Правосудна дика Хрватске

Pravosudna dika Hrvatske

1 marta 2015

Capture 54356565Piše: Davor Krile

Sreća je u malim stvarima, znaju reći pseudofilozofi, a i vrag je uredno komprimiran u detalju. Često se, međutim, nepravedno prešućuje da se u istim takvim mikropakiranjima nerijetko prodaje i mudrost.

Jedan od takvih haiku-formata nacionalne samospoznaje i kolektivnoga prosvjetljenja pružili su nam ovih dana uvaženi kandidati za suce Ustavnoga suda kroz svoje biografije. Čitajući bljeskove njihove autorefleksije, njihova nimalo ironična hvastanja navodnim znanjima, rečenice s obilježjima elementarne nepismenosti, blažih moždanih udara te druge odrednice strukovnoga renomea kojima se ti nesuđeni čuvari ustavnoga poretka službeno kite, čovjeku simultano dođe zapitati se: u kojoj je mjeri Hrvatima uopće dopušteno kukati?

Uzoritiji od kardinala

S obzirom na to tko sve među nama godinama kroji pravdu, odlučuje o zadnjim pitanjima i bez kompleksa stremi najvišim funkcijama u pravnome poretku, mi smo kao zemlja uzoritiji ne samo od kardinala, nego i od prosječnoga vatikanskoga blaženika.

“Eh, da mi je jednom u miru sjesti i napisati s kime sam sve stvarao državu!”, znao je uzviknuti prvi hrvatski predsjednik u trenucima malodušja, kad bi se suočio s poraznom činjenicom kakvim je sve neznalicama, sirovinama, mutikašama i obješenjacima napunio stranku i državni aparat.

Sudeći po biografijama mnogih kandidata za Ustavni sud, prava je šteta što sličnu rečenicu u pravosudnom kontekstu nikad nisu ni izgovorili, a kamoli proveli u djelo Vladimir Šeks, Ivić Pašalić ili Ante Potrebica. Plodovi njihovih kadrovskih napora djeluju, naime, svježe i netaknuto čak i desetljećima poslije.

Sutkinja zagrebačkog Općinskog suda Zorka Ćaćić Zagrajski u kandidaturi za Ustavni sud sebe titulira u trećem licu jednine, ponosno ističući da “podnositeljica prijave” nikad nije bila, i to dragovoljno, članica ni jedne političke stranke. Sutkinja Zorka vlada jezicima svih naroda Balkana u govoru i pismu, “izuzev Albanskog, Makedonskog i Slovenskog jezika”, a posebno ekspertna znanja vezuje uz materinji hrvatski u kojem joj je “čitanje vrlo dobro, pisanje vrlo dobro, govor vrlo dobar”.

Znam ja i Google

Šteta što materijalni dokazi ne potkrepljuju zadanu tezu, zaključio bi čak i priučeni pravnik.

Anđelko Stanić iz Splita evidentno smatra kako se pamet i fakultetske titule prenose genetskim putem, pa se tako u natječajnoj dokumentaciji za poziciju ustavnog suca ponosno pozvao na svoje pređe i na to da mu je još pradjed imao akademsku diplomu.

Da nipošto nije ostao na pradjedovskim kvalifikacijama, Anđelko je podebljao konstatacijom kako samostalno radi u programima Word, Outlook, Excell i Powerpoint, a povrh toga dobro poznaje još Google mail i Google translater. Ništa ne piše o poznavanju rada na YouTubeu i RedTubeu, ali kandidat je sigurno i u tome prilično suveren.

Odvjetnik s Krka Želimir Brozović u svojoj je pravosudnoj karijeri “riješavao” mnoge postupke, bio otvoren za mnoge “mogučnosti”, radio na slučajevima “exproprijacija” te bio predsjednik suda na Pagu u doba kad su tu dužnost pokrivali “Riječki kadrovi”.

Ima li logičnije stvari na svijetu nego da takvu uzornu karijeru okruni titulom čuvara Ustava, pisao se taj konstitutivni akt malim ili, možda – ipak – velikim slovom? Odvjetnik iz Virovitice Boris Kozjak, povrh također priličnoga broja tipfelera, raskošan je niz upotpunio samohvalom da je na listi odvjetnika ambasada SAD-a i Njemačke, a kad te podupiru i priznaju takve svjetske sile, tko te pita za pismenost i urednu korespondenciju.

Boris Kozjak vjerojatno je i na fakultetu i od svojih uzornih klijenata čuo da u Americi dužnost i nadležnost istovjetnu onoj našega Ustavnoga suda obnaša mitski Supreme Court, odnosno Vrhovni sud. Čini ga osam sudaca i predsjednik, na doživotnu dužnost imenuje ih stanovnik Bijele kuće, a potvrđuje Senat.

Agitpropovski standardi

Njihova uloga u sustavu ustavne demokracije daleko je od besprijekorne: među sobom se dijele na konzervativno i liberalno krilo, često donose vrijednosno sporne odluke, poput širenja prava na nošenje vatrenog oružja ili o pravu na zdravstveno osiguranje, ali nikome – baš nikome ni u SAD-a ni izvan njega – ne pada na pamet ni najmanja mogućnost da je ijedan od tih ljudi nenačitan, neobrazovan, nepismen, jeftino manipulativan, isprazan ili glup.

Razlog zašto je tako razmjerno je jednostavan: ti ljudi manifestiraju sadržaj same države i čvrstoću njezine kičme.

A ako pročita nepismenu uputu za korištenje neke tehničke naprave, mnogi građanin automatski posumnja i u valjanost samog stroja: tko je nedoučen, bahat i šlampav u jednome, obično je takav i u drugome.

Zašto prilično brojni hrvatski suci već desetljećima misle da mogu biti opušteno konzervirani u svojoj sirovosti i neznanju, i da čak i bazično nepismeni i elementarno nekultivirani mogu slobodno konkurirati za Pravosudni ponos Hrvatske?

Ako je naša nacionalna tragedija ovako vidljiva iz njihovih poslovično ispeglanih biografija, kakva li je tek na temelju presuda i drugih im pisanih odluka? Zašto navodni domoljubi iz vlasti koje ih biraju dopuštaju da njihovu voljenu zemlju, članicu Europske unije, u bolju i stabilniju pravosudnu budućnost vode likovi koji kao da su jučer došli s kakvog šumskog analfabetskog tečaja?

Što se u ovoj zemlji glasnije deklarira mržnja prema partizanima, čini se da se to češće u praksi baštine njihovi kadrovski i agitpropovski standardi i metode.

(Slobodna Dalmacija)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *