ПИТАЊЕ НА КОМ СЕ ЛОМИ СУДБИНА СВЕТА

PITANJE NA KOM SE LOMI SUDBINA SVETA

1 decembra 2017

Piše: Ivan Ristić

Nuklearni sporazum sa Iranom je dobronamerniji deo čovečanstva preuranjeno uknjižio kao uspeh generacije. Postizanje minimuma saglasnosti oko stavljanja iranskih nuklearnih ambicija pod međunarodnu kontrolu bio je plus za ratobornu Obaminu administraciju, i za islamski revolucionarni režim u Teheranu, čijoj ekonomiji je bio preko potreban impuls u vidu obaranja zida sanckija. Izrazita orijentacija Trampove administracije protiv tog sporazuma mogla bi da probudi duhove i na Bliskom istoku izazove suprotan efekat od predviđenog.

MEKA I TVRDA STRUJA

Pitanje iranskog nuklearnog programa je u zainteresovanim zemljama visoko sekuritizovano. U Izraelu je to bezbednosno pitanje broj jedan a nakon Trampove pobede dolazi i u sam vrh spoljnopolitičke agende u Vašingtonu. Iran se sporazumom obavezao da u potpunosti obustavi obogaćivanje uranijuma do srednjeg nivoa, da smanji zalihe uranijuma niskog nivoa obogaćenosti za 98 odsto, da u narednih 15 godina ne sagradi ni jedno novo postrojenje za tešku vodu i da smanji broj centrifuga za obogaćivanje uranijuma za dve trećine. Međunarodna agencija za atomsku energiju dobila je mandat od grupe 5+1 da nadzire pridržavanje Teherana odredbama sporazuma. Dva povećanja nivoa proizvodnje teške vode nešto iznad dozvoljene granice nije protumačeno kao značajnije kršenje odredbi, pa je Iran u vidu značajnih ekonomskih impulsa osetio dobit, posebno u oblastima transporta i nafnte industrije. Međutim, Trampova administracija tvrdi da se Iran ne pridržava „duha sporazuma“ do te mere da sporazum često karakteriše kao „najgori ikada ispregovaran“.

Specifičnost koja američkoj administraciji nikako ne ide na ruku je da je iranska mulokratija u uslovima „dirigovane demokratije“ podeljena na mekšu struju i onu tvrđu, blisku obaveštajno-bezbednosnom aparatu, koja nije sklona kompromisima sa Zapadom. Stoga pritisak na sporazum spolja ne kreira polarizaciju u društvu kako bi to inače bio slučaj sa zemljama drugačije političke tradicije i istorijskog razvoja. U Iranu je efekat obrnut, pa osnaživanje spoljnog pritiska eksponencijalno dovodi do gravitiranja mekše političke struje onoj tvrđoj i poistovećivanju sa njom u ključnim pitanjima. O tome svedoči činjenica da je umereni bivši predsednik Hatami pozvao mekšu struju da se prikloni onoj tvrđoj u odbrani vitalnog nacionalnog interesa. Ako se tome doda činjenica da smena na mestu ajatolaha verovatno sledi u narednih nekoliko godina, jasno je da spoljni pritisak pored integrativnog uticaja na društvo faktički tera Savet eksperata da za novog vrhovnog vođu Islamske Republike izaberu daleko najradikalnijeg kandidata.

Istine radi, elementarna logika govori da Iran ima nedvosmislenu ambiciju da razvije nuklearni program. O tome svedoči razvoj dalekometnog balističkog potencijala, koji bi u konvencionalne svrhe bio neisplativ, kao i ukopavanje nuklearnih postrojenja na velike dubine kako ne bi bili dostupni radoznalim očima i eventualnim preventivnim udarima neprijatelja. Međutim, njegova nedokazivost izvan bazične logičke sfere dozvoljava političku manipulaciju na najvišem nivou. Ipak, postavlja se pitanje šta je alternativa Sporazumu i sa kojim ciljem Trampova administracija ima ambiciju da ga revidira?

JCPA KAO SREDSTVO OGRANIČAVANJA SPOLJNOPOLITIČKE EKSPANZIJE

Bilo da se konflikt hantingtonovski posmatra kao sukob civilizacija ili kao nedopušteno iskakanje „država parije“ iz američkog poretka, jasno je da je pravi cilj potencijalnog povlačenja iz nuklearnog sporazuma i kreiranja nove krize u Persijskom zalivu želja da se osujeti iranska spoljnopolitička ekspanzija. Moćni Iran, sa značajnim domašajem spoljnopolitičkih poluga, nikako se ne uklapa u novi Sajs-Pikotov sporazum, koji su najtrusnijem regionu sveta namenili zapadni stratezi. Iran u bliskoistočnim okvirima igra ulogu sličnu Srbiji na Balkanu; pijemont je za ideološko-konfesionalne elemente koji mu gravitiraju i kao takav je konstantan potencijalni činilac destabilizacije sa sposobnošću projekcije svoje moći daleko izvan okvira koji je prihvatljiv za suprotstavljen geopolitički pol.

Američka antiiranska logika je nepromenjena još od operacije Ajaks. Međutim, spoznaja Stejt departmenta da Iran i pod sankcijama i bez nuklearnog programa bez velikih poteškoća sprovodi svoje strateške zamisli naveo je vašingtonske stratege na pogrešan zaključak da bi upravo teškom mukom postignuti nuklearni dogovor mogao da bude iskorišćen kao sredstvo za potkopavanje spoljnopolitičkih ambicija Islamske Republike.

Države koje ne mogu da slome direktnom agresijom ili izazivanjem obojene revolucije Amerikanci teže da okruže i geopolitički udave, koristeći hibridne ratove, obimne obaveštajne operacije, pa čak i čitave države kao sredstva na tom zadatku. Međutim, iranske specifičnosti onemogućile su primenu toliko puta oprobanog recepta. Teheran je, zahvaljujući uticaju koji ima u šiitskom svetu, sukobe do sada uspevao da drži daleko od svojih granica na kopnu i na moru, a nuklearnim sporazumom da obezbedi i unutrašnju političku stabilnost i spoljni povratak iz pozicije države parije u međunarodni sistem.

Zajednički sveobuhvatni akcioni plan je omogućio kakav-takav nadzor nad iranskim nuklearnim programom, ali je iranskoj ekonomiji dao podstrek da snažnije podrži projekciju moći u regionu – preko šiitskih milicija u Iraku, neposredne uključenosti u konflikte u Siriji i Jemenu, Hezbolaha na najzapadnijem delu šiitskog luka, i Revolucionarne garde kao udarne pesnice na svim meridijanima gde Islamska Republika ima neki interes. Postepeni prelazak globalnog okvira na anarhičnu strukturu pogoduje iranskim ambicijama da se ukotvi kao regionalni hegemon sposoban da nametne svoj interes, što SAD kao „garant globalne stabilnosti“ (Bžežinski) ne smeju da dopuste. Američka ambicija da ovaj deo sveta ukalupi u „Veliki Bliski istok“ ostaće mrtva ukoliko Teheran ostane u potpunosti suveren, a Bašar al Asad u svojoj fotelji u Damasku.

KAKO JE MOGUĆE UGUŠITI IRAN

Položaj Irana trebalo bi posmatrati u odnosu na prirodne resurse, koridore, i teorije pomorske i kopnene moći. U odnosu na vitalne strateške resurse, Iran kao zemlja koja se na jugu naslanja na najveće gasno polje na svetu Južni Pars, a na severu na Kaspijski basen, ima ulogu presudno važnog akcionara u globalnoj raspodeli energetskog uticaja. Imajući u vidu orijentaciju zemlje ka ključnim strateškim koridorima, Iran je organski deo inicijative Pojas i put, ima neposrednu kontrolu nad ključnim naftnim putevima kroz moreuz Ormuz i sastavni je deo budućeg strateškog koridora Sever-jug, koji za cilj ima da bude konkurencija Sueckom kanalu. Strateško objedinjavanje ovako važnog regiona kroz evroazijski okvir bi u geopolitičkom smislu, posmatrano kroz teoriju kopnene i pomorske moći, značilo probijanje „prstena anakonde“, odnosno Rimlenda. U tom slučaju bi evroazijski vektor kroz koordinaciju Moskve i Pekinga izašao na vitalno važne morske puteve i uvezao ih u novu mrežu piteva svile, što je za Vašington gubitak geostrateških pozicija ravan katastrofi.

Ako se posmatra širi kontekst i uzme u obzir da verovatno već nakon 2019. godine Ukrajina postaje periferna zemlja bez ikakvih strateških potencijala upotrebljivih na kratak i srednji rok, da Turska, kao jedna od najvažnijih strateških tačaka na planeti, samo na papiru ostaje zapadni saveznik, a da kontrolni paket akcija koje Teheran ima u Siriji navodi na zaključak da će šiitska vertikala unutar sunitskog sveta biti ojačana, jasno je koliko je sati po vašingtonskom vremenu.

Iran se guši na više frontova, i svim raspoloživim sredstvima. Hezbolah, kao proksi Teherana, kontinuirano se nalazi pod višedimenzionalnim udarima Izraela, Saudijci održavaju pat poziciju sa proiranskim jemenskim Hutima i balans unutar Sirije, dok sunitske formacije u Iraku vode bitku sa lokalnim iranskim proksijima. Autoritarni režim u šiitskom Azerbejdžanu nalazi se pod hibridnim udarima istraživačkih novinarskih udruženja sve manje zbog kršenja ljudskih prava, a sve više zbog pranja novca i finansiranja lobističkih grupa i političara srednjeg ranga sumnjivim kanalima. Kurdsko pitanje za sada funkcioniše po inerciji, i ono više ne može da bude razrešeno u interesu svih osim Kurda. Imajući u vidu pojačane antiiranske frekvencije pod dirigentskom palicom Vašingtona i Tel Aviva, verovatno je da bi narastajuća snaga kurdskog faktora mogla da se iskoristi protiv „neposlušnog“ režima u Teheranu. Ukoliko se tome doda mogućnost prelivanja konflikta iz Avganistana i potencijalno buduće urušavanje postsovjetskih autoritarnih režima centralne Azije, jasno je koliko „materijala“ za destabilizaciju postoji u neposrednoj sferi interesa Teherana.

Ako se zatvori trougao Iran – Turska – Azerbejdžan i strateški veže za Moskvu, to bi rezultovalo nemogućnošću Vašingtona da osujeti razvoj transportnog koridora Sever-jug, kao ni gasovoda koji bi preko Turskog toka iranski gas dopremao do evropskih potrošača. Tada cela američka arhitektura sprečavanja gasnih niti koje povezuju evroazijski pol sa centralnom Evropom pada u vodu. Kao opcija bi preostala ili neposredna intervencija sa nesagledivim posledicama ili izazivanje hibridnih konflikata na širem području centralne Azije sa ciljem likvidacije „dve muve jednim udarcem“ – pozicije Irana kao regionalnog hegemona i kineskog „obrnutog Marka Pola“ u vidu inicijative Pojas i put.

* * *

Idealistički je pristup verovati da će „puno sprovođenje zajedničkog sveoubhvatnog akcionog plana obezbediti isključivo mirnodopsku prirodu“ iranskog nuklearnog programa. Međutim, koliko god sporazum bio slab i vremenski oročen, on je jedina garancija da će iranski nuklearni program, a samim tim i stabilnost u Zalivu biti pod kakvim-takvim nadzorom i unutar okvira koji omogućava da se ne otme kontroli. U suprotnom, nuklearni Iran će biti još slobodniji da se ponaša kako mu objektivne mogućnosti na terenu dozvoljavaju, podrivajući time interese širokog spektra zainteresovanih igrača. Ukoliko neko pritom pokuša da Teheran silom zaustavi u svom naumu, „porođajni bolovi u kojima se rađa novi Bliski istok“ Kondolize Rajs biće samo dečija igra u odnosu na ono što će uslediti.

Posmatrano kroz cost-benefit naočare, povlačenje iz sporazuma ili pokušaj nametanja njegove revizije neće sprečiti Iran u naumu da postane nuklearna sila, već će mu dati nedvosmislen podsticaj da u tom smeru doda gas. Istupanje iz sporazuma bi Izraelu dalo presudan argument da definitivno prelomi na stranu unilateralne akcije, pa bi cena na konačnom računu razrešenja bliskoistočnog čvora bila ogromna. Povlačenje iz sporazuma u tom slučaju ne znači odigravanje šahovskog poteza definisanog pravilima, već rušenje čitave table.

(Standard)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *