Parazitska državna logika

Parazitska državna logika

10 априла 2014

Branko ŽujovićPiše: Branko Žujović

Jedan od glavnih argumenata za pristupanje Evropskoj uniji u Beogradu je takozvani ekonomski princip. Statistika kaže da Srbija najviše izvozi, ali i uvozi, iz Italije i Nemačke. U zbiru, Evropska unija za sada je najveće srpsko tržište. Na njene članice otpada preko pedeset odsto srpske spoljne trgovine.

Pa ipak, javnost Srbije prenebregava važnu činjenicu, koja potiče iz dinamike i geopolitike ekonomskih odnosa. Izvoz Srbije u Rusiju tokom prošle godine premašio je milijardu dolara. Vrednost srpskog izvoza u ovu zemlju bila je veća za 22,2 procenta nego u prethodnoj godini. Od 2010. godine do danas, ako je verovati podacima koje je objavila Politika, izvoz Srbije u Rusiju beleži prosečan godišnji rast od impresivnih 33 odsto. To je najstabilniji, najrealniji i sa ekonomskog aspekta najzdraviji izvoz koji Srbija ostvaruje.

Iz Rusije se uvoze najvećim delom energenti, koje bi Srbija svejedno odnekud morala da uveze. Za razliku od Rusije, Srbija iz EU uvozi veliki broj proizvoda koje bi sama mogla da proizvede. Pa ipak, uvoz prirodnog gasa i nafte iz Rusije od 2008. godine do danas smanjen je sa 2,9 milijardi na 904 miliona dolara. Pokrivenost srpskog uvoza izvozom dostigla je do nedavno nezamislivih 54 odsto.

Na osnovu ovih podataka, dugoročno posmatrano, Rusija i ekonomsko-politička zajednica koja stasava oko nje najperspektivnije su tržište za Srbiju. Naravno, ako ova napusti dužničku filosofiju i zametne ambiciju da postane proizvođačko društvo.

U 2013. godini u Rusiju je izvozilo 768 srpskih kompanija, a godinu dana ranije 702. Prošle godine izvozila su se 1.372 proizvoda, a godinu dana ranije 1.207. Na srpsku žalost, poziciju Srbije, prema istom izvoru, najbolje koriste Italijani, Slovenci, Hrvati, Nemci i investitori iz Južne Koreje. Srbija, zbog nekog teško objašnjivog razloga koji nije posledica isključivo domaće neodgovornosti, još uvek nema objedinjenu ponudu poljoprivrednih proizvoda za rusko tržište.

Sa druge strane, za Srbiju širom otvoreno rusko tržište znatno doprinosi poslovanju srpske građevinske industrije. U Privrednoj komori Srbije predviđaju da će za srpske kompanije posla tamo biti i ubuduće. Posebno tokom izgradnje objekata za Svetsko prvenstvo u fudbalu 2018. godine pošto su se srpske kompanije odlično pokazale u Sočiju.

Nažalost, proevropske stranke na Balkanu su paraziti koji preživljavaju u simbiozi sa državnim aparatom kao domaćinom. Pitanje je jesu li takva društva spremna da objektivno sagledaju ekonomsku i političku stvarnost, a pogotovo njenu budućnost.

Jer, ako je do juče u evropskim integracijama važio ekonomski princip veličine tržišta, hoće li sutra važiti princip tržišne perspektivnosti? I vredi li uopšte, zarad maglovitog i nejasnog članstva u EU, žrtvovati sporazume o slobodnoj trgovini, koje Srbija ima sa Rusijom i njoj bliskim državama? Posebno pošto je Nemačka za sada tiho negodovala zbog sankcija koje anglosaksonski svet pokušava da nametne Moskvi.

Ukoliko dođe do prekomponovanja sfera uticaja i moći u samoj EU, što postaje sve očiglednije poslednjih godina, hoće li Beograd biti dosledan u tumačenju svojih tržišnih izvorišta i utočišta? Ili će pretpristupni pregovori ostati tema nad temama, čak i kada na red dođe odricanje od ugovora o slobodnoj trgovini sa Rusijom i drugim zemljama. Prema kakvoj to slobodi idemo i hoće li reprogram kredita postati jedina srpska sloboda?

(Glas Rusije)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u