Поплава као судбина

Poplava kao sudbina

5 marta 2015

antonije-kovacevic-1355339770-240709Piše: Antonije Kovačević

Kad je Njujork 1835. izgorio skoro do temelja, gradski oci na Menhetnu zabranili su izgradnju stambenih objekata od drveta i grad je počeo da dobija današnje masivne konture od kamena, stakla i cigle, koje vatra nije mogla tek tako da proguta.

Takođe, svaki od novoizgrađenih objekata morao je na krovu imati rezervoar za vodu, za ne daj bože slučaja. Iako danas, u eri modernih protivpožarnih sistema, deluju pomalo arhaično i nemaju neku preteranu funkciju, ti rezervoari i dalje stoje na vrhovima zgrada, kao podsetnik stanovnicima Velike jabuke na negdašnje stradanje. Naravoučenije, po njujorški: „Pametan se na greškama uči.“

Kada su Srbiju u maju 2014. zadesile katastrofalne poplave, svi smo se trgli iz bunila i skočili na rečne bedeme da punimo vreće s peskom i junački branimo sela i gradove. Usta su nam, mudroserima, bila puna velikih parola što strašno zvuče: te da se ovo više ne sme ponoviti, te da nam valja hitno i neizostavno podići nasipe i brane za neke buduće ispade majke prirode, tralala. Prosto da nam svaki strejndžer koji se zatekao u prolazu pozavidi na pameti i odlučnosti.

Kada u proleće 2015, tačnije za koji dan, počnu ovogodišnje (ili hiljadugodišnje, svejedno) kiše, baka Slavna iz obrenovačkog sela Veliko Polje, umesto da se popne na drvo, sešće pred kuću i, kako sama kaže, čekati da je odnese voda. A voda će je, ako je kojim slučajem bude u malo većim količinama, zaista odneti – jer za godinu dana, koliko je prošlo od tragedije u kojoj je stradalo 57 ljudi (od čega se 24 utopilo), nije sanirana nijedna brana na prilazima ovom gradiću nadomak prestonice, a nasipi na Savi stoje isti onakvi kakve ih je iza sebe ostavila vodena stihija. Dakle, plitki i urušeni. Kao da svi čekaju da reka nadođe, pa da opet istrčimo napolje u uskim majičicama i s lopatama u rukama da još jednom dokažemo kako smo jaki, hrabri, solidarni i – glupi! Naravoučenije, po naški: „Ne pada kiša da prekrije breg već da svaki Srbin pokaže svoj – biceps!“

I zato, dok još nije kasno i dok nas priroda opet nije zatekla nespremne, ‘ajde da se ugledamo na one koji uče na svojim greškama.

Krajnje je vreme. Da ne bismo svi na kraju stali u jedan čamac, s kesom u ruci i bez kopna na vidiku.

(Press)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *