ПРИЗРЕН: Како мала Милица живи сама међу Албанцима

PRIZREN: Kako mala Milica živi sama među Albancima

21 februara 2015

milica32425346Kada je 4. januara 2006. godine ugledala svet Milica Đorđević, junakinja dugometražnog dokumentarnog filma Dragana Elčića, nije znala da će biti jedino srpsko dete u Prizrenu gde i danas živi u nadi da će se pojaviti barem jedna devojčica ili dečak sa kojim će deliti detinjstvo, igrati se i odrastati u društvu vršnjaka, a ne u samoći.

Dan u kome je Milica ugledala svet nije joj obećavao Bog zna kakvu budućnost u državi koja se tada još zvala Srbija i Crna Gora i čiji je šef diplomatije Vuk Drašković baš na dan njenog rođenja dobio zvaničnu pozivnicu da prisustvuje takozvanom molitvenom doručku u Vašingtonu, kreatoru njene sudbine.

Kada je Milica rođena, episkop raško-prizrenski bio je Artemije koji je baš toga dana u intervjuu za frankfurtske „Vesti“ upozorio javnost na tešku i mučnu kosovsku stvarnost strahujući od novih napada na Srbe. Tog 4. januara te 2006. godine šef Unmika Soren Jesen Petersen poklonio je Prištini dva nova atributa buduće državnosti – ministarstvo pravde i policije – pokazujući koliko mu je stalo za pregovore o statusu Kosova koji su tek predstojali.

Kada je Milica rođena Srbijom su upravljali Boris Tadić i Vojislav Koštunica, predsednik i premijer koji su baš tog 4. januara 2006. godine poručili tadašnjem predsedavajućem Oebsa Karlu de Guhtu, koji, inače, ni o čemu nije odlučivao, da je Srbija spremna da obezbedi suštinsku autonomiju za Kosovo i Metohiju. Na dan kada je Milica Đorđević ugledala svet, u prtljažnik autobusa koji je saobraćao na relaciji Prizren-Beograd ubačen je i aktiviran eksploziv, srećom bez većih posledica po 56 njegovih putnika.

U međuvremenu je prošlo devet godina koje je Milica Đorđević provela u Prizrenu uglavnom samo u društvu majke, a kasnije povremeno i uz jednog povratnika u pravoslavlje koji je zagazio u devetu deceniju života i uz ne tako mladog učitelja koji samo zbog nje, i to zahvaljujući angažovanju Eparhije raško – prizrenske, dolazi čak iz Berana da bi malu Milicu uvodio u svet znanja.

Kada se učiteljeva misija završi, a to će biti čim Milica Đorđević dobije svedočanstvo o završenom četvrtom razredu osnovne škole, ova devojčica i njena majka naći će se pred novim izazovom – kako i gde dalje?!

Ta pitanja muče danas i sve druge Srbe, žitelje tvorevine čiju je samoproklamovanu nezavisnost priznalo više od stotinu država, diskriminisane stanovnike Kosova odakle poslednjih nekoliko nedelja, posebno nakon Miličinog devetog rođendana, beže i Albanci put zemalja Evropske unije. Istih onih čije su im vlasti obećavale blagostanje u poklonjenoj „državi“ sazdanoj od zločina nad Srbima.

„Milica“ je film o našoj savesti, ocenjuje njegov autor Dragan Elčić koji se za životnu priču ove devojčice pripremao dve godine, koliko mu je, priznaje, trebalo da skupi hrabrost da bi se suočio sa detetom koje u 21. veku u Evropi nema pravo na slobodu niti na svoju bezbrižnu dečju igru, detetu koje, kao i njegovi odrasli sunarodnici, tumara u potrazi za spasenjem.
Priština ovih dana proslavlja sedam godina svoje takozvane državnosti. Sa Srbima u izolaciji i Albancima u (e)migraciji!

Iseljavaju se i jedni i drugi, samo što odlazak Srba ne prate mediji i kamere, ne ispraća ih rodbina i ne dočekuje ih „zabrinuta“ evropska birokratija. Među njima je i evropski komesar za susedsku politiku i pregovore o proširenju Johanes Han koji je Prištini obećao podršku Brisela a (samo)iseljenim Albancima – sezonsko zapošljavanje u zemljama EU u koje su se zaputili trbuhom za kruhom.

Srbima niko ništa ne obećava, ni u Briselu, ni u Beogradu.

Ni u Prizrenu. Gde Milica i njena majka o(p)staju uprkos svemu.

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *