Почео је пад Зоране Михајловић

Počeo je pad Zorane Mihajlović

23 novembra 2015

vladimir-djukanovic 67Piše: Vladimir Đukanović

Možda sam pogrešio što zarad svoje političke karijere nisam klečao pred ambasadorima. Da jesam, sigurno bih danas bio medijski omiljen i dobro finansijski podmazan. Taman toliko da krsnu slavu proslavim u luksuznom hotelu, gde bi mi možda ti isti ambasadori pevali tropar za sveca kog slavim i sekli kolač umesto sveštnika. Ali tada bih izgubio obraz. Između obraza i lagodnog života ostvarenog uz klečanje pred njihovim ekselencijama, ipak sam izabrao obraz, rukovodeći se stavom čestitog kneza Lazara pred Kosovski boj; „Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka“.

Verovatno bih – da sam pričao kako su Srbi genocidan narod, pa još dodatno da sam javno podržao britansku rezoluciju o Srebrenici – bio predstavljen u svim zapadnoevropskim krugovima kao sjajan mladi političar i veliki potencijal. Blistava politička karijera bi mi bila zagarantovana. Ali tada bih pokazao da su mi najvažniji sopstvena zadnjica i ugodan život ostvaren na nesreći i lažnim optužbama prema narodu kome pripadam.

CILJ JE DA SE SRBIJA PREDSTAVI NASILNOM

Da sam javno podržao kampanju nevladinig sektora prema kojoj su svi muškarci u Srbiji nasilni prema svojim suprugama i prema kojoj je Srbija mesto gde se tolerišu bahati muževi koji hronično i svakodnevno biju žene, verovatni bih u Kuriru na naslovnoj strani bio slavom ovenčan. Ovako, pošto na to nisam pristao, već sam to osudio, doživeo sam da budem proglašen za najgoreg divljaka, sirovinu i govedo, što su valjda izrazi iz savremenog demokratskog rečnika. Nisam na to pristao, jer bih i tada izgubio obraz, s obzirom da bih dobio pohvale onih koji peru novac iz EU za takve idiotske kampanje, pritom uopšte ne misleći na žene koje zaista preživljavaju nasilje. Naravno, krajnji cilj tih kampanja je da se Srbija pokaže kao zemlja primitivaca i razularenih muških pripadnika horde koji svakodnevno, čim dođu sa posla, odmah tuku svoje žene.




Možda bih – da sam pristao da služim zapadnom svetu tako što bih u srpskoj štampi nameštao afere ljudima, svojim stranačkim kolegama, koji su se negde na nekom mestu suprotstavili nekim zapadnim interesima – bio njihov kandidat za predsednika države. Ali i tada bih izgubio obraz, jer bih svoj uspeh ostvario tako što bih podmetao drugima i uništavao njihove živote.

Sve što sam nabrojao, kao i sijaset drugih ponuda, da sam realizovao, danas bih materijalno bio obezbeđen, ali bih duhovno i moralno bio nakazan. Ostao bih bez obraza. To je jedini razlog zašto na tako nešto nikad ne bih pristao.

NE POMAŽU NI POKAJNIČKA PISMA

No na te vrednosti ne gleda svako isto. Sve što sam nabrojao radila je i radi divna plava ministarka i potpredsednica Vlade. Obraz joj se svakako ne vidi od tone šminke, jer valja pokriti toliku rupu od nemorala stvorenu na njemu. Nesvesna da sama postaje žrtva sopstvenih bolesnih ambicija, ona gazi svakog ko joj se na putu nađe. To što tako uništava sebe, ni po jada, ali što drugima zagorčava živote i karijere, to je već nešto preko čega se teško prelazi. Doduše, s obzirom da je njeno potonuće uveliko krenulo, verovatno je cilj da i sve ostale povuče s njom na dno. To joj je nada da će obezbediti pojas za spasavanje nekog Devenporta ili njemu sličnog evropskog ili američkog činovnika.

I, zaista, ne postoji mnogo gorih stvari za od one kad ga pojede sujeta. Nju je sasvim smazala. Ona ne trpi konkurenciju, već konkurenciju brutalno eliminiše. No dođe momenat kada se zaigraš, pa žestoko pogrešiš i trpiš teške posledice, naravno, u ovom slučaju isključivo političke. Taj momenat njoj opasno približio, što ona shvata, i zato želi da do kraja uruši stranku kojoj pripada i njenog predsednika. Veće kazne za nju od one da ne bude prisutna u javnosti jednostavno nema. Zato se bori grčevito, terajući svog savetnika da joj piše pokajnička pisma u kojima iskazuje tobožnju veliku privrženost predsedniku stranke, dok sve ostale gleda sa visine i naređuje im da rade ono što im je premijer poverio. Jedino nikako da nam prikaže šta je to ona uradila, ali nije to toliko ni važno.

Na kraju, polako ali sigurno, postavši žrtva sopstvenih bolesnih ambicija da bude, recimo, predsednik ili premijer, jer svuda ističe i hvali se kako se na poziciji ministra neće zaustaviti, ona bi mogla da izrecituje stih Zabranjenog pušenja: „Ko igra za raju, a zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku“. Neka razmisli o tome.

(Standard.rs)

KOMENTARI



7 komentara

  1. teletabis says:

    Kad će te svi vi da padnete sa naše grbače?

  2. Mile says:

    Pa kome se zalis Vlado?Da se niste ti i Vucic zaigrali?Bice da ste, uverices se u to brzo.A ko je kriv-zna se.Zato prestani vec da kukas.

  3. Dusan says:

    Bravo VLADIMIRE!

  4. AV says:

    Pa ne možeš istovremeno da klečiš pred ambasadorima i da budeš u mojoj zadnjici!

  5. miroslav says:

    Nisi ni ti bolji.Koliko si para uzeo za nocno krecenje lutrije.Pa mozda ti ona pomagala nocu.Zaista ste gotovi.Pobesneli ste od para pa mislite kud koji mili moji?E kad bi moglo tako.

  6. aca says:

    isti ste u istu tikvu prtite ...

  7. aca says:

    isti ste u istu tikvu prdite...

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *