Pravo na humanitarnu intervenciju

Pravo na humanitarnu intervenciju

8 septembra 2014

prorokovic dusan 7234Piše: Dušan Proroković

Kao i mnoge druge stvari i pitanje humanitarne intervencije je pitanje političke odluke i političkih tumačenja. Prolazak ruskog humanitarnog konvoja do Luganska, posle višednevnog ponižavanja i čekanja na granici, izazvalo je histerične reakcije na Zapadu. Za generalnog sekretara NATO-a to je bio „upad bez dozvole ukrajinskih vlasti“ i još jedan čin kojim „Rusija potpiruje krizu, uprkos naporima međunarodne zajednice da nađe političko rešenje.“ Za odlazećeg „šefa spoljnopolitičke službe EU“ Ketrin Ešton odluka Rusije da pošalje konvoj „predstavlja jasno narušavanje ukrajinske granice.“

Diplomatsko nadgornjavanje oko prava Rusije na dostavljanje humanitarne pomoći istočnim delovima Ukrajine će se nastaviti. U „Putinovom planu u sedam tačaka“ ovo pitanje je nezaobilazno i nalazi se na šestom mestu, formulisano kao „uspostavljanje humanitarnih koridora za izbeglice i dostavljanje humanitarne pomoći“. Prema Privremenom protokolu o prekidu vatre potpisanom u Minsku 5. septembra, u tački 8. se napominje da se moraju „preduzeti mere za poboljšanje humanitarne situacije u Donbasu“. Verovatno na insistriranje kijevskih vlasti, deo Putinovog predloga o „uspostavljanju humanitarnih koridora“ je izbačen, kako Moskva ne bi protumačila da su njeni humanitarni konvoji „legalizovani i legitimizovani“. Da li su ruske humanitarne akcije legalne i legitimne? U traženju odgovora na ovo pitanje opet se moramo vratiti na početak: sve je politika!

Indikitivno je da niko od zapadnih zvaničnika nije pravio poređenja sa „humanitarnim intervencijama“ SAD i/ili NATO. A kada je već reč o „kršenju međunarodnog prava“ i „narušavanju teritorijalnog integriteta“ valjalo bi se podsetiti „kosovskog presedana“ i uporediti ga sa ukrajinskom krizom. Bila je to prva velika zapadna „humanitarna intervencija“ u jednopolarnom svetu. Tada je „uspostavljeno“ pravilo o zaobilaženju SB UN, što se potom koristilo još nekoliko puta.

Tadašnji sekretar za odbranu SAD Vilijam Koen je početkom 1999. godine govorio kako se broj nestalih Albanaca kreće blizu 100.000 i da se pretpostavlja kako su oni mrtvi. Nešto kasnije, ove ocene je potvrdio i specijalni izaslanik Stejt dipartmenta za ratne zločine Dejvid Šefer. Uz „mrtve“, paralelno su navođene i procene o više desetina hiljada silovanih Albanki i stotine hiljada izbeglica. Naravno, i Koen i Šefer su zaboravljali da napomenu da se posle sporazuma Milošević-Holbruk od 13. oktobra 1998. deo vojnih i policijskih snaga Srbije (odnosno SR Jugoslavije u čijoj nadležnosti je bila vojska) povlači sa Kosova i Metohije, a da snage tzv. OVK ponovo ulaze na ovu teritoriju iz severne Albanije (gde su bile odbačene tokom leta) i započinju sa novim ciklusom terorističkih akcija. Do 31. januara 1999. su izvršili „677 napada i provokacija, od čega 215 protiv civila i 462 protiv policije i Vojske Jugoslavije. U tom periodu, albanski teroristi su ubili 48, a kidnapovali 46 civila, ubili 17, a ranili 79 policajaca i vojnika.“ U proseku, bilo je to 6-7 napada dnevno. Danas i SAD i NATO kriju podatke o tome koliki je zaista bio broj ubijenih, nestalih i izbeglih do marta 1999. Uglavnom, podaci koji su dostupni široj javnosti tiču se ukupnog broja žrtava do 14. juna 1999. i kraja oružanih dejstava. Razlika između ove dve stvari, jeste u tome, što je najveći broj ubijenih, nestalih i izbeglih zabeležen od početka NATO bombardovanja SR Jugoslavije, pa do njegovog okončanja. Tada je došlo do masovnog napuštanja stanovništva teritorije Kosova i Metohije, ali i do najvećeg broja žrtava. Sa jedne strane, borbe između albanskih paravojnih snaga (koje je u svakom pogledu pomagao NATO) i regularnih jugoslovenskih jedinicasu se rasplamsale, a sa druge, veliki broj poginulih se među Albancima beleži i usled vazdužnih udara NATO-a. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo (koji su najprecizniji i u najvećoj meri se poklapaju sa ostalim procenama koje su posle toga rađene), od 1. januara 1998. do 14. juna 1999. godine na Kosovu i Metohiji je ubijeno, stradalo i nestalo 13.421 lice. Od ukupnog broja žrtava, 10.553 su Albanci, 2.238 Srbi, 126 Romi, 100 Bošnjaci, 40 Crnogorci, 25 Aškalije, 18 Egipćani, 13 Turci, 10 Mađari, 8 Goranci, 4 Makedonci, 2 Bugari, 2 Česi, 2 Hrvati, 2 Rusa, 2 Slovenca, po jedan Rusin i Slovak, a za 294 žrtve se nacionalnost ne može sa sigurnošću utvrditi. Ukoliko se izuzmu žrtve koje su učestvovale u oružanim sukobima, kao i one koje su stradale od vazdušnih udara NATO snaga, broj ubijenih i stradalih albanskih civila se do 19. marta 1999. višestruko smanjuje. Neukusno je licitirati sa brojem žrtava, ali je sagledavanje problema iz ovog ugla neophodno kako bi se ukazalo na povod NATO-a za „humanitarnu intervenciju“. Pojedine procene nam govore da je do 31.12.1998. (kada je već uveliko bila doneta odluka o vojnoj akciji protiv SR Jugoslavije) među Albancima bilo oko 1.500 ubijenih, računajući i poginule u borbama (pripadnici paravojnih formacija) i civilne žrtve. Istovremeno, prema podacima UN, od početka bombardovanja 24. marta 1999. pa do okončanja ratnih dejstava u junu iste godine, Kosovo i Metohiju je napustilo oko 771.900 osoba, od kojih je 64.200 otišlo u Crnu Goru, 246.700 u Makedoniju, 439.500 u Albaniju, 21.500 u BiH i preko 200.000 se sklonilo na područje centralne Srbije. Broj albanskih izbeglica, koji su uglavnom prebegli u Makedoniju i Albaniju se kretao oko 600.000, ali su talasi masovnog iseljavanja počeli tek po početku NATO intervencije. Broj izbeglih se do tog trenutka merio desetinama hiljada i bio je najverovatnije oko deset puta manji.

Poređenja radi, do 01.08.2014. (dakle, u periodu skoro trostruko kraćem od onog koji je na Kosovu i Metohiji prethodio razvoju priče koju su promovisali Koen i Šefer) na istoku Ukrajine je prema podacima UN poginulo 2.086 ljudi, među kojima je 20 dece. Broj registrovanih izbeglica iz Luganska i Donjecke oblasti koje se nalaze u privremenim smeštajima na teritoriji Rusije je 42.400 (prema tvrdnjama Aleksandra Drobiševskog, portparola Ministarstva za vanredne situacije RF), procena ruske Federalne službe za migracije je da se na teritoriji zemlje trenutno nalazi 480.000 državljana Ukrajine, a pojedini novinari su baratali i sa ciframa od čak 800.000. Uz to, materijalna razaranja koja su počinile ukrajinske jedinice (regularne i paravojne) su neuporediva sa onima na Kosovu i Metohiji do marta 1999. godine, kao i način upotrebe oružja i oruđa koji se koriste (raketni sistemi grad, balističke rakete Točka-U kojima se gađaju civilni ciljevi, i td.). Još se može naglasiti i kako tokom trajanja rata na Kosovu i Metohiji, pre perioda NATO bombardovanja, nije bilo višenedeljnih obustava isporuke električne energije i vode u velikim urbanim celinama. Do toga dolazi tek pošto NATO avijacija dejstvuje takozvanim „grafitnim bombama“ po elektroenergetskim objektima i usled oštećenja ili rušenja važnih infrastrukturnih objekata.

Treba se i podsetiti da je tokom nekoliko rundi pregovora o budućem statusu Kosova i Metohije, veći broj zapadnih zvaničnika, a među njima i „posrednik“ Marti Ahtisari, izjavljivao kako je „Srbija izgubila pravo na Kosovo zbog ratnih zločina“. Domaći glasnogovornici zapadnih nevladinih organizaciju su još i pdovlačili da je „Srbija ubijala svoje građane“ što je bio povod i za „humanitarnu intervenciju“ i za jednostrano proglašavanje nezavisnosti od strane kosovskih Albanaca.

Kada sve ovo uzmemo u obzir, a sudeći prema broju žrtava-ubijenih, stradalih i raseljenih, kao i materijalnim razaranjima, može se reći da u istoj meri u kojoj je 1999. godine bilo osnova za preduzimanje „humanitarne intervencije“ NATO-a protiv SR Jugoslavije, postoje i osnove za preduzimanje istovetne akcije na istoku Ukrajine. Ulazak ruskog humanitarnog konvoja u Lugansk je, posmatrano iz ugla onoga što je radio NATO, ne samo opravdan, nego i najmanje što je Rusija mogla da uradi. Zato su reakcije Fog Rasmusena i Eštonove neopravdane. NATO nema pravo da u ovom slučaju bilo šta prigovori Rusiji. Ne bi imao pravo to da učini čak ni u slučaju ruske ograničene „humanitarno-vojne intervencije“. Jer, batina ima dve strane. NATO je u Srbiji pre 15 godina započeo proces „krojenja“ političkih uslova i pravnih okvira kako je njemu odgovaralo. Sada, kada drugi preuzimaju isti princip za odbranu sopstvenih interesa, to je legitimno taman koliko je bilo i pre 15 godina. Za NATO, odnosno SAD kao vodeću zemlju ovog saveza ostaju dve opcije: ili da direktno brani svoje pozicije vojnom silom, ili da se pomiri sa gubitkom uticaja i pokuša političkim sredstvima da smanji štetu na najmanju moguću meru. Ono što su koristile, a tiče se insistiranja na teritorijalnom integritetu Ukrajine i međunarodnom pravu kao argumentu, je za njih same najslabije moguće sredstvo u ovoj krizi. Kao i u budućim krizama. Jer, verovatno je Rusija prva sila koja je počela da koristi „NATO instrumente“ da brani svoje interese, ali sasvim sigurno nije i poslednja. Svetski politički sistem se menja i u raznim delovima sveta se pojavljuju narastajuće sile, koje će preduzimati slične korake. SAD su, kao i nekoliko imperija pre njih, postale talac sopstvene neumerenosti.

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *