametnuti, pokazati samopoštovanje i dosledno braniti svoje dostojanstvo.

Mi smo savršeno obična velika zemlja. I nalazimo se među ostalim velikim zemljama. I jedina šansa za našu samoafirmaciju i razvoj – je nezavistan, samosvesni razvoj i predstavljanje svetu sopstvenih, nezavisnih dostignuća i načina razvoja.

I treba podsetiti da unutrašnja politika ne podrazumeva samo suprotstavljanje pokušaju da neko uništi našu državu.

Podrazumeva pre svega kreiranje projekata za razvoj države.

(Fakti.org)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *