Povratak čelične zavese – poraz Europe

Povratak čelične zavese – poraz Europe

9 новембра 2014

Denis_RomacPiše: Denis Romac

Sjećamo li se euforije koja je zavladala Starim kontinentom u vrijeme pada Berlinskog zida, od kojeg će nas u nedjelju dijeliti točno 25 godina? Kako se cijeli jedan svijet urušio poput kule od karata, i kako su narode od Jadrana do Baltika obuzeli ushit i nada o dolasku slobode i blagostanja, koji su se tada činili nadohvat ruke?

Iako Jugoslavija, u čijem je sastavu tada bila i Hrvatska, nikad nije formalno pripadala Varšavskom paktu – što god o tome mislila HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović – bivša je država ideološki i vrijednosno bila dijelom istočnog svijeta. Blokovska granica između dvaju blokova na Elbi sigurno nije bila ista kao propusnija i liberalnija granica u Kozini, no i u jednom i u drugom slučaju radilo se o Željeznoj zavjesi koja je dijelila dva sukobljena politička sustava, kapitalistički i komunistički.

Pad Berlinskog zida i urušavanje Željezne zavjese – koje je, da budemo precizni, zapravo počelo šest mjeseci prije pada Berlinskog zida, kada su mađarski vojnici počeli rezati bodljikavu žicu na granici s Austrijom, čime je izbijen prvi kamen Željezne zavjese koja je 40 godina dijelila Europu – znanstvenici su kasnije definirali kao »kraj povijesti«. Uvjerili su nas da smo jedno razdoblje ostavili za sobom i da dolazi novo vrijeme, vrijeme u kojem će svijetom zavladati parlamentarna demokracija i liberalni kapitalizam.

Iako je bivša Jugoslavija, u kojoj je ubrzo izbio krvavi rat, zbog toga bila poseban slučaj, ostatak bivšeg komunističkog svijeta razmjerno je brzo napredovao pri uvođenju novih pravila. Zemlje nove Europe većinom su stvorile relativno slobodne i pluralističke sustave, a mnoge od njih brzo su se pridružile najprije NATO-u, a potom i Europskoj uniji. Nade o blagostanju bilo je teže ispuniti, no činilo se da je razdoblje sukoba i ratova zauvijek prevladano.

Povjerovali smo da Europa i svijet nikad više neće biti isti, iako smo cijelo ovo vrijeme vjerojatno namjerno zanemarivali da berlinski zidovi postoje i drugdje po svijetu, brutalno kršeći ljudska prava pojedinaca: Zelena linija na Cipru, zid u Izraelu, željezni bedem na granici SAD-a i Meksika, zid između Sjeverne i Južne Koreje i zid na granici Kašmira i Indije, ali i zid na granici EU i Afrike.

Danas postaje očito da smo živjeli u iluziji. Iako je Berlinski zid pao, borba za prevlast time nije bila okončana. Gorbačov je raspustio Varšavski pakt, no njegov zapadni pandan, NATO savez, nastavio se širiti na Istok, približavajući se ruskim granicama i kršeći obećanje o neširenju NATO-a koje je Gorbačov dobio za zeleno svjetlo Rusije za ujedinjenje Njemačke. Amerikanci, za razliku od Europljana, nikad nisu zaboravili razmišljati hladnoratovskom logikom. Za Washington je geopolitika uvijek bila važna, dok je EU u svojoj suštini projekt koji je nastao kao negacija hladnoratovske logike i geopolitike, a ujedinjenjem Europa pokušava nadjačati nacionalne antagonizme zbog kojih je Europa dvaput u prošlom stoljeću skončala u krvi do koljena.

No danas, 25 godina od pada Zida, Europa je zbog krize u Ukrajini ponovno na početku. Usred novog hladnog rata. Washington sili Europu u konfrontaciju s Rusijom i uvođenje sankcija Moskvi, iako se Europa još nije oporavila od krize koja je iz Amerike uvezena u Europu, a sankcije Rusiji puno više štete Europi nego Americi. Na drugoj je strani Rusija koja je pod Putinovim vodstvom odlučila ponovno uspostaviti kontrolu nad izgubljenim dijelovima nekadašnjeg sovjetskog carstva i tako zaustaviti širenje zapadnih integracija u vlastitom dvorištu, ne prezajući pritom od korištenja sile, čega se Europa užasava.

Europska politika na brzinu se pokušava prilagoditi novonastaloj situaciji. Lidere zapadnih političkih i vojnih asocijacija, EU i NATO-a, odnedavno vrednuju isključivo temeljem odnosa prema Moskvi. Tako je norveškog socijaldemokrata Jensa Stoltenberga za najvišu političku funkciju u NATO-u kvalificiralo ponajprije njegovo poznavanje »druge strane«, odnosno njegova sposobnost pregovaranja s Rusima, budući da je Stoltenberg kao norveški premijer sa svojim velikim susjedom uspio riješiti skoro sva otvorena pitanja, dok je pak Talijanka Federica Mogherini, aktualna šefica europske diplomacije, najprije bila žigosana kao previše popustljiva prema Putinu, pa sada na svakom koraku, i kad treba i kad ne treba, mora dokazivati da to nije istina.

NATO ponovno zbija redove i uspostavlja nove linije obrane, koncentrirajući nove vojne snage prema granici s Rusijom, kršeći pritom partnerski sporazum s Moskvom, na što Rusija odgovara provokativnim preletima svojih borbenih eskadrila sve do zapadnih obala Britanije i Portugala. Svjedočimo podizanju novog zida, nove željezne zavjese između Istoka i Zapada, samo što je taj zid sada nešto istočnije od staroga. Europa ponovno postaje poligon za odmjeravanja snaga, a samo je pitanje vremena kad će takve demonstracije sile prerasti u vatrene incidente. Mizanscena za novi hladni rat već je postavljena. Uloge su podijeljene. Sve ovo, dakako, zvuči užasno, ali samo zato što to i jest užasno. Posrijedi je povijesni poraz Europe, koja u nedjelju nema nikakva razloga za slavlje.

(Novi list – Rijeka)

KOMENTARI



Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *



ИНТЕРМАГАЗИН НА FACEBOOK-u