Postoji li srpsko stanovište?

Postoji li srpsko stanovište?

6 marta 2014

TurlakovSlikaPiše: Slobodan Turlakov

Na oba pitanja iskazana u naslovu, naš odgovor nedvosmisleno je jasan i precizan.

Naime, Srpsko stanoviše ne postroji! I na svaki se način, ultimativno, suspreže i onemogućava, čak dotle da se nalaže promena srpske svesti.

Dalje, nužno je novo čitanje „Memoranduma“, tog prokaženog, osuđenog ne samo od naših neprijatelja, već i od ne malog broja domaćih intelektulaca, za koje je, po Skerliću, „Zapad – zakon“!

Počnimo jednom konstatacijom, koja bi, u normalnim prilikama, trebalo da iznenađuje, po kojoj je sigurno da autori „Memoranduma“ ni sanjali nisu da će posle skoro 30 godina, njihov tekst, u svojoj biti, neverovatnom istovetnošću odslikavati i današnje stanje srpske države, iako je njihov podsticaj da ga uobliče, kako su ga uobličili, bio potpuno drugačiji.

Da bismo uverili naše čitaoce o rečenoj nužnosti nanovog iščitavanja tog, neopozivog, sada već dokumenta, naše na žalost, neizmenjive sudbine, koja je, blagodareći uspostavi petooktobarske demokratije, po zapadnom diktatu i nadziranju, postala naša neizmenjiva stvarnost. Sve gora i beznadežnija.

Da bismo učinili naše tvrdnje neopozivim, mi ćemo izvlačiti na svetlost dana i srpske svesti, najmarkantnije misli „Memoranduma“, koje gotovo da ne treba tumačiti, već ih samo priključiti našoj svakodnevici.

„Zastoj u razvoju društva, ekonomske teškoće, narasle društvene napetosti, otvoreni međunacionalni sukobi, izazivaju duboku zabrinutost u našoj zemlji. Teška kriza je zahvatila ne samo politički i privredni sistem, već i celokupni javni poredak zemlje. Svakodnevne su pojave: nerad i neodgovornost na poslu, nepoštovanje zakona, korupcija i nepotizam, odsustvo pravne sigurnosti, birokratska samovolja, nepoštovnje zakona, rastuće nepoverenje među ljudima, i sve bezobzirniji individualni i grupni egoizam. Raspadanje moralnih vrednosti i ugled vodećih ustanova društva, nepoverenje u sposobnost onih koji donose odluke, praćeni su apatijom i ogorčenjem naroda, otuđenjem čoveka od svih nosilaca i simbola javnog poretka“.

„Objektivno ispitivanje (jugoslovenske, tj. srpske) stvarnosti dopušta mogućnost da se sadašnja kriza završi socijalnim potresima sa nesagledivim posledicama, ne isključujući ni tako katastrofalni ishod kao što je raspad (jugoslovenske, tj. srpske) državne zajednice“.

„Pred onim što se zbiva i što se može dogoditi, niko nema pravo da zatvara oči. Pogotovu na to nema pravo najstarija ustanova naučnog i kulturnog stvaralaštva u ovom narodu“.

„Srpska Akademija nauka i umetnpsti smatra se obaveznom da u ovom sudbonosnom trenutku saopšti svoja viđenja stanja sa ubeđenjem da time dopronosi traženju izlaza iz sadašnjih nedaća. U ta pitanja se, nažalost, mora svrstati neodređen i novijim zbivanjima silno aktuelizovan težak položaj srpskog naroda“.

Može li se „opipljivije“ i istinitije prikazati stanje srpskog naroda u ovom vremenu?

Samo je jedna istina u gornjem prikazu omanula. Najžalosnija i najtragičnija, baš kao i temeljno optužujuća.

Ćutanje, mračno i gnusno, Srpske akademije nauka i umetnosti.

Ona koja je jednoglasno odlučila da se svojim pisanim stavom, u okviru

„Memoranduma“, umeša svojim poštenim i zabrinutim razmišljanjima i konstatacijama nad stanjem Srbije, odjednom je zaćutala, podmuklo i sramno, sledeći svoj Izvršni odbor, na čelu sa predsednikom SANU, akademikom Hajdinom!

Svi, sem profesora Vasilija Đ. Krestića, što je već toliko puta dokazao, na diku svoje časti, postajući tako istorijska; kao što je i podmuklo ćutanje i odsutnost srpske samosvesti cele SANU, na čelu sa predsednikom Hajdinom, isto tako već istorijska i neizbrisiva sramota…

No, idimo dalje kroz prašumu memorandovskih istina.

„Celokupni sistem konstituisan ja na principu aktivnosti vrhova političke hijerarhije i beznadežnoj političkoj pasivnosti naroda“.

„Nasrtaji na društvenu imovinu svuda se sreću; krađe, utaje i korupcija postale su deo redovnih dopunskih prihoda za tako veliki broj građana, da se ta vrsta prihoda mora uzeti u razmatranje pri oceni visine lične potrošnje“.

Ova poslednja garnitura vlasti, tj, preteća ispostava zapadanih naredbodavaca, u svemu potvrđuje gornje zaključke. VVP iliti Vučić, zajedno sa svojom kamarilom, neprestano priča o nekakvim tajkunima, još nekakvijoj borbi protiv korupcije i kriminala, kojih nema ni po sudovima, ni po zatvorima. Drugim rečima, oni koji su krađe, utaje i korupciju omogućili, imaju svoje središte u strankama, koje su bile ili jesu na vlasti, ali nikom ne pada na pamet, da se vanredni prihodi tolikih građana – pripadnika stranaka, kontroliše kroz njihovu ličnu potrošnju.

Ministarske plate većinom su javno limitirane na svega 108.000 dinara, međutim samo njihova garderoba, prelazi tu sumu, a de ne pominjemo da neki bivši ministri još zidaju i zgradurine, kao recimo ono stambeno-poslovno zdanje u Skerlićevoj ulici! Od koga je taj bivši ministar mogao da nasledi tolike pare, kad je njegova majka bila tek i samo čistačica!

Mi smo već jednom rekli da se tajkunima iz stranih zemalja ovde omogućavaju ogromne zarade, dok se domaćim, da kažemo, tajkunima onemogućava da rade i privređuju, pa samim tim omogućavaju i zaposlenja tolikim ljudima.

I to je „Memorandum“ zabeležio i predvideo.

Šta više, kao „Praksu udaljavanja sposobnih privrednika, kojima se razoružavala privreda Srbije u pojačanoj konkurenciji na tržištu“, što će i Miša Đurković u „Politici“, potvrditi, kao neospornu „praksu“ vlasti, da onemogući domaće privrednike, kako bi otvorili domaće tržište za one iz stranih zemalja, što se ne može drugačije krstiti već kao kriminalna radnja protiv sopstvenog naroda. Jedna od tolikih!

„Memorandum“ nije zaboravio ni okruženje, posebno ističući probleme oko Kosova i Metohije, koje vidi u svoj svojoj katastrofalnoj nagoti.

„Fizički, politički, pravni, kulturni genocid nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije, najteži je poraz u oslobodilačkim borbama što ih je vodila Srbija od Orašca 1804. do ustanka 1941.“

Kad je reč o ustanku 1941., moralo bi se već jednom sagledati srpska nedefinisanost tokom Drugog svetskog rata, pa dakle, i ustanka 1941. Koji je ustanak bio srpski? Da li okupljanje ostatka bivše vojske Kraljevine Jugoslavije oko pukovnika Draže Mihajlovića na Ravnoj Gori, 16 aprila, ili pucnjevi, s leđa, na srpske žandarme, s podignutim rukama u vis, bez oružja, od strane Žikice Jovanovića – Španca u Beloj Crkvi 7. jula 1941?

Drugim rečima, Srbi su i u Drugi svetski rat ušli sa dubokim stranačkim podelama, koje su nastavili i u izbegličkoj vladi u Londonu (radikali, demokrate, zmljoradnici), što je bilo isto tako tragično po srpski narod, kao i podela u samoj zemlji, na Jugoslovensku vojsku u otadžbini, na komuniste – partizane i NOP, na Pećančeve četnike, na Ljotićevce, na vladu generala Nedića… svi protiv Nemaca i ostalih okupatora, ali i u borbi jedni protiv drugih, za spas i obnovu Jugoslavije.

Po Konstantinu Fotiću, dugogodišnjem jugoslovenskom ambasadoru u Americi, (u knjizi „Rat koji smo izgubili“), Ruzvelt je bio veći Srbin od svih Srba, predlažući im da, posle Jasenovca, preispitaju svoje jugoslovensko opredeenje, tj. da se više ne vraćaju u Jugoslaviju, jer nije mogao da zamisli da bi Srbi mogli i dalje da žive u zajednici sa hrvatskim ubicama.

Prevario se, mogli su, i tako su Titovi partizani, uz pomoć Engleza i Rusa, postali vlast, dok su svi ostali Srbi „poslednji bastion fašizma u Evropi“. Oni koje je trebalo istrebiti uz pomoć srpskih partizana.

To je jedina naša istina. Na svim stranama ubijani i proganjani, od svojih sunarodnika, pod komandom jedne međunarodne varalice, za koga se ni danas ne zna ko je i šta je, sem da je bio nekrunisani kralj Jugoslavije, sa lažnim komunističkim oreolom, koji mu je omogućio da bude ono što je bio, iako je još od 1928. bio angažovan u engleskim tajnim službama.

„Izgon srpskog naroda sa Kosova je spektakularno svedočanstvo njegovog istorijskog poraza“.

„Albanizacija Kosova i Metohije pripremana je najlegalnije Zavere koje se obično tajno kuju, na Koisovu su se stvarale ne samo očevidno, već i demostrativno“.

„Srbi na KiM imaju ne samo svoju prošlost oličenu u dragocenim kulturno – istorijskim spomenicima, već i živo prisustvo svojih duhovnih, kulturnih, moralnih vrednosti; imaju matičnu zemlju svog istorijskog postojanja. Nasilja koja su kroz vekove proređivala srpsko stanovništvo KiM-a, u ovom našem vremenu, dobijaju svoju neumoljivu završnicu“.

„Za manje od deset sledećih godina, ako se stvari bitno ne promene, Srba na Kosovu više neće biti.“

„Sudbina Kosova ostaje životno pitanje čitavog srpskog naroda. Ako se ne uspostavi istinska bezbednost i nedvosmislena ravnopravnost za sve narode koji žive na Kosovu i Metohiji, ako se ne stvore objektivni i trajni uslovi za povratak iseljenog naroda, taj deo Republike Srbije postaće evropsko pitanje sa najtežim i nedoglednim posledicama“.

Može li se ovim i ovakvim istinama dodati nešto što bi umanjilo ovu žalosnu sliku našeg življenja na Kosovu?

Prošlo je tih proročanskih 10 godina, Srba skoro više i nema tamo, a predsednik vlade Srbije, pravdajući svoj Briselski potpis, kojim je ozakonio taj nestanak Srba na Kosovu, drsko izjavljuje: „Srpski patrijarh je još 1690. napustio Kosovo, što svakako nešto znači!“

Znači, u prvom redu, iskonsku neobrazovanost njegovu, lišenu svake srpske samosvesti, što mu nije smetalo da izjavi da je „oduvek bio nacionalista“, ali i da pozove Srbe da ne glasaju po svojoj nacionalnoj pripadnosti, već po opredeljenju njegove koalicije „za bratstvo i jedinstvo!“ da bi potom otišao u Hilendar i izjavi kako se „Bori da Srbija bude poštovana kao u vreme Nemanjića!!!“

Koji obrti, koja neodgovorna obest, koja samouverenost, pa čak i samozadovoljstvo što se tako olako igra sa Srbima, pokazujući time da sebe nije ničim ograničio u izrugivanju Srba i njihovoj spremnosti da se pred svim tim poniženjima, povinuju.

Poznato je da je „Memorandum“ nastao i kao reakcija na dugogodišnje nastojanje Hrvatske i Slovenije, pod Titovim rukovodstvom, da Srbija u državnom i privrednom pogledu gurnu u zaostajanje, sa motivacijom ‘Slaba Srbija – Jaka Jugoslavija’, pa sledstveno tome i Srbe u tim republikama svedu na drugorazredne građane, otvoreno ih lišavajući njihovih nacionalnih prava.

„Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronađu posledice mogu biti višestruko štetne, ne samo po odnose u Hrvatskoj , već i po čitavu Jugoslaviju.“

„Van užeg područja Srbije živi 3,285.000 Srba ili 40, 3 % ukupnog njihovog broja“.

Rešenje je nađeno, Srbi su u više stotina hiljada, prognanani sa svojih vekovnih ognjišta! A Srbija, kao matična zemlja, nije našla odlučne i ubedljive načine da taj progon obelodani celom svetu, kao flagrantnu povredu ljudskih prava, što bi moralo za sobom da povuče osudu i odgovarajuće sankcije prema Hrvatskoj.

Međutim, Hrvatska je nagrađena, blagodareći ne samo Vatikanu i Nemačkoj, postala je čak miljenik Zapada, i kao takva primljena u EU! Šta voiše, ona koja poteže tužbu protiv Srbije na međunarodnom sudu u Hagu, za srpski genocid nad njom!

Da bi beda zvanične Srbije bila što veća i vidljivija, ona predlaže Hrvatskoj da zajedno povuku hašku tužbu, pošto je i ona podnela istovetnu tužbu protiv Hrvatske. Sva je prilika da će sud odbiti obe tužbe, i time staviti tačku na ono, na šta se ne može staviti tačka, kao što je već stavljena tačka na Jasenovac, Glinu, Jadovno… obeleženih stravičnim hrvatskim zločinima nad srpskim narodom u Drugom svetskom ratu.

Šta se tu može učiniti, kad je i srpski patrijarh German obilazeći Jasenovac izjavio da „hrvatske zločine možemo oprostiti ali ne i zaboraviti!“ Kome da se žalimo, čiju pomoć da tražimo da bismo urazumili SPC, koja i danas nalazi prilike da, rad dobrosusedskih odnosa, zažmuri preko kosovskog progona Srba i albanizacije tog neizbrisivog srpskog prostora, na kom je Srpstvo i rođeno.

Ako je „Memorandumom“ dignut glas Srba, uspostavljeno svedočanstvo o njihovom postojanju, sadašnje petooktobarsko ponašanje demokratske Srbije taj glas je ućutkan, Srbi čak nisu udostojeni, od onih koji vladaju njime, da ih nazovu Srbima, neprestano se starajući da to pravo imaju pripadnici nacionalnih manjina. Pogotovu u Vojvodini.

„Politički rukovodioci autonomne pokrajine Vojvodine ne rade na zbližavanju i spajanju, već na što većem osamostaljivanju i izdvajanju iz Srbije. Ma koliko taj proces bio neprirodan, suprotan istorijskoj logici on daje očigledne rezultate, moćno doprinoseći dezintegraciji srpskog naroda“.

Ono što su radili titoistički rukovodioci u Vojvodini, nastavili su da rade demokrate u još drastičnijim postupcima, čak težeći da tzv. vojvođansko pitanje internacionalizuju, iako je predsednik tamošnje Vlade, sin srpskog pravoslavnog sveštenika! Kad je obeležena, da ne kažemo slavljena, godišnjica novembarske Velike skupštine Banata, Bačke i Baranje 1918, kojom je jednoglasno traženo prisajedinjenje kraljevini Srbiji, što je jasno definisano izjavom Jaše Tomića ‘da se vratimo odakle smo došli!’, zvanična Vojvodina tom slavlju nije prisustvovala.

Šta to znači, sem još jedna potvrda „Memoranduma“, koji ukazuje na još jednu notornu činjenicu:

„Ni jednom jugoslovenskom narodu nije tako grubo osporen kulturni i duhovni integritet, kao srpskom narodu. Ni jedno književno i umetrničko nasleđe nije toliko razrovano, ispreturano i poharano kao srpsko nasleđe. Srpska kultura se jedina sistematski dezintegriše. Rasturanje srpske književnosti na vojvođanske, crnogorske ili bosanskohercegovačke pisce. Prisvajanje i rasparčavanje srpskog kulturnog nasleđa ide tako daleko da se u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac, da su Laza Kostić i Veljko Petrović vojvođanski, a Petar Kočić i Jovan Dučić bosansko- hercegovalčki pisci.“

„Na taj način srpka kulturna i duhovna baština se čini manjom, no što ona jeste, a srpskom narodu se izmiče važan oslonac moralne i istorijske samosvesti“.

To je i tako bilo u Titovoj Jugoslaviji, ali to se isto čini i radi i u petooktobarskoj Srbiji. Još koliko!

„Memorandum“ ukazuje i na obezglavljeno školstvo, na svim nivoima, prejudicirajući time i sadašnje stanje, koje je u svojoj negativnosti grdno napredovalo, pretvarajući obrazovanje, pogotovu na univerzitetskom nivou, u biznis, pa samim tim i u kastinski odnos.

„Nekoliko generacija su duhovno osakaćene i osiromašene, dobili smo hiperprodukciju primitivnih polustručnjaka, nesposobnih da se kvlifikovano uključe u privredu i društvene delatnosti, nepripripremljenih za stvaralački i intelektualni razvoj. Nema zemlje na svetu koja je svoje obrazovanje sredila razgranatijom pravnom regulativom.“

„Školstvo nikad nije bilo toliko ekstenzivno, raščinjeno, niskog kvaliteta, kao danas“

„Zemlja koja nema jedinstven prosvetni sistem, ne može računati na to da će u budućnosti biti jedinstvena“.

Umesto da te i takve žalosne činjenice našeg obrazovnog sistema, prihvati kao dobrodošle opomene, petooktobarska Srbija sa žarom nastavlja slikano stanje, prihvatajući zloglasnu Bolonju kojom je obezglavljeno visoko školstvo, dozvoljavajući i promovišući privatne univerzitete, čak zakonski izjednačavajući studije na stogodišnjim državnim univerzitetima sa onim na privatnim univerzitetima, skrpljenim koje kako, sa kojekakvim nastavnim kadrom, što sve zajedno ukazuje na nesumnjivu katastrofu obrazovanja, pa dakle, i budućnosti Srbije.

VVP iliti Vučić, taj sveministar, taj najmoćniji čovek Srbije, kako ga krste strane novine, usudio se da kaže i preporuči i naredi: „Decu ne treba učiti istoriji i prošlosti, već budućnosti“ , čime je još jednom potvrdio i obznanio sopstveni nivo znanja i obrazovanja!

„Memorandum“ ovekovečuje još jednu neodrživost, čak zločinačko nastojanje ondašnjih titoističkih vlasti.

„Srpskom narodu je nametnuto osećanje istorijske krivice, a jedino on nije rešio nacionalno pitanje, niti je dobio državu kao ostale nacije“.

To i takvo nametanje, posle 5.oktobra, dobilo je na intenzitetu, do neviđenih razmera. Građanski rat koji nam je nametnut, koji je danas opštepoznata činjenica u svetskim razmerama, blagodareći Tadiću i njegovom režimu, dobio je, zloglasnom Rezolucijom Skupštine, kojom Srbija, samu sebe, proglašava zločinačkim narodom, svoju traženu osnovicu, koja će kulminirati u zagrebačkom TV intervjuu tog Crnogorca, kojim je, između ostalog, obeležio kao sramotu, „svoga“ naroda, svako pominjanje generala Mladića, koji je trebalo i morao da živi u našem narodu kao heroj, poput tolikih drugih, u odbrani srpskog naroda.

Uostalom, Hag je postao tamnica srpskog naroda, koja sa preko 1000 godina osuda samo Srbima, predstavlja i njegovu mrtvačnicu, a da petoktobarska Srbija ni jednim svojim gestom nije odbila te i takve presude, već je, ovlastila jednog Crnogorca i jednog Hrvata, da po Srbiji pronalaze optužene srpske ratne zločince, koje taj Crnogorac još uvek oglašava, čak i brojem (300), sa namerom i belosvetskom obavezom da ih pronađe i pošalje u Hag!

Da beda bude veća, i novi predsednik države nastavlja tamo gde se prethodni obeležio, pa u sarajevskom TV intervjuu obećava da će klečati pred zločinima sopstvenog naroda, što će nastaviti i njegov „politički sin“ VVP iliti Vučić oglašavajući te zločine pripadnika sopstvenoig naroda, strašnim i jezivim! Dakle, njih dvojica koji su se nalazili u sastavu Šešeljevih boraca, kao njegovi najbliži ljudi u odbrani srpskog naroda!

Koja sramota ne samo za njih, već i za njihova pokoljenja, dostojna odricanja i svesnog zaborava.

„Memorandumu“ su nametali programsko značenje, poput „Načertanija“, čak im je, u izvesnom smislu, i suđeno u Hagu, kao što se nameravalo i Njegošu, što upućuje na nezaobilazni zaključak, da ako čovekovo biće nosi teret svog opredeljenja, za koje zna da je lažno i podmetnuto, da će kad–tad, postati psihijatrijski slučaj, pitomac duševnih bolnica.

Mi tu i takvu budućnost predviđamo i za pripadnike petooktobarskih

Vlada, bez obzira što oni iskazuju svoja čvrsta ubeđenja o potrebi rada koji rade, pa tako i Tadiću, koji, bez imalo vidne griže savesti za ono stravično što je uradio Srbiji i Srbima, pokušava i uspeva da se vrati u politički život Srbije, ubeđujući Srbe da „ovim izborima odlučujemo da živimo bolje!“.

Ipak je on samo jedan Crnogorac po profesiji.

A šta su ostali?

Recimo taj Palma, koji je Dačića proglasio za „najboljeg predsednika Vlade Srbije, svih vremena!“

To čak ni cela celcata Kolubara ne zaslužuje, niti može da otplati!

*

Ne kažemo da smo ovim iscrpeli priču o „Memorandumu“ kao slikaru današnjeg našeg stanja, ali smo ipak vratili u opticaj jednu istinu, koja se ne može i ne sme zaboraviti, da su svi akademici jednoglasno ocenili da je društvena kriza bila toliko duboka, da se Akademija morala javno oglasiti svojim viđenjem stanja u društvu i državi, kao svojom svetom obavezom, koja proizlazi iz njenog statusa, kao vrhunske nacionalne institucije, što i „Memorandum“ kazuje:.

„Akademija nije intelektualni tutor države, inteligencije ili čitavog naroda. Međutim, ona ne može ostati pasivna u sudbonosnim danima za narod i državu“.

„Teško je i zamisliti neku drugu zemlju, u kojoj bi mogla da opstane i sopstvenom narodu da nameće antipatriotske stavove, inteligencija koja se idejno identifikuje s neprijateljima sopstvene zemlje“.

Da završimo, „Memorandum“ nije program, niti je mogao biti, ali jeste osnova na kom se može izgraditi nacionalni program.

Kako? Kad srpsko stanovište ne postoji, i kad nema onog i onih koji bi ga formulisali i iza njega stajali.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *