Predsednička stolica Radovana Karadžića

Predsednička stolica Radovana Karadžića

26 marta 2013

NenadStevandicPiše: Nenad Stevandić

Geopolitičko klatno se nikad ne pomjera zbog demokratskih načela, zadovoljenja pravde ili potrebe da istina bude vodilja budućnosti. To pomjeranje je uvijek uzrokovano interesima jačih i bogatijih, što je sasvim dovoljno da neistina bude prihvaćena kao istina, a zatim, poput domino efekta, interesi navedenih budu orjentir i pravac razvoja društva gdje se bezprimjernom silom selektiraju i glorifikuju surogati demokratije mnogopominjanih ljudskih prava.

Taj paradoks je ugaoni kamen preko kojeg se vidi i razumije, npr.: sudbina Radovana Karadžića i Hašima Tačija.

Radovan, ugledni ljekar specijalista, pjesnik i intelektualac koji se stavio na branik interesa svoga naroda, danas u Hagu čeka izricanje mjere haške nepravde. Hašim Tači neobrazovani predratni trgovac jajima na prištinskoj pijaci, od demokratskog Zapada odabran za vođu albanskog separatizma, prvo označen kao vođa terorističke OVK, a zatim zbog pogodne beskrupuloznosti proglašem borcem za slobodu.

To što su Radovana Karadžiđa karakterisale napisane pjesme, a Hašima Tadžija ubistva i povezivanje sa trgovimom narkotika, nije smetalo kreaciji koja ja ispunjavala geopolitičke interese velikih sila. Čak šta više, implicirala je zaključak da treba slušati velike jer je samo tada sve moguće.

Mi Srbi baš nemamo sreće…

Pa ipak, ‘ajde da razobličimo bar jednu neistinu i anatemu.

Karadžić se nije skrivao zbog kukavičluka. Ucijenjen nakon optužbe da će biti likvidiran, da će mu zabraniti stranku koju je formirao u cilju prevencije genocida (SDS) prekodrinskih Srba, i da će Republika Srpska, tek krhka i formirana sa svježim ranama, biti predmet ukidanja – povukao se iz javnog života. Već tada je znao kakav mu je kraj namijenjen i da je presuda već donesena. Hag je Dušku Tadiću, slučajnom stražaru iz Omarske već odmjerio 20 godina i poslao poruku da je to mjera za sve iznad njega. U tom momentu Radovanova predaja bila bi ravna izdaji jer bi programirano ukidanje RS bilo ubrzano i sprovedeno. Karadžić je tada dobro procijenio faktor i vrijeme, i nestao. Da se brzo predao, nametnuta hipoteka genocidnog naroda i republike bila bi potpuno etablirana. Već su u tu svrhu snimljeni filmovi i režirane emisije koje slijede logo ratnih neistina o srpskom narodu. Žrtvovao je Radovan zato svoju predsjedničku stolicu i pripremio se za rovovski, skoro Sizifov posao prokopavanja tunela za izlazak istine.

Oni, koji su nako njega zasjeli u predsjedničku stolicu, bilo SDS – a ili Republike Srpske, nisu to izgleda dobro razumjeli. Oni su, da im ime ne pominjem, zbog te stolice žrtvovali i VRS i brojne nadležnosti Republike Srpske, prihvatajući neistine i hipoteke nametnutog genocida. Tada su režirani i prvi unutar – srpski politički sukobi, sa ciljem da jedni drugima uradimo sve ono što nam neprijatelji nisu uspjeli. Biljana Plavšić je bila glavni izvođač radova i u svome početku je doživjela da joj Fransoa Miteran, predsjednik Francuske, poljubi ruku na ulazu u Jelisejsku palatu, ali je nakon obavljenog posla na podjeli i slabljenju Republike Srpske, nemilosrdno sprovedena u hašku tamnicu.

Milorad Dodik, koji gaji osjećaje zahvalnosti prema toj istoj Biljani Plavšić, danas se očajnički bori da ne doživi njenu sudbinu. Iako je Radovanu Karadžiću bio najveći politički neprijatelj, i voljno ili nevoljno, sa pomenutom Biljanom Plavšić predstavljao dio lukavo projektovanog scenarija za ukidanje Republike Srpske, danas se sprema da svjedoči u Radovanovu korist. U Haškom sudu, aprila mjeseca, proljeća gospodnjeg, nesretne 2013. Godine.

Tu pobjedu Radovan neće slaviti uz šampanjac i na prijemima, ali ostaće upisana. Valjda je sada Milorad Dodik, aktuelni predsjednik Republike Srpske, razumio taj faktor vremena i odgovornost predsjedničke stolice, koja je od Radovana pretekla i do njega. Uostalom, za vrijeme Radovanovog skrivanja isplivale su mnoge činjenice, koje govore istinu o činjenju zapadnih sila, broju pobijenih u Srebrenici i pravoj ulozi mnogih muslimanskih i hrvatskih političara i komandanata. Danas, takođe, ni geopolitičko klatno na Balkanu, više nije namagnetisano kao ranije.

Laži od kojih su pravljeni okovi za Republiku Srpsku su popucale, ali okovi još uvijek drže. Ti okovi se raskivaju našom slogom i pameću, a ponovo i jače zakivaju, neslogom, pohlepom i glupošću.

Da je Radovan odmah uhvaćen i ekspresno osuđen, istina bi ostala zakopana sa leševima ubijenih sarajevskih Srba. Tu blizu, pored parkova i saobraćajnica, ali nevidljiva. Republika Srpska možda ne bi danas u ovom kapacitetu svjedočila o sebi i svome postojanju i ko zna u kakvom bi ustavno – pravnom i mentalnom okviru mi danas živjeli. Zato je visina kazne koju su Radovanu projektovali, manje važna od istine koja postaje gorki plod njegovog dugog skrivanja, i neporeciv faktor pada nemilosrdne laži o krivici Srba u proteklom ratu.

U toku pisanja ove kolumne, sjetih se razgovora u šest očiju sa pokojnim akademikom Raškovićem i aktuelnim haškim sužnjem, doktorom Karadžićem, gdje je moja mladost prečesto postavljala pitanja, čija ja glavna riječ bila  „KAD?“ (ne mogu vam reći o čemu). Odgovorili su mi gotovo u duetu:

„U životu jednog čovjeka, deset ili dvadeset godina je zaista mnogo. Za to vrijeme se odraste, završi škola, napreduje u poslu i stekne porodica, othrane djeca…. Ali u životu jednog naroda to može da bude manje od treptaja oka.“

(frontal.rs)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *