Париски синдром

Pariski sindrom

21 novembra 2018

Piše: Filip Rodić

Prokleta pobeda i oduševljenje, da živi mržnja, smrt i prezrenje – završni su stihovi pesme „Naša elegija“ Miloša Crnjanskog iz 1919. Teško da je pesma koja počinje sa „Ne boli nas. Gračanice više nema, šta bi nam takovska groblja?“, iako stara stotinu godina, ikada bila aktuelnija i verodostojnija nego danas, kada, s jedne strane, brojni među nama tvrde da treba zaboraviti grobove heroja i da Gračanica više nije naša, dok nam, s druge strane, ostaci „međunarodne zajednice“ žele smrt prezrivo nas gurajući u zaborav kao Aleksandra Vučića u drugi red sporedne tribine. Nekom volšebnom logikom na glavnu tribinu ugurani su ne samo predstavnici država koje 1918. nisu postojale, na šta ukazuju mnogi kritičari francuskog protokola, nego i predstavnici današnjih „država“ čiji su se narodi aktivno suprotstavili savezničkim naporima u Prvom svetskom ratu. Nisu ovde toliko problem „zvanice iz prvog reda“ u vidu predsednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i predsedavajućeg Predsedništva BiH Bakira Izetbegovića, čiji su se sunarodnici (iako strastveno i s elanom) silom prilika borili na pogrešnoj strani u ratu i činili užasne zločine nad srpskim življem, koliko je apsurdna količina časti ukazana predstavniku naroda koji je Austrougare i Bugare dočekao kao oslobodioce, usput krajnje neljudski, poput hijena, kidišući na ranjenu srpsku vojsku u povlačenju, a čija „država“ nema pun međunarodno-pravni subjektivitet. Da se radilo o skupu o klimatskim promenama (čemu je Makron u govoru posvetio više pažnje nego Prvom svetskom ratu), raspored sedenja i časti ukazane pojedinim gostima, odnosno državama mogao bi bez problema biti ovakav kakav je bio na centralnoj ceremoniji obeležavanja 100. godišnjice primirja u Prvom svetskom ratu 11. novembra u Parizu u prisustvu više od 80 svetskih državnika. Ali ako se radi o obeležavanju kraja Prvog svetskog rata, što je nekima primirje (s obzirom na to da su u trenutku prestanka sukoba neprijateljske trupe još bile duboko na njihovoj teritoriji), a nekima pobeda (budući da su deset dana pre primirja oslobodili i svoju prestonicu), onda logika i protokol nalažu da raspored sedenja odgovara ulozi koju je ko igrao u tom ratu i pobedi, odnosno primirju.

MANDOLINA KAPETANA MAKRONA

Još skandaloznije od samog skandala u Parizu je „izvinjenje“ ambasadora Francuske u Srbiji Frederika Mandolinija tim povodom upućeno srpskom narodu i Vučiću (kod njega je raspored obrnut, što je opet svojevrsna uvreda i znak nepristojnosti nedopustiv za diplomatu). „Ne znam šta se dogodilo. Kažem da je to bila greška za žaljenje i molimo predsednika Vučića i srpski narod za izvinjenje“, rekao je Mandolini. Ovo izvinjenje je neuverljivo iz više razloga. Prvo, ozbiljnoj državi što Francuska pretenduje da bude, iako je vodi ličnost poput Makrona i iako nije u stanju da organizuje ni paradu na kojoj se učesnici neće sudarati (slučaj dvojice policijskih motorista na Jelisejskim poljima 14. jula ove godine), ovakva teška protokolarna, logička, pa i moralna greška ne sme da se dogodi. Takođe, ako je Pariz zaista uvideo svoju grešku i ozbiljnost učinjenog propusta, izvinjenje je trebalo da usledi sa instance malo više od ambasadora u Beogradu. U diplomatiji, naime, reciprocitet ima ključnu ulogu i jedna zemlja bi mogla da prihvati izvinjenje ambasadora u slučaju da je ličnost koja ju je predstavljala kada je prekršaj počinjen imala taj rang. Zemlju Srbiju je u Parizu 11. novembra predstavljao njen predsednik i Srbija je izvinjenje trebalo da dobije s predsedničkog nivoa – lično od Makrona. Činjenica da on to nije učinio, verovatno mu je ispod časti, dovoljno govori o odnosu koji on i njegova administracija imaju prema nama – za nas je dovoljan ambasador.

Treći i najvažniji razlog koji Mandolinijevo izvinjenje čini više uvredom, nego traženjem oprosta jeste rečenica koju je izgovorio u nastavku svog pravdanja. On je, naime, rekao da je „važno to što nije bilo protokolarnog dočeka značajnijeg za Kosovo nego za Srbiju“. Što bi rekli besni vozači u saobraćaju, „ko ti dade volan?!“ U njegovoj glavi treba da budemo srećni što smo samo ovoliko poniženi i što se nije išlo još dalje. Treba da budemo zadovoljni što je predsedniku Srbije, jedine istinske i nesporne pobednice u Prvom svetskom ratu čiji su vojnici svojom žrtvom omogućili i potpisivanje primirja u Kompijenskoj šumi, priređen isti doček kao i predsedniku nečega što se naziva „Kosovom“, bez obzira što je potom jedan poslat u devojačku sobu u potkrovlju, a drugi na žurku u kraljevskom apartmanu. Zamolili bismo ekselenciju Mandolinija da se više ne izvinjava, jer nas je i ovim dovoljno izvređao.

Nije raspored sedenja, međutim, bio jedini trenutak na obeležavanju stogodišnjice primirja u Prvom svetskom ratu zbog kojeg bi Srbija trebalo da se oseća uvređenom. Uvredu, rekli bismo, predstavlja i činjenica da su tokom ceremonije pročitana pisma vojnika i njihovih žena na engleskom, nemačkom, francuskom i kineskom jeziku, ali ne i na srpskom. Koji je to britki um iz Makronove administracije shvatio da je veći doprinos pobedi u Prvom svetskom ratu dalo nekoliko hiljada kineskih radnika koji su iz svoje domovine otputovali u Francusku da bi radili u vojnoj industriji od stotina hiljada srpskih vojnika i njihovih žena koji su ginuli tokom sve četiri godine sukoba? Pa Kinezi nisu tada ni na svojoj teritoriji ratovali protiv Nemaca (umesto njih to su činili Japanci), a kamoli na nekom evropskom ratištu. Kakva je ovo poruka Vučiću i svima nama? Za Makrona i njegovu Francusku veći značaj imaju kineski radnici od izginulih srpskih ratnika.

LJUBAV JE DVOSMERNA ULICA

Francusku danas više, posle svega, nikako ne treba da volimo. A pitanje je da li je ikada i trebalo, s obzirom na to da smo im svu municiju ustupljenu tokom Prvog svetskog rata pošteno platili i da našu vojsku francuski (a u stvari mahom italijanski) brodovi nikada ne bi iz Albanije prebacili na Krf da nije bilo pretnje ruskog cara Nikolaja II da će se povući iz rata ako se ne pomogne Srbima. Odnos koji bi trebalo da imamo prema francuskoj vlasti i državi ne znači da, možda, ne treba da volimo i Francuze, ili da makar s njima saosećamo. S jedne strane, mnogi među njima su istinski naklonjeni Srbiji i Srbima poput heroja majora Pjer-Anrija Binela, koji je pred početak bombardovanja 1999. godine pukovniku Vojske Jugoslavije Jovanu Milanoviću dostavio planove napada, humanitarca Arno Gujona, pa čak i protivkandidata skaradnom aktuelnom francuskom predsedniku na prethodnim izborima Marin le Pen, koja je izjavila da je „šokirana“ načinom na koji se francuska administracija ponela prema Srbiji na ceremoniji u Parizu. S druge strane, nikada ne treba smetnuti s uma da Bogorodičnu crkvu u Parizu i Baziliku u Sen Deniju danas čuvaju naoružani francuski vojnici. Baš kao što naše Dečane i Pećku patrijaršiju čuvaju naoružani italijanski vojnici. Jeste, postoji razlika, ali ona nije toliko velika kao što se na prvi pogled čini. Ni ta francuska vojska nije više francuska koliko bi trebalo da bude i nije u službi francuskog naroda ništa više nego što je to skaradna marioneta koja sedi u Jelisejskoj palati. Današnja Francuska je zemlja koja ne negira samo srpsku istoriju nego i svoju. To je zemlja koja se ne stidi samo svog negdašnjeg savezništva sa Srbijom nego se stidi i svojih predaka i pobeda poput one u bici kod Poatjea 732. godine kada je pod vođstvom Karla Martela zaustavila prodor Mavara u Zapadnu Evropu i omogućila pokretanje rekonkiste.

Što se tiče Spomenika zahvalnosti Francuskoj i ideja o njegovom uklanjanju koje su se ponovo pojavile posle ovog sramnog događaja, verujemo da ga ne treba srušiti već podići još jedan. Sada treba da im zahvalimo što su nam definitivno, jasno i nedvosmisleno, pokazali gde je naše mesto u „velikoj evropskoj porodici“ i koju nam ulogu namenjuju arhitekte Evropske unije.

A važnije od svega ovoga jeste odnos koji mi imamo prema svim ovim dešavanjima, prema slavnim datumima i hrabrim precima. Ne mogu nas Francuzi, Nemci, Amerikanci ili bilo ko drugi poniziti, nego to možemo da uradimo sami. I uradili smo, ponovo. Pogledajte na koji način je u Francuskoj obeležena stota godišnjica od kraja Velikog rata, a na koji kod nas. Dok se u Francuskoj već mesecima događaji nižu jedan za drugim, kod nas niko nije našao za shodno ni da obeleži proboj Solunskog fronta, nego se u to vreme slavila „ljubav različitih“ u okviru gej parade. Za razliku od Pariza koji je okićen francuskim zastavama i drugim simbolima pobede u Prvom svetskom ratu, Beograd krasi novogodišnja rasveta koja je tu da nas navodi da mislimo na „svetlu budućnost“ i da zaboravimo „mitove“ i heroje prošlosti. Istina, učinjeno je nešto i bilo je nekakvih ceremonija, ali to je više nego nedovoljno i stiče se utisak da je i to urađeno samo da se ne bi moglo reći da baš ništa nije učinjeno. Da li je moguće da se niko iz vlasti nije setio da se makar po školama organizuju posebni časovi na kojim bi se đaci podsećali svojih slavnih predaka? To ne bi koštalo ništa, a značilo bi mnogo.

U pravu su oni koji ukazuju da Srbija, koja je u Prvom svetskom ratu izgubila 1.247.435 ljudi, više nema potencijal „za krvarenje“ u sukobima. Ali to nije toliko zbog tragičnih gubitaka u ljudstvu koje smo imali boreći se za svoju slobodu, nego više zbog toga što smo te ljude, i žive i mrtve, zaboravili. Zato što se nikada prema herojima i veteranima nismo odnosili s poštovanjem koje su zaslužili svojom krvlju, rukama, nogama, očima, životima. Ako prestanemo sami da se ponižavamo, niko više neće moći da nas ponižava, a posebno ne marioneta iz Jelisejske palate. Francuska vlast je predstavniku države Srbije i narodu Srbije ukazala tačno onoliko poštovanja koliko i naša država i vlast, nažalost, pokazuju ratnicima i junacima svih naših ratova.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *