Priča Hrvata koji je spasao blago SPC

Priča Hrvata koji je spasao blago SPC

3 marta 2013

IvanHitiOrdenSPCVest da je jednom Hrvatu patrijarh Irinej u Srpskoj patrijaršiji uručio orden Svetog cara Konstantina prošle je nedelje preplavila medije u Republici Srbiji – profesor strojarstva i pedagogije Ivan Hiti (66) iz Sračinca pored Varaždina dospeo je na naslovne strane većine novina, u udarne vesti radijskih stanica i središnje dnevnike gotovo svih televizijskih kanala i postao junak dana.

Prema službenom obrazloženju, profesor Ivan Hiti odlikovan je zbog „ispoljene hrišćanske i ljudske vrednosti, naročito pokazane njegovim ličnim životom i velikim doprinosom u spasavanju biblioteke i riznice Eparhije slavonske“.

Svi su iz prve ruke želeli čuti kako se u vihoru rata u januar 1992. godine, kao pomoćnik zapovednika Operativne zone Hrvatske vojske Bjelovar, u razrušenom Vladičinom dvoru u Pakracu, Hiti suprotstavio uništavanju crkvenog blaga, evakuirajući ga u zagrebačku Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku. Hiti je svima ponavljao ono šta je govorio u to zlo doba kada su ga vređali i optuživali da je izdajica: „Nisam spašavao srpsko već ljudsko i svetsko blago“.

Rat je Hitija zatekao na mestu šefa Odjela za prosvjetu, kulturu, sport i tehničku kulturu u Zajednici opštine Bjelovar. Želeo je dati svoj doprinos u odbrani domovine pa se javio u Sekretarijat za narodnu odbranu.

– Tamo su mi se zahvalili i rekli da ne trebaju intelektualce. Pobrinuo sam se i nabavio telefonski broj pukovnika Miroslava Jezerčića, zapovednika 6. operativne zone Bjelovar, nazvao ga i rekao da želim pomoći. Nazvali su me nakon tri dana, kazali da nemaju čoveka za Informativno-psihološku delatnost i da će neko odmah doći po mene. Otišao sam u Gradsku biblioteku i zamolio da mi fotokopiraju dokumente iz Ženevske konvencije. S njima sam 14. decembra došao kod Jezerčića, primio me oko 23 sata. Rekao sam mu da ću ostati u vojsci dobrovoljno isključivo ako se mogu pridržavati Ženevskih konvencija i da ću to isto tražiti od zapovednika i vojnika. On mi je hladno odgovorio: „Hiti, s tim si možeš stražnjicu obrisati“. Malo me pogodilo – nikad me ranije nije video, nikada pre toga nismo razgovarali, a najedanput smo bili „na ti“, priča Hiti. Profesor se uzrujao, demonstrativno izašao napolje i vratio se tek kad se smirio.

Jezerčić je nervozno šetao po prostoriji, a profesor ga je zamolio da još nešto kaže. Pitao ga je da li je učio grčku istoriju i podsetio je na Heraklove reči od pre dve hiljade godina: „Zbog mene niti jedna majka nije zavijena u crno, niti jedno dete ostalo bez oca, niti jedna žena bez muža“.

– Rekao sam da ću se toga pridržavati i da ne želim nositi pušku, na što je pobesneo i pitao me kako onda želim u rat. Odgovorio sam mu da se rat ne vodi samo oružjem već radom, pomaganjem ili pisaljkom – priča Hiti.

Iako nevoljno, prihvatili su njegove uvete. Odmah je za Bjelovarski list počeo pisati o pravilima ponašanja u oružanom sukobu, pisao proglase za vojnike i oficire JNA i HV-a u kojima je stajalo da ranjenim vojnicima pruže pomoć, da zarobljenike ne maltretiraju, da zaštite civilne osobe, ne ruše kulturne objekte, spomenike, svetišta i muzeje, da se bore jedino protiv naoružanog neprijatelja. Mnoge od takvih proglasa morao je plasirati iza leđa nadređenima jer baš nisu bili po volji zapovednika. Predložio je da svakom vojniku podele knjižicu s osnovnim člancima Ženevske konvencije, ali to nije prihvaćeno.

Na terenu je, nakon ratnih delovanja, organizirao zbrinjavanje kulturnih dobara. Zajedno sa svojim učenicima iz Varaždinske brigade pomogao je i u prikupljanju knjiga iz razrušene biblioteke u Pakracu i odvezao ih je u bjelovarsku biblioteku. U oštećenu pravoslavnu crkvu i Vladičin dvor niko nije ulazio, niko nije mario za razbacane knjige i slike po kojima je padao sneg.

– Hteo sam ući unutra, vikali su mi da ne idem, da su Srbi minirali hram prilikom povlačenja, ali nisam o tome razmišljao. Lično sam zavirio u svaki ćošak, a onda zadužio bivše učenike da pripaze da se blago ne uništava i ne pali. Već drugo jutro došli su iz Sveučilišne biblioteke, angažovao sam tri kamiona i sve je uspešno prevezeno u Zagreb. Vratio sam se u Bjelovar i Jezerčiću podneo izveštaj. „Gospode Bože“, vikao je na mene, „ja s vama samo problema imam. Toliko mrtvih i ranjenih, nemamo municije ni oružja, a vi bi spašavali tamo neke knjige i umetnička dela“.

– Nije uvažio moj apel da su to kulturne tvorevine koje isto tako mogu biti ranjene i koje ne smemo ostaviti jer ne pripadaju ni srpskom ni hrvatskom narodu nego svetskoj baštini – govori nam profesor.

Rekli su mu da to nije njegov posao, da im intelektualac i filozof više ne treba. Nakon 45 dana službe u IPD-u mogao je birati: na ratište u Bosnu i Hercegovinu ili kući. U dogovoru s porodicom odabrao je kuću jer mu supruga Anica „nije htela kosti tražiti po Bosni“.

Tek tada počinje njegova životna drama. Nije se mogao vratiti na svoje radno mesto u Uredu za prosvetu i kulturu. Tamo ga nisu hteli, pa se javio u škole u kojima je predavao, ali ni tamo za njega nije bilo mesta. Metalsku industriju počeli su uništavati pa nije mogao raditi u struci. Označen je kao državni neprijatelj broj jedan i izdajica hrvatskog naroda.

– Javio sam se predsedniku kriznog štaba Čedomilu Cesarcu, a on meni kaže: „dok sam je u Varaždinu nećete dobiti posao“. Sreo sam ga nedavno, kaže mi da se sprema u penziju i da želi iza sebe raščistiti, pa mi se izvinjavao za zlo koje mi je naneo. Ali, Varaždinci bi rekli: „Kesno, kesno“ – s puno gorčine priča Hiti.

Dok nije stekao uslove za penziju, punih 16 godina, profesor s dva fakulteta i desetak napisanih stručnih knjiga obrađivao je vrt, dvorio zidare, išao u nadničarenje, a preko leta u Nemačku brati jagode jer valjalo je zaraditi za život i školovanje dvojice sinova.

– Sve me je to prilično dotuklo i skratilo život za pet-šest možda i više godina.
Nikome ništa nažao nisam učinio, spašavao sam ranjene, potrošio porodičnu ušteđevinu, nahranio gladne, pridonio da se u 6. zbornom području ne ubijaju zarobljenici i što je najbolje – iz moje zone odgovornosti ni jedan oficir nije završio u Hagu i mogu slobodno reći da je to moja zasluga – ponosan je Ivan, kome mnogi i dan danas zameraju što nije dozvolio da se iz napuštenih kuća u Varaždin odvoze bela tehnika, televizori, nameštaj i radni strojevi i ostalo.

Zanimajući se za sudbinu crkvenog blaga koje je spasio, više je puta pisao ministrima kulture i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, no odgovor nikada nije dobio. Menjale su se vlasti, dolazili novi vetrovi i novi ljudi, ali nitko nije našao za shodno da mu se izvini ili da mu se zahvali i na taj način skine stigmu izdajice. Kada je u novinama pročitao vest da je gospodin Irinej izabran za patrijarha, napisao mu je pismo. Dugo se ništa nije događalo, a onda je dobio poziv da dođe u Beograd preuzeti orden.

Preuzimajući odličje, profesor Hiti se zahvalio rečima: „Kad je oružani sukob, kad se ruše crkve i obiteljske kuće, kad se pale knjige i druga umetnička dela bolno je biti usred svega toga moralna vertikala. Uprkos svemu tome spašavao sam crkvena dobra u Pakracu, spašavao sam znane i neznane ranjenike i civile, hranio izbeglice i mnogo toga još. Hvala vam što sve to prepoznali i dodelili mi orden Svetog cara Konstantina. S ponosom ga posvećujem svojoj supruzi, mojim sinovima, unuci Tari u Kanadi, obitelji Vila iz Smedereva i dragom prijatelju Jovanu“.

To je ganulo patrijarha Irineja pa se, mimo protokola javio za reč: „Imamo mnogo više potreba, nego što imamo srca. Daj Bože da ljudi sa srcem i saosećanjem budu sve brojniji. To znači da će biti manje zla. Koliko je više srca, toliko će biti manje zla“.

Proglašen izdajicom, ostao bez posla 

Profesoru Hitiju baš ništa nije pomoglo da skine stigmu izdajice naroda i dobije posao u struci. Pre angažmana u HV-u napisao je „Apel za mir i dostojanstvo ljudi“ i pesmu „Molitva za nevine žrtve rata“. U više navrata Caritasu je donirao veće količine hrane i odeće, od porodične ušteđevine zarađene u pečalbi kupio je vozilo hitne pomoći i donirao ga bolnici, molio je brata iz Nemačke da mu pošalje rezervne delove kako bi osposobio medicinska vozila koja su stajala u bolničkoj garaži.

– Ništa u ratu nisam radio zbog priznanja, ali baš niko u Hrvatskoj nije video humani karakter mog delovanja. Odlikovao me neko kome u životu ništa nisam značio, ali je uvideo važnost čoveka koji se u nezgodno vrijeme našao na nezgodnom mestu i koji je hteo poštivati jednu od onih deset božjih zapovjedi: ljubi bližnjega svoga kao samog sebe – kazuje profesor Hiti.
Na svečanosti u Beogradu odlikovani su ordenima Svetog Save direktor PTT saobraćaja Srbija Radomir Bojanić, glumac Radoš Bajić i muzičar Boro Dugić i službenica Ministarstva finansija Nada Milojević, a ordenima Svetog despota Stefana glumac Božidar Đurović i akademski kipar Ljubiša Mančić.

– Ja sam tamo bio iznenađenje, niko nije znao da će odličje dobiti Hrvat. Svi su mi došli čestitati, zahvaliti se na gestu i slikati se sa mnom. Svi su rekli da sam održao najbolji govor, a moja supruga je čak i zaplakala – prepričava utiske iz Srpske patrijaršije profesor Hiti.

(Goran Gazdek – snv.hr – Zagreb)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *