Предраг Марковић: На моју жалост, одредница „незапослен грађанин“ још важи

Predrag Marković: Na moju žalost, odrednica „nezaposlen građanin“ još važi

13 septembra 2017

UREDNIK nekoliko listova, časopisa i edicija, kritičar, pisac („Morali bi doći nasmejani lavovi“ i „Otmenost duše“), utemeljivač izdavačke kuće „Stubovi kulture“, osnivač (sa M. Dinkićem) ,G 17 plus,, predsednik Skupštine Srbije, ministar kulture i narodni poslanik, koji je, iznenada, vratio mandat i povukao se iz javnosti. I posle skoro tri decenije, ponovo pisac! Ovo je, telegrafski predstavljen, dosadašnji razvojni put Predraga Marković (1955), koji se iznenada vratio u književnost romanom „Zavodnik ništavila“, koji je pre nekoliko dana objavio „Solaris“.

Roman ne samo da obuhvata izmišljenu biografiju Vere Krusov (1948-1987), nesrećne laborantkinje u Državnom zavodu za uzgoj eksperimentalnih životinja, već se vraća i mnogo godina unazad. Pred čitaocima, u vidu mnoštva rukavaca, izranjaju slike stvarnih i izmaštanih događaja i ličnosti.

* Gde je izlaz za savremenog čitaoca iz ovog romana lavirinta?

– Za čitaoca je izlaz internet. Kada sam počeo roman, imao sam nerešiv problem. Želeo sam da napišem knjigu u kojoj sem glavnih junaka i zapleta ništa nije izmišljeno. Ali bi bilo nemoguće to „dokazati“ savremenom čitaocu u okviru teksta romana. Tehnološki napredak je to rešio. Bilo je dovoljno da za opise junaka ili toponima pažljivo ubacim sintagme pod kojima ih je moguće „naći“ u internet pretrazi. Ako čitalac želi da nastavi avanturu iz ma kog dela knjige – klikne na internet. Kao što znate, internet umnožava znanje, ali još više neznanje, jer korisnik ne zna šta i kako traži. A nalazi kao ravnopravne izvore i novinske napise i enciklopedijske odrednice. Roman mu daje bezbedan okvir i uputstvo. I za avanturu i za razumevanje. Pa i dijalog sa svim tim kraljevima, monasima, avanturistima, slikarima, balerinama…

* A postiže se i dodatna aktuelnost istorijskog sloja romana.

– Prošlost je uvek aktuelna. Posebno u društvima čija je savremenost prepuna ravnodušnosti i beznađa. Ali je čitaoci i dodatno aktuelizuju. Evo, za samo nekoliko dana, već imam neobična pitanja. Od onih u vezi s perifernim pominjanjem Marka Mesića, kraljevskog oficira, pa domobrana, pa komandanta jugoslovenskih dobrovoljaca u Rusiji i potonjeg jugoslovenskog oficira, pa informbirovca kome su u pokušaju bekstva odsečene obe noge. I čitaoci ga odmah prepoznaju kao strica poslednjeg jugoslovenskog i drugog hrvatskog predsednika Stipe Mesića. Ili monaha Tihona iz Sretenjskog manastira, za koga pretpostavljaju da je današnji iguman manastira otac Tihon, lični ispovednik predsednika Putina i, po pisanju zapadnih medija, „najuticajniji čovek iz senke“ u današnjoj Rusiji. Evo, i „Novosti“ prethodnih dana donose priču o ulozi Hruščova u pripajanju Krima Ukrajini, što je jedna od priča u romanu.

* Pri čemu su priče u romanu ispričane u ženskom licu junakinje koja umire na godišnjicu katastrofe u Černobilju, u čijoj je laboratoriji radila.

– Da. Bilo je neophodno da se priča iz ženske pozicije da bi čitaoci prihvatili noseći sloj priče i metafore o incestu. Želeo sam, kako bi to Kiš rekao, da napišem knjigu kraljeva i budala, a da ne štedim čitaoca. Da se zajedno suočimo s mehanizmom u kom žrtve pomažu zločinu. Slično je i sa drugim junakom, njenim „ocem“, snajperistom i doušnikom. Njegovo obrazovanje i cinizam kojim zavodi i junake i čitaoce ne umanjuje ni njegov antisemitizam, ni njegov prezir prema Srbima i Rusima. Ali ni njegovu ulogu žrtve u ukrajinskoj gladi. Pozicija pripovedanja u ženskom licu je i izvesna garancija pristojnosti za ono što je izdavač u prepisci opisao kao edukativni istorijsko-erotski roman.

* Razlog vašeg povlačenja iz politike, što je za naše prilike izuzetna retkost, do danas je ostao svojevrsna zagonetka.

– Naučio sam da poštujem i dobro i zlo koje mi ljudi čine. I da o tome ne govorim. Uostalom, siguran sam da su svi koje to zbilja interesuje prezadovoljni odgovorima u koje već veruju.

* U biografiji navodite da ste od 2013. „nezaposlen građanin“ koji se „smeši i odbija povremene pozive da sve počne iz početka“…

– Izdavač je insistirao na biografiji. A ta rečenica, napisana pre skoro četiri godine, i dalje važi. Uostalom, toliki broj ljudi je nezaposlen. A ima bar neke ironične utehe u izjavama obrazovane mlade osobe koja je zaposlena, odnedavno na najodgovornijem mestu u Srbiji, da je odlučila da se vrati iz Evrope i ostane u Srbiji posle razgovora sa mnom pre petnaest godina. I srećom, nije jedina.

* Radnja romana obuhvata tri veka, smeštena je i u Evropi i u Sibiru i Kini, ali se govori i o „Evropi broj dva“.

– Taj detalj je omaž Vojislavu Despotovu koji slikovito opisuje koliko mi u Srbiji ne razumemo veličinu prostora Rusije. A junakinji služi da ublaži ruganje Srbima i Rusima. Ali se sećam i reakcije Nikite Mihalkova u publici kada sam u Moskvi govorio o tome kako Rusi ne razumeju pojam vremena u Srbiji, a Srbi pojam prostora u Rusiji. A radnja romana se, u stvari, dešava na prostoru današnjih država Crnomorskog basena. Od Italije do Sibira, Od Nemačke do Azerbejdžana. Kao šef parlamentarne misije u Skupštini crnomorskih zemalja suočio sam se sa tim fenomenom. Deo evropskih država koje ništa vidljivo ne povezuje udružuju se u zajednicu. A deo evropskih država, veći i po prostoru i po broju stanovnika, koji pevaju iste pesme, igraju iste igre, jedu ista jela, međusobno ratuje ili je u sporu. I što je smešnije, sebe prepoznaju kao evropske države, a susedima to osporavaju. Roman dobrim delom ilustruje da je to i zato što su te države zaboravile ili sakrile svoju prošlost.

* Pa i Srbi. U romanu iznosite čitav niz podataka i priča te nepoznate ili podzemne istorije, ali i drugu stranu poznate istorije. Koja je od njih i za vas bila otkriće?

– Nesumnjivo priča o Dmitriju Leonidoviču Horvatu sa korica romana, potomku vođe Velike srpske seobe u Rusiju, Jovanu S. Horvatu o kome piše i Crnjanski. Ali i potomku Kutuzova. Ovaj div-čovek je bio graditelj transsibirske i istočno-kineske železnice. Jedno vreme je imao sopstvenu državu, štampao svoje rublje i dolare, a posle pobede boljševika postao vođa ruske emigracije na Istoku. Kinezi i Rusi su mu podigli zajednički spomenik, a na njegovoj sahrani u Pekingu bilo je nekoliko desetina hiljada ljudi. Ruski istoričari se već decenijama spore o njegovoj ulozi. Njegovi potomci danas žive u Vankuveru. Sa potomcima Srba koji su se selili na Zapad. I tu je krug seoba zatvoren.

TOLERANCIJA JE DOKAZ SNAGE

* GDE god i šta god ste radili, uvek ste insistirali na uljudnosti i civilizovanom dijalogu, što nam danas i te kako nedostaje na javnoj sceni…

– Moje iskustvo kaže da je za uspešno obavljanje svakog posla najvažnije prepoznati, razumeti i odagnati ljudski strah. Ljudi se najčešće spore i opiru da bi prikrili svoje neznanje ili predrasude. Ljubaznost je preduslov. A stvarna tolerancija je dokaz snage, a ne slabosti. I pojedinca i društva.

UŽASI GLADI

* „ZAVODNIK ništavila“ je napisan u 33 poglavlja, a prvi red svakog od njih na kraju daje „Naricaljku sadržaja“, koja čitaoca vraća na početak.

– Da. Ova naizgled složena struktura je posledica čitanja, a ne pisanja. Knjige koje sam najviše puta pročitao su Danteov „Pakao“ i Bulgakovljev „Majstor i Margarita“. „Naricaljka sadržaja“ je u stvari poglavlje koje sam napisao među prvima, dok sam pisao o razmerama gladi u Ukrajini. I želeo sam da nekako sav taj užas ukrotim formom. Kao što je „Pakao“ literarno „ukroćen“ kroz 33 pevanja da bi uopšte mogao da se čita. A Bulgakov je, kao što znate, junak oko čijeg se pisma bratu za Beograd formira i kriminalistički sloj romana.

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. goran says:

    Ne bi me cudilo da ovaj neprijatelj Srbije dobije Ninovu nagradu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *