Порука Макса Лубурића

Poruka Maksa Luburića

17 oktobra 2018

Piše: Ljuban Karan

Dok se težište pažnje srpskog političkog vrha i srpske javnosti premešta sa jednog epicentra napetosti na drugi, od Crne Gore, Makedonije, pa do Kosova i Republike Srpske, proustaške snage u Hrvatskoj u tišini prave velike korake ka potpunoj rehabilitaciji fašističkog ustaškog pokreta i krvavih ustaških zločinaca. Imajući u vidu zdrav razum, ustaški logor Jasenovac činio se nepremostivom preprekom za rehabilitaciju, ali varaju se svi oni koji misle da će ustaše odustati od prekrajanja sopstvene istorije. Jer teško je i nabrojati sve unutrašnje i međunarodne okolnosti koje im idu naruku.

GENIJALNI SLOVENAČKI PREVARANT

Interes Zapada poklopio se sa interesom proustaških snaga u Hrvatskoj, jer se paralelno s rehabilitacijom zločinaca realizuje projekat satanizacije komunističkih režima, i stavljanja znaka jednakosti između komunizma i fašizma. Pored toga, za Zapad je važno da su u Hrvatskoj na vlasti poslušni i pouzdani protivnici Rusije koji se radosno i spremno odazivaju na svaki zahtev, pogotovo kada su u pitanju pritisci i provokacije prema srpskom korpusu.

Trenutno u Hrvatskoj najveću pažnju privlači slovenački publicista Roman Leljak. Napisao je više od 40 knjiga koje predstavljaju obične pamflete i falsifikate u cilju rehabilitacije ustaša. Promocije njegovih knjiga su najbolje medijski pokrivene i najposećenije. Interesantno je da su „udruge dragovoljaca Domovinskog rata“ najzainteresovanije za Leljkova „istraživanja“, što govori o proustaškoj prirodi hrvatskih vojnih formacija i u građanskom ratu. U znak priznanja i zahvalnosti oni su mu 2016. dodelili zlatnu plaketu. Njegova poslednja knjiga „Mit o Jasenovcu“, i istoimeni dokumentarni film, promovisani 27. septembra ove godine u Zagrebu, izazvali su pravu histeriju u hrvatskoj javnosti.

Pritom se niko u Hrvatskoj i ne pita ko je Roman Leljak. Prava istina je da on jeste visoko talentovan, ali ne za istoriju i književnost, nego je genijalni falsifikator i prevarant, suđen u Sloveniji zbog prevara i falsifikata. Uspeo je da krađom ličnih podataka ojadi 448 klijenata i jednu banku iz Austrije. Falsifikovanjem zahteva i potpisa podigao je više od milion evra. Osuđen je na tri i po godine zatvora, i verovatno tu počinje njegova veza sa ustaškim pokretom. Detalj koji je ustašama skrenuo pažnju na njega jeste što je, kao bivši oficir JNA i oficir vojne kontraobaveštajne službe, počeo da piše laži o jugoslovenskim službama bezbednosti. Da je 65.000 Slovenaca, ili 3,5 odsto ukupne populacije, radilo za Udbu, i slične gluposti.

U povezivanju sa ustaškim pokretom on je video izlaz iz teške situacije u kojoj se našao nakon suđenja i šansu za veliku zaradu. Zloupotrebio je stečena znanja oficira bezbednosti i upustio se u nekakva kvaziistraživanja, podmetanja i falsifikate koje je neko bio spreman da dobro plati. Tako je po narudžbi prikazivao ustaše kao nevine žrtve partizanskih jedinica i jugoslovenskog komunističkog režima. „Huda jama“, oko koje se podigla velika prašina, njegovo je „istraživanje“ koje je izazvalo pravo oduševljenje u ustaškom pokretu. Od tada Leljak nema finansijskih problema i nema potrebe da se upušta u rizične finansijske falsifikate jer su mu odličan prihod donosili naučni i književni falsifikati.

Iako je vrlo talentovani prevarant i falsifikator, njegova kriminalna taktika postaje prepoznatljiva. Prvo, redovno se poziva na mnogobrojna dokumenata koje čitalac nema šanse da proveri. Drugo, ako bi se neko i upustio u taj neverovatno dug proces provere, on ga je otežao time što se redovno poziva na razne arhive u bar tri-četiri države. Treće, iako se poziva na mnogobrojna dokumenata, on koristi samo ona koja idu u prilog rehabilitaciji ustaškog pokreta, među kojima su najčešća iz ustaških ili drugih fašističkih izvora.

DŽELATI I(LI) ŽRTVE

Ustaše likuju i veruju da su dobro uložili novac. Imali su oni sve vreme svoje „naučnike“, pa i „naučne ustanove“, ali im niko nije verovao. Pre njega je filmske pamflete podmetao proustaški režiser Jakov Sedlar, ali nije imao naročitog uspeha. Imali su čak i proustašku akademiju nauka u dijaspori (HAZUD), koja je sve to pre Leljka „istraživala“ i objavljivala, ali šta to vredi kada joj nisu verovali ni Hrvati. Leljak, običan prevarant koga interesuje samo novac, nije Hrvat i nema hrvatsko državljanstvo, te neupućenima lako može izgledati kao neutralni naučnik samotnjak i fanatični istraživač koga motiviše samo istina, a kome uspeva da iskopa i otkrije senzacionalne stvari.

Dodatna opasnost ovih falsifikata i podvala je u tome što upravo teze koje u istom svetlu prikazuju fašizam i komunizam odgovaraju Zapadu.

Ustaše sada procenjuju da su uz pomoć Leljka u Hrvatskoj uspeli da naprave potpunu zamenu teza i da ustaške dželate proglase za žrtve. Misle da je došlo vreme za ono što je donedavno bilo nezamislivo – da krenu u pojedinačno pranje krvave biografije najmračnijih ustaških vođa. To je dobro smišljena taktika kojom se uveliko dobija na vremenu jer ako zloupotrebom medija i „naučnih istraživanja“ uspeju da rehabilituju idejne tvorce i stubove režima ustaške NDH, onda nema potrebe gubiti vreme oko rehabilitacije svakog ustaše na nižem nivou.

Na novim promocijama Leljak i njegova ekipa tvrde da na Gradini u Jasenovcu nisu zakopani logoraši nego ustaše, i kroz smeh govore da Srbi u stvari drže komemoracije ustašama. Kako kažu, Srbi komemoracije obavljaju iznad ustaških grobova jer su, navodno, partizani upravo na to mesto dopremili ustaše pobijene na „križnom putu“ u Sloveniji. Po već ustaljenom sistemu prevare i podmetanja nude mnoga „dokumenata“. Za knjigu i film „Mit o Jasenovcu“, kako Leljak kaže u emisiji „Bujica“ na televiziji Z1 (26. septembra), pregledao je 40.000 dokumenata u arhivima u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, od čega je 400 dokumenata ugrađeno u knjigu i film (ko ne veruje, neka proveri). Hrvatska javnost sve to prihvata i kaže kako je, eto, došlo vreme da napokon saznaju pravu istinu.

„MIT O JASENOVCU“

U knjizi i filmu „Mit o Jasenovcu“ već sam naslov negira žrtve i zločin, i rehabilituje ustaše. Tu se mogu pročitati i videti toliko drske lažne tvrdnje, po kojima se može zaključiti da rehabilitacija ustaškog pokreta u Hrvatskoj ulazi u završnu fazu. Te drske laži se prikazuju kao rezultat dugotrajnog naučnog istraživanja Leljkovog tima stručnjaka. Na primer, autor tvrdi da su narod na Kozari ubijali partizani, a ne ustaše, i ono što je vrhunac cinizma – da su za stradanja dece sa Kozare krivi partizani, a da su ih ustaše spasavale i pronalazile im adekvatan smeštaj u NDH i u inostranstvu.

Po osnovu toga što su „dokazali“ da je Jasenovac bio radni logor u kome nije bilo zločina, usudili su se da krenu u rehabilitaciju najkrvavijeg ustaškog zločinca, upravnika sistema koncentracionih logora NDH Maksa Luburića. Tako film počinje starim tonskim zapisom govora ovog zločinca u kome se obraća hrvatskom narodu. „Krvavi Maks“, poznat po tome što je predvodio ustaške horde u krvavom i bolesnom iživljavanju nad srpskim logorašima, gde je ubijao kako bi u tome ohrabrio druge ustaše, sada dobija pravo i medijski prostor da šalje poruku Hrvatima kao nekakav politički testament.

Govor Maksa Luburića ide uz zatamnjen ekran. Nema slike, kako bi se gledalac mogao potpuno koncentrisati na svaku reč koju on izgovara. Tako on mrtav, poput sotoninog glasnika, upućuje svoje sunarodnike da treba graditi novu Hrvatsku bez kompleksa krivice. On to govori šezdesetih godina (likvidiran je 1969) i objašnjava kako Hrvatska treba da izgleda 2000. godine, kada stare ustaše budu istrulile u grobu. Mrtvi zlotvor poručuje Hrvatima kakva treba da bude nova nezavisna Hrvatska u 21. veku – naravno ustaška po uzoru na NDH. Još kaže da u atomsko doba ne mogu propagirati stare sisteme, ali mogu propagirati stare vrline. Film pokazuje jasnu i logičnu vezu NDH sa savremenom Hrvatskom jer se govori tadašnjih ustaša i sadašnjih lidera nove nezavisne Hrvatske u mnogo čemu poklapaju. Poruka filma je više nego jasna – da je ovo Hrvatska o kakvoj je sanjao „Krvavi Maks“ i da je ona sasvim po meri hrvatskog naroda.

NAPADI NA PUPOVCA

Proustaške snage u Hrvatskoj koje drže sve poluge vlasti redovno analiziraju šta su dosad postigli. Tako znaju da su srpska manjina u Hrvatskoj, i Srbija kao država, jedine prepreke na putu potpune rehabilitacije ustaškog pokreta, ustaških zločinaca i zločinačke NDH. Odatle i ogromna količina mržnje prema srpskom narodu. Ima u Hrvatskoj pojedinaca iz različitih udruženja i partija koji imaju hrabrosti da javno osude aktuelna dešavanja i da ih nazovu pravim imenom – fašističkim pojavama. Međutim, oni su potpuno izolovani i marginalizovani, tako da za ostvarenje ustaških ciljeva ne predstavljaju nikakvu prepreku i opasnost.

Zbog toga su na udaru srpska manjina i država Srbija. Srpska manjina u Hrvatskoj trenutno je najugroženija populacija u Evropi zato što ne uživa baš nikakvu međunarodnu zaštitu. I tu su se poklopili interesi proustaške Hrvatske, koja želi da dovrši etničko čišćenje Srba, sa interesima Zapada, koji kroz progon i eliminaciju Srba vidi suzbijanje ruskog uticaja na Balkanu. Situacija je toliko dramatična po bezbednost Srba da više ni njihovi zvanični predstavnici i poslanici u Saboru nisu bezbedni jer na svakom koraku doživljavaju pretnje, uvrede, poniženja, pa i fizičke napade. Nedavno je napadnut njihov glavni predstavnik i nekakav simbol borbe za sasvim izgubljena osnovna ljudska prava Milorad Pupovac.

Može se i te kako osporavati politika Milorada Pupovca, kao i njegova strateška zamisao odbrane i očuvanja srpskog naroda u Hrvatskoj, ali njegova hrabrost i odlučnost da uđe u neravnopravnu borbu ne mogu se osporiti. Može se naslutiti ideja proustaških snaga u Hrvatskoj – da etničko čišćenje Srba okončaju zastrašivanjem i proterivanjem najlojalnijeg Srbina u Hrvatskoj. Nestankom Pupovca sa hrvatske političke scene, nestaje i poslednja unutrašnja prepreka za rehabilitaciju ustaškog pokreta. Jer u ovom trenutku njega nema ko da zameni. Samo on može da istrpi toliku salvu uvreda i pretnji i da vidi nekakvu korist za Srbe u pragmatičnom političkom pristupu.

Sve je pokušao Pupovac kako bi promenio odnos hrvatske vlasti prema Srbima i kako bi zaustavio etničko čišćenje, i nije uspeo. Sve njegove metode, od običnog političkog delovanja pa do trgovine i pragmatizma, propale su. Dok ga vređaju, ponižavaju i ugrožavaju u Saboru i na ulici, morao je shvatiti da Srbi nisu smeli da podrže aktuelnu hrvatsku vlast ni iz pragmatičnih razloga. Tokom poniženja dok ga gađaju splačinama, logična je samo jedna odluka, da uskrati podršku proustaškom HDZ-u. Jer lojalnost Srba prema novoj nezavisnoj Hrvatskoj, na kojoj on insistira, uopšte nije bitna za opstanak u Hrvatskoj. Kako se progone nelojalni, isto tako se progone i lojalni, samo zato što su Srbi.

HRVATSKE EU UCENE

Zbog sramnog ćutanja drugih, proustaške snage u Hrvatskoj znaju da je Srbija jedina država koja stoji na putu potpune rehabilitacije ustaškog pokreta i da nikakva propaganda ne može promeniti stav Srbije. To trajno remeti srpsko-hrvatske međudržavne odnose koje karakterišu pretnje, ucene i pokušaji satanizacije srpskog rukovodstva. Hrvatske ucene uglavnom su vezane za stratešku orijentaciju Srbije, pri čemu predsednik hrvatske vlade Andrej Plenković otvoreno kaže da put Srbije u EU vodi preko Hrvatske. Nisu u pitanju samo izjave najviših zvaničnika, nego uporno nastojanje hrvatskih predstavnika u Evropskom parlamentu i drugim evropskim institucijama da raznim amandmanima, predstavkama i tužbama pokušavaju da Srbiju prisile na popuštanja.

Najčešće se poteže zahtev za ukidanje univerzalne jurisdikcije Srbije u procesuiranju ratnih zločina. Tako bi Hrvatska imala više šanse da zataška zločine svojih vojnih i policijskih formacija u građanskom ratu. Pored toga, uporno se natura laž o agresiji Srbije na Hrvatsku, iz čega proizlazi zahtev za ratnu odštetu. Zato sada u Hrvatskoj svako ko spomene građanski rat, umesto zvaničnog termina „velikosrpska agresija“, čini krivično delo. Neprestano se pronalaze novi načini pritiska na Srbe radi daljeg iseljavanja. Tako će se 13. oktobra u Vukovaru održati protesti protiv hrvatske vlasti sa zahtevom da se ubrza procesuiranje ratnih zločina. Zločinci su, naravno, samo Srbi. Međutim, iako se radi o protestu protiv vlasti, sasvim je jasno da iza ove halabuke u stvari stoji hrvatska vlast jer je glavni organizator Ivan Paneva, gradonačelnik Vukovara i ugledna ličnost vladajućeg HDZ-a.

Naoružavanje Hrvatske modernim oružjem jeste pretnja za Srbiju, jer Hrvatska kao članica NATO-a nema gde da ga upotrebi nego prema Srbiji. To se pravda starim lažima o srpskoj agresiji i srpskoj vojnoj pretnji. Tenzije se neprestano podgrevaju novim ispadima. Tako je početkom oktobra Stevo Culej, poslanik u Hrvatskom saboru iz vladajućeg HDZ-a, tražio da se u pograničnom području prema Srbiji podeli oružje samo Hrvatima, „kako bi imali oružje pri ruci jer se ne zna šta donosi noć i budućnost“.

Nema šanse da Srbija ne prepozna ili da odustane od osude procesa ustašizacije Hrvaske, ali isto tako nema nikakve šanse da ustaški pokret, pa tako ni aktuelna hrvatska vlast, odustanu od forsiranja i finansiranja procesa potpune rahabilitacije ustaških zločinaca.

Međutim, i u tako nepovoljnim okolnostima moramo verovati da će pre ili kasnije upornost srpske manjine i Srbije kao države dati rezultate i da će relevantni faktori na Zapadu promeniti tolerantni stav i podršku proustaškim snagama u Hrvatskoj. Jer srpska upornost je prilično omekšala zapadni stav o nekim drugim pitanjima. Nije logično da na fudbalskoj utakmici u Briselu samo Srbi zapaze velika ustaška obeležja navijača iz Hrvatske, i nije normalno da samo Srbima smeta ustaljeno i teatralno paljenje „Novosti“, jedinog lista srpske manjine, zato što je to javna poruka kako treba postupati sa Srbima. Bitka protiv ustašizacije Hrvatske i rehabilitacije zla nije izgubljena i jednostavno se ne sme od nje odustati, ali svima mora biti jasno da ovaj zločinački proces napreduje i da se nalazi u završnoj fazi.

(Pečat)

KOMENTARI



4 komentara

  1. harry neron says:

    Leljak, greška u kucanju.

  2. Kulak says:

    Slažem se da se politika Milorada Pupovca pokazala dugoročno pogrešnom. Iseljavanje Srba iz hrvatske se nastavlja, Srba je tamo sve manje i manje, oni preostali se prikrivaju asimilacijom.Milorad Pupovac godinama trpi i podnosi uvrede i napade od hrvatskih nacionalista, ali uvek kad je kritično koalira sa HDZ-om. Taj HDZ je u suštini primitivna rodijačka stranka hrvatskih nacionalista.Znam da sve to trpi jer prima poprilično veliku platu u Saboru, ali Srbi od te njegove politike koaliranja sa HDZ-om nemaju nikakvu korist.

  3. Dražen Jovan Petrović says:

    Milorad Pupovac godinama priča da on za Srbe u hrvatskoj može napraviti nešto jedino ako participira u vlasti. Zato ide u koaliciju i sa crnom ustašijom. To sasvim sigurno nije moralno. Možda je pragmatično, ali ja bih rekao da nije ispravno. Nemaju Srbi od toga njegovog koaliranja nikakvu korist.

  4. Biogradlija says:

    Ovo je sve istina što je gospodin Ljuban Karan rekao. Ali mene zanima i jedna druga gruba realnost.Oni koji u Beogradu i Srbiji kažu da navijaju za hrvatsku slobodno paradiraju, ne dira ih niko. A ajde otiđi u Zagreb pa izjavi da NAVIJAŠ ZA SRBIJU! Za par minuta bio bi kamenovan, progutao bi te mrak.Otkud u jednom delu srpskog naroda kad su hrvati u oitanju takva naivnost?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *