Политика за понети

Politika za poneti

15 decembra 2018

Piše: Aleksandar Ćurić

Nekako mogu da razumem zašto se Vučić trudi da on i njegova ekipa ljudi vladaju do iznemoglosti. Logično i legitimno.

Ali zašto se opozicija trudi da postigne taj isti rezultat nikako neću razumeti.

Možda su im, ipak, namere drugačije ali to onda neće biti dobro ili po njih same (nikada neće doći na vlast) ili po narod i državu (ako nekada i dođu biće samo privid promene sadržan samo u 3 velika slovaskraćenice, umesto SNS biće SZS).

Već sam pisao na ovu temu, no mora da se ponovi, da ponovo utvrdimo neke činjenice od kojih niko neće pobeći, koliko god se trudio. Ili Srbija neće pobeći iz limba propadanja.

Stranke/pokreti moraju svoj rad i ciljeve bazirati na temeljnom, sveobuhvatnom, održivom programu. Dokument koji sve načelne i generalne stavke mora „spustiti po dubini“, od strateških ciljeva, analize trenutnog stanja koja mora rezultovati tačnim uočavanjem problema i izvora istih do predloga i rešenja. Ovoga u današnjoj opoziciji nema, ni u tragovima.

Stranke/pokreti moraju definisati ideološku osnovu svog delovanja. Preraspodelu„levo-centar-desno“ (sa svim primesama i nijansama pozicioniranja) je odavno pojelo vreme i služi samo onima koji nemaju ni želju ni ideju da se precizno pozicioniraju i odrede pa im je najlakše da u par reči definišu ideologiju. Čak i tako šturo i potpuno neprecizno definisana pozicija zahteva trud da se taj ideološki temelj spusti u sve segmente delovanja. U ovom slučaju, naša opozicija je nešto „uspešnija“ jer ovaj formalni zadatak ne predstavlja veliko opterećenje niti zahteva veliki trud. Pogotovo kad neko odluči da organizaciju pozicionira u politički centar, sladunjavo je, „seksije“, neko bi rekao da se time zahvata širi krug biračkog tela po sistemu „sve mi boje lepo stoje“, „mogu sa svima i sve mi odgovara“.

Sve to što treba u domenu ideološkog pozicioniranja današnja opozicija, takođe, nema.

I napokon, takvi kakvi su, okupili su se u grupaciju gde se tek ništa konkretno ne može definisati, prosečan glasač ne može da ih „uhvati ni za glavu ni za rep“. Očekivano, jer samo tako se mogu na jednom mestu okupiti toliko raznorodne stranke i pojedinci. Mogu se okupiti samo ako se ni oko čega ne dogovore, jer svaki konkretniji dogovor bi nekoga od elemenata eliminisao.

Kako bi tom „mešanom mesu“ udahnuli nekakav smisao dogovorili su se oko dve stvari i od toga napravili i program i plan i cilj i ideologiju.

A to su dve stavke, koje ću navesti, uz sav rizik da zvučim slično kao slogan jedne, jednako sumanute, koalicije sa prethodnih izbora:

– da ovi odu

– da oni (ipak) dođu.

Jednako kao što put u maglovito, bezrazložno i neostvarivo učlanjenje u EU ne može biti cilj po sebi, jednako tako ni smena Vučića i SNS ne može biti cilj po sebi i cilj za sebe.

Ozbiljnom programu to može biti samo preduslov za ispunjenje, jedna tačka na vremenskoj liniji i ništa više. Ako je to cilj za sebe a da iza toga ne stoje čvrsti, jasni, nedvosmisleni programi i zdrava i stabilna ideologija, država Srbija i ljudi koji, još uvek, žive u njoj ne dobijaju ništa. To će biti samo i isključivo nova iluzija neodoljivo slična petooktobarskoj iluziji iz koje su se probudili 2012.godine i iluziji iz te 2012.godine u kojoj još uvek, dan danas, dremaju. Ni te famozne 2000.godine, ni 2012.godine pa ni te neke godine u budućnosti (a doći će i taj momenat, pre ili kasnije) neće se desiti Fukujamin „kraj istorije“, svanuće novi dan „bez njega“. Dobro, i šta onda? Napišite, definišite, razradite. Mene oba ta „dana“ interesuju, i onaj „stari“ a još više taj „novi“ dan.

Da se razumemo, ako mi ne pokažete šta donosite tim „novim danom“ znaću da vi niste ti „vesnici novog dana“ a ne da on ne treba da se desi. Da napomenem, da vas sprečim da odsustvo podrške tom „vašem novom danu“ ne proknjižite u „podršku njegovom starom danu“.

Na dobrom ste putu da za Srbiju ne učinite ništa, čak i ako za sebe lično učinite mnogo!

Već smo pomenuli to pozicioniranje u politički centar, primamljivo lakoćom, neodređenošću i nasušno potrebnom „širinom“ u glasačkom telu. Osim lenjosti da se osmisli nešto konkretno, u tome se krije još nešto.

Napadno je odsustvo želje, volje, kapaciteta i znanja da se afirmiše i postavi jedna čvrsta i zdrava nacionalna ideja, ne samo u političkom smislu već i državnom, kulturnom i ekonomskom planu. Želja za brzim uspehom dolaska na vlast, u ovom trenutku, tu ideju i gura u stranu jer nije lako niti korisno u današnje vreme stajati na tom stanovištu. Na tom mestu, i dalje, nose i raznose oluje predrasuda, fabrikovanih i nametnutih mantri krivice i odgovornosti, nametnutih kulturnih obrazaca u cilju potpunog anesteziranja nacionalne misli, odnarođavanja, uništavanja svih moralnih vrednosti, tradicije, zaveta, sećanja…svega. Kostim „sekularnog sveštenika“ skrojen pa gurnut u ormar još 1972. godine, aktuelizovan te 2000.godine, i danas je predodređeno i podrazumevano „carevo odelo“, kao zadati element bilo kome ko ima ambiciju da vlada Srbijom. Paralelno sa tim procesima, odvija se besomučan proces unižavanja svake pomisli na nacionalnu ideju time što se šešeljevski cirkuski kvazinacionalizam istura u prvi plan, inauguracijom klovnovske družine za ekskluzivne nosioce te ideje. Oni slabiji se i pokolebaju, odričući se svega onoga što jesmo zarad onoga što nikada nećemo postati niti treba da postanemo.

E svi navedeni razlozi i usmeravaju sve procese u željenom pravcu što su, već iskusni političari, odlično „razumeli“ kao predodređen i neizostavan element svog političkog performansa. Sporadična „skretanja“ će lako objasniti željom za pragmatičnom „širinom“ a ne kao usvojeni pravac. Toliko im se i može tolerisati.

Kad ne znaju šta će sa sobom, naviknuti da nacionalno dotaknu samo ponekad, uz manje/više, prećutnu saglasnost „krojača carevog odela“, okrenu se očijukanju sa „drugom srbijom“ sa željom da provere da li je taj „izvor“ napokon postao rečica/reka koja bi sutra mogla biti presudna za dolazak na vlast. Nikako da shvate, pragmatično, da je samo 12%-15% biračkog tela drugosrbijaske orjentacije, vrlo nestalno i fluidno, orjentisano na odabir šta im je „seksi“ u datom trenutku. Možemo u svemu tome naći i neko „opravdanje“, lakše je i zgodnije zaređati po kafićima iz „kruga dvojke“ nego otići negde dalje i raditi na realnoj i čvrstoj bazi. Ovo je „pod rukom“, tu u komšiluku. I umesto da to biračko telo prepuste minornim pokretima i strankama, koje su se i profilisale u tom smislu, naši današnji junaci zabacuju štap u to jezerce. Najsvežiji pokušaj te vrste jeste poziv Karanovićki i Vujoševiću da govore na subotnjem protestu.

Ne znam za Tebe uvaženi čitaoče, ja neću da mene Karanovićka i Vujošević brane od Vučića!

Kada igrači sednu za elektronski rulet, oni ne igraju protiv kuće već igraju jedan protiv drugoga tako da kuća uvek dobija deo koji sama odredi. Ni previše, da igrači ne pobegnu, ni premalo. Taman koliko im treba.

Nastave li ovako kako su do sad radili,  vlasnik ruleta će uredno dobijati 70% kolača na izborima a svi ostali pojedinačno 5-7% kolača. Svima dobro, vlasnik bogat a ovi ostali taman toliko da ostanu „za stolom“ gajeći iluziju da imaju šanse, da su „ušli u sistem“ i da će upornim ponavljanjem istih pogrešnih poteza, ipak, jednom postići drugačiji rezultat.

Tu njihovu zajedničku kockarsku igru plaćaju građani Srbije, kao i uvek.

(Napredni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *