Подела Косова

Podela Kosova

9 marta 2018

Piše: Čedomir Antić

Beogradski nedeljnik Svedok u novom broju donosi ekskluzivnu i po svemuverodostojnu vest da su predstavnici srpske vlade prilikom nedavne posete Berlinu ponudili podelu Kosova i Metohije.

Učeni urednik Svedoka, već godinama Londonac, Milan Dinić ovu je vest saznao od uticajnog britanskog novinara i publiciste Tima Džude. Nije smatrao ove informacije dovoljno pouzdanim, pa se raspitivao na raznim stranama, pokrenuvši svoje razgranate i brojne veze u nekoliko evropskih zemalja. Saznavši za detalje, koji više nisu podorazumevali samo povratak srpske vlasti u isključivo Srbima naseljeni sever Kosova, već i predaju delova južne Srbije gde žive Albanci takozvanoj „Republjik Kosova“, Dinić je tokom dugotrajne novinarske istrage saznao mnoge pojedinosti. Visoki funkcioner Vučićeve administracije je na direktno Dinićevo pitanje o podeli pokrajine dao čudnovat komentar: sve opcije su na stolu, naravo za dobro Srbije, njene budućnosti…

Srbija ima nesreću da ima mnogo sposobnih političara ali joj manjka državnika. Od kada se bavim politikom zalagao sam se za „istorijski sporazum“ Srbije i kosovskih Albanaca, etničku podelu Kosova i Metohije, uspostavu autonomije za enkalve u Gračanici, Štrpcima i Gori koje ostanu izvan Otadžbine i zadržavanja suvereniteta Srbije nad pet svetinja (Pećka patrijaršija, Visoki Dečani, Gračanica, Arhanđeli kod Prizrena i mesta Kosovske bitke). Poznajući stanje srpskog društva, svestan dugoročnih snaga našeg naroda, zabrinut nad sudbinom milion Srba u Republici Srpskoj i još pola miliona u Crnoj Gori i Hrvatskoj – a u prve dve je srpski narod do pre nekoliko decenija bio većina, u trećoj četvrtina stanovništva – verovao sam da je u interesu Srbije i Srpstva kompromisno i trajno zatvaranje kosovskog pitanja. Sa neprebolnom tugom u srcu, sa setom zbog vekova slave i mučeništva koji obavezuju, znao sam i svuda o tome govorio da ćemo čuvajući zemlje u kojima više nema Srba izgubiti narodne snage i mogućnost da izgradimo državu i dugoročno zaštitimo našu naciju. Danas, kada i Srpska napredna stranka, politička organizacija maskiranih i dezinfikovanih Šešeljevaca, verovatno pokušava da dobije podelu i to nepovoljniju od one koju je bilo moguće postići 1990, 1998. ili 2004. godine, treba se setiti kako se razvijala ova ideja čija istorija govori o tragičnom stanju u kom se tokom proteklih decenija nalazila srpska elita.

Kosovo je sveta srpska zemlja. Ono naravno nije sveto u ovim granicama. Kraljevina Srbija želela je da oslobodi srpski narod. Bila je spremna da se sporazume sa Albancima, omogući im samoupravu, ali je želela – zbog pritiska velikih sila i ekonomske nužnosti tog vremena – da dobije izlaz na otvoreno vreme. Austrougarska joj nije dala pristup preko srpskih i jugosovenskih obala, pa je pokušala da se dočepa primorja naseljnog Albancima. Nije u tome uspela, granica na Prokletijama određena je od starne Velikih sila. Od vremena kada je albansko nacionalno pitanje na Kosovu i Metohiji otvoreno – pod komunističkom dikataturom, sa nametnutom autonomijom, doseljavanjem Albanaca i progonom Srba – ima srpskih političara i državnika koji su se zalagali za podelu. Spisak je obiman. Može se reći da je podela tajna želja većeg dela srpskih političara. Istraživanje Ministarstva za KiM iz 2008. pokazalo je da je podela želja i većine građana Srbije.

Dobrica Ćosić, Zoran Đinđić, Zoran Živković, Ivica Dačić, Milorad Dodik… samo su neki od naših predsednika i premijera koji su se neprekidno ili privremeno zalagali za podelu. Zoran Anđelković, bivši socijalistički poslanik i ministar, predsednik privremenog izvršnog veća AP Kosova i Metohija lično mi je rekao kao su Miloševića u nameri da stvori srpski entitet (i u budućnosti podeli Kosovo i Metohiju) sprečavali lokalni srpski političari čiji su materijalni interesi nalagali da pokrajine ostane kakva je i bila…

Postoje tu međutim dva problema. Meni je jasno da naši političari nisu želeli da preuzmu odgovornost. Da izgube nešto za šta su decenijama uveravali narod da je naše i neotuđivo. Znam da su lične karijere iznad svega i da je samo važno zlurado pitanje „ko će da snosi političku odgovornost i štetu na izborima“. Jasan mi je i strah od par hiljda fanatika, među kojima je mali broj iskren, jer da jeste ja 1993/1994 ne bih bio jedan od žalosne manjine (umesto četvrtine) vojnika iz Beograda u gnjilanskoj kasarni „Car Lazar“. Ipak, postići i najpovoljniji, a kamo li ovakav manjkav, „istorijski sporazum“ sa Albancima podrazumeva političku i duhovnu, a ne marketinšku pripremu građana. Treba pitati narod, pripremiti ga za odgovorno odlučivanje i poslušati šta god da odluči. Sve osim besmislenog čekanja. Jer, ako se opredeljujemo za zamrznuti konflikt, onda treba da se pripremimo za decenije strpljive borbe koja podrazumeva verovatno i kratki, teški i rizični rat. Lako je (kao, na primer besposleni profesor Filozofskog fakulteta Miš. Ković) srbovati iz toplog stana u Beogradu. Drugo važno pitanje odnosi se na Sjedinjene Države i Nemačku. Prema saznanjima Svedoka, Albanci su spremni na kompromis, ali Berlin i Vašington se opiru. Naravno da je tako jer funkcioneri diplomatija srednjeg ranga nisu ovlašćeni da o tome odlučuju. Ako želi podelu Kosova i Metohije srpska vlada ne može da ponavlja Vučićeve marketinške lukavosti o „nelakom sporazumu u kome Srbija želi nešto za uzvrat ako će dozviliti da Kosovo uđe u UN“ (i bude nezavisno). Potrebne su sasvim drugačija strategija i politika nacionalnog jedinstva, odlučnosti i pritiska na SAD i EU.

Politika popuštanja, glume i kapitulantstva iz proteklih godina, može voditi samo bezuslovoj nezavisnosti otete pokrajine i ugroziti Srbiju u budućnosti.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *