Prof. dr DARKO TANASKOVIĆ: Položaj Srba sa obe strane Drine nije bezizgledan i bez perspektive, bilo je i gorih situacija

Prof. dr DARKO TANASKOVIĆ: Položaj Srba sa obe strane Drine nije bezizgledan i bez perspektive, bilo je i gorih situacija

5 avgusta 2013

Darko Tanasković01Prof. dr Darko Tanasković je već decenijama ključni autoritet za orijentalistiku i islamologiju na srpskoj naučnoj i javnoj sceni i u regionu. Osim impresivne univerzitetske karijere, zapaženo mesto u profesionalnoj biografiji prof. dr Tanaskovića ima i diplomatija, imajući u vidu činjenicu da je bio ambasador SR Jugoslavije i Srbije u Turskoj, Azerbejdžanu i Vatikanu.

U razgovoru se prof. dr Tanasković osvrnuo  na niz pitanja, od aktuelnih dilema s kojima se suočavaju RS i Srbija, ali i Bošnjaci, do spoljnopolitičkih kretanja, posredno važnih i za naš prostor.

Da li Srbi sa dve strane Drine u ovom periodu pronalaze adekvatne odgovore na istorijske izazove – Republika Srpska na egzistenciju unutar državnog okvira s kojim se izrazita većina stanovništva RS ne identifikuje, a Srbija na tzv. integracione procese sa zapadnim svetom, što podrazumeva i teritorijalna odricanja kada je reč o Kosovu?

– Nezahvalno je, a bilo bi i neprimereno pretenciozno da jedan svakako nedovoljno obavešten građanin, a i bez neophodne vremenske distance, pokuša jednoznačnom ocenom da odgovori na ovako teško i složeno pitanje. Umesto takvog odgovora, biću slobodan da iznesem utisak da je, prolazeći kroz velika iskušenja tokom poslednjih dvadesetak godina, srpski narod, povijajući se pod grubim i nemilosrdnim udarima spolja i razdiran podelama i raskolima koje je donelo razbijanje Jugoslavije, možda u nečemu mogao politički mudrije i dalekovidnije da se ponaša, ali da, ukupno uzevši, nije bilo realnih šansi za neki suštinski drugačiji i povoljniji ishod u ovoj fazi, kako bi, sledeći Andrića, rekao profesor Milorad Ekmečić, dugog kretanja „između klanja i oranja“. Usuđujem se čak primetiti da, s obzirom na sve okolnosti, položaj srpskog naroda u ovom trenutku relativno i nije toliko bezizgledan i besperspektivan koliko smo skloni da samosažaljivo, rezignirano, pa i tragičarski konstatujemo. Bilo je neuporedivo težih i sumornijih trenutaka u našoj istoriji. Ovim dolazimo i do suštine vašeg pitanja. Rekao bih da se, bez obzira na ideološke i druge razlike, a njih među Srbima uvek ima sasvim dovoljno, kao i na različit aktuelni državno-pravni i međunarodni položaj delova našeg naroda, srpska nacionalna politika danas, a i uvek, strategijski mora usklađeno voditi u funkciji trajnih interesa na nivou celine nacionalnog korpusa. Tek ako se ona tako dugoročno i dalekovidno osmišljava, moguće je, i nužno, taktički se prilagođavati okolnostima koje nameću faktori datog vremena, prostora i odnosa snaga, kako regionalnog, tako i globalnog. Jednostavno rečeno, politika srpskog naroda u Srbiji, u RS, odnosno u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, na taktičkom i operativnom planu ne može da se realizuje kroz istovetne forme i identičnim sredstvima, ali u strategijskom horizontu ne sme da se vodi divergentnim ishodima. Srbija, tako, mora da odlučno brani slovo Dejtonskog sporazuma, čiji je jedan od potpisnika, a RS ne sme da dozvoli da BiH prizna nezavisnost Kosova. To su danas, uz održavanje jedinstvenog duhovnog i kulturnog prostora, strategijski i sudbinski imperativ i minimum odgovorne i samosvesne srpske nacionalne politike. Uprkos povremenim zabrinjavajućim pojavnim oscilacijama, čini mi se da je ovo shvaćeno s obe strane Drine.

U Bosni i Hercegovini će od 1. do 15. oktobra 2013. biti održan popis stanovništva, prvi od početka devedesetih godina. Mogu li se novi podaci o etničkoj i verskoj strukturi zemlje, ukoliko budu značajno odstupali od ranijih, odraziti na buduće uređenje prostora BiH?

– U smislu osnovnih političko-administrativnih koordinata, uređenje prostora BiH utvrđeno je Dejtonskim sporazumom i nikakvi rezultati popisa na to neposredno ne bi mogli da utiču. Nema sumnje da će se ti rezultati bitno razlikovati od onih u poslednjem predratnom popisu i, uprkos svim nastojanjima onih koji bi da istoriju vrate unazad, nema te sile koja bi na terenu mogla da obnovi prethodno stanje. U poslednje vreme se, recimo, mnogo govori o „Građanskoj koaliciji 1. mart“, na čelu s Emirom Suljagićem. Ona je svoju generalnu pokaznu vežbu imala na lokalnim izborima u višestruko neuralgičnoj opštini Srebrenica i jasno je da je cilj njenih aktivista da utiču na statističko ili numeričko vaspostavljanje predratnih demografskih odnosa u BiH, što je uzaludan, ali nikako i bezazlen posao, jer po selima i gradovima žive ljudi, a ne brojevi. Ratovanje brojevima i na njihovom odnosu zasnovanim prividno demokratskim pravima već se jednom omaklo u strašan građanski i međunacionalni sukob. Može li iko normalan priželjkivati reprizu? Inače, na nivou lokalnog organizovanja života i sprovođenja vlasti, legalno i legitimno osvojene na izborima, prirodno je da se mora o svemu dogovarati, pa i o prostornoj dimenziji života u nacionalno i konfesionalno mešovitim zajednicama.

Kako gledate na najave da bi unutar islamske komponente u BiH na popisu stanovništva moglo doći do ozbiljne polarizacije u pogledu nacionalnog identiteta, imajući u vidu dosadašnje različito samodefinisanje, u rasponu od Bošnjaka, preko Bosanaca, do muslimana?

– Iako nisam u prilici da izbliza pratim situaciju na terenu i kolebanja o kojima govorite, ne verujem da će popis doneti osetnije raslojavanje unutar bošnjačkog, odnosno muslimanskog populacionog korpusa. Kampanja bošnjačkog identitetsko-nacionalnog osvešćivanja stanovništva, koje je ranije bilo u nedoumici kako da se deklariše, označila je zaokret u odnosu na Izetbegovićevu preporuku da se na popisu 1991. godine ostane pri muslimanskom nacionalnom imenu, kako ne bi došlo do statističkog rasipanja građana čiju je podršku SDA tada uživala. Ali, mislim da je ta kampanja uglavnom postigla cilj i da bošnjačka nacionalna samoidentifikacija bivših muslimana većinski nije sporna. Ne bih rekao da islamistička radikalizacija vahabitske, odnosno „vehabijske“ obojenosti u tome može nešto bitnije da promeni.

Koliku težinu danas u BiH i na Balkanu ima teza „Islamske deklaracije“ Alije Izetbegovića – da je neophodno da muslimani steknu natpolovičnu većinu u određenom društvu da bi mogli da krenu u proces stvaranja islamske države?

– Čak i kada bi muslimani stigli do natpolovične, dakle apsolutne većine, u BiH iz više istorijskih, društvenih, kulturnih i kolektivno-psiholoških razloga nema uslova za uspostavljanje islamske države, u kojoj bi glavni izvor prava bio šerijat. Ni mnogi Bošnjaci tome nisu skloni. Ovo, naravno, ne znači da među bosanskohercegovačkim muslimanima ne bi bilo, i da već nema, zagovornika progresivne islamizacije državnog ustrojstva, pravnog sistema i sfere javnog i porodičnog morala, ali oni, verujem, ne bi mogli odlučujuće da pretegnu. Mnogi bošnjački političari bi, međutim, sigurno spremno posezali za argumentom posedovanja natpolovične većine ukupnog stanovništva države, ali u smislu „politički korektnog“ zalaganja za uvođenje formalno demokratskog građanskog načela „jedan čovek – jedan glas“, što bi automatski dovelo do majorizacije Srba, Hrvata i svih ostalih.

Da li se unutrašnji problemi s kojima se trenutno suočava Turska na duži rok mogu odraziti na slabljenje neoosmanističkog zamaha, po mnogim tumačenjima karakterističnog za politiku Istanbula prema Balkanu, uključujući BiH i Srbiju, od dolaska Redžepa Tajipa Erdogana i njegove partije na vlast?

– U Turskoj su zakonomerno došle do izražaja unutrašnjopolitičke i spoljnopolitičke privrečnosti, imanentne doktrini neoosmanizma, koja je, inače, tokom proteklih godina srazmerno uspešno sprovođena, tako da je stvoren prilično rasprostranjen utisak o nezaustavljivom usponu Turske kao jedne od makroregionalnih sila budućnosti. Ne verujem da će Turska odustati od neoosmanističke projekcije svoje spoljne politike, jer je to njena strategijska konstanta. Međutim, vlada premijera Erdogana, koji bi naredne godine svakako želeo da postane predsednik s većim ovlašćenjima od onih kojima sada raspolaže Abdulah Gul, moraće više da se pozabavi rešavanjem nekih gorućih unutrašnjih pitanja i smirivanjem nezadovoljstva sekularista, vojnog vrha, alevita i radikalnih islamista, kao i tenzija na kurdskom frontu, tako da će neoosmanistička ofanziva neminovno biti donekle usporena. I pored toga, na Balkanu će se pojačavati plansko delovanje sredstvima iz arsenala tzv. „meke moći“.

Imajući u vidu epizodu iz vaše diplomatske karijere u Bakuu, smatrate li realnim još jedan sudar hrišćanskog i islamskog sveta – obnovu konflikta između Azerbejdžana i Jermenije zbog Nagornog Karabaha, zamrznutog pre dve decenije? Kakvu ulogu u okolnostima intenziviranja tog spora mogu da imaju Rusija i SAD?

– Moja misija u Bakuu, gde sam bio prvi jugoslovenski ambasador posle uspostavljanja diplomatskih odnosa, 1998. i 1999. godine, zaista je bila kratka i epizodna, jer sam Azerbejdžan „pokrivao“ na nerezidentnoj osnovi, iz Ankare, odakle sam se vratio odmah posle agresije NATO-a. Ima se utisak da je, posle izvesnih nagoveštaja opreznog jermensko-azerbejdžanskog otvaranja, sukob oko Nagornog Karabaha ponovo ušao u stanje napete zamrznutosti, bez novih ideja i inicijativa u pogledu njegovog razrešenja mirnim, diplomatskim putem. Ovakva situacija uvek može doživeti eskalaciju, ali ne bih rekao da je takav razvoj događaja trenutno nekome u naročitom interesu, uključujući i SAD i Rusiju. Inače, sadašnji izraziti azerbejdžanski spoljnopolitički i ekonomski aktivizam fenomen je koji zaslužuje pravovremenu, ozbiljnu i svestranu analizu.

Koje političko „godišnje doba“ u ovim danima gledamo u Egiptu i Tunisu? Kome će svanuti „arapsko proleće“, a kome „zima“ – islamistima, koji tvrde da su samo konzervativni, ali ne i ekstremni, ili tzv. sekularnim snagama, koje insistiraju na tvrdnji da je njihovo delovanje autohtono, bez obzira na očiglednu podršku Zapada?

– Procesom rušenja autokratskih, ali i relativno stabilnih i objektivno sekularnih režima u arapskim zemljama, nazvanim „arapsko proleće“, otvorena je Pandorina kutija na Bliskom i delimično Srednjem istoku. Može se, ako ne kratkoročno, a ono svakako srednjoročno očekivati da nestabilnost zahvati i one države koje u ovom trenutku, zajedno sa Zapadom, režiraju zbivanja i pale vatru u susednim i bratskim arapskim kućama. Ishodi su krajnje neizvesni. Sigurno je da će islamisti na prvim slobodnim izborima, kad i gde ih bude, osvojiti vlast ili bar obezbediti lavovski udeo u njoj, da neće biti kadri da breme i odgovornost vladanja umešno ponesu bez većih društvenih potresa i reakcija, da će strani faktori biti usredsređeni na zaštitu svojih ekonomskih, odnosno energetskih i geostrategijskih interesa, da ni u jednoj državi posle oluje „arapskog proleća“ zadugo neće biti moguće formiranje stabilnih vlada i izlazak na scenu jakih liderskih ličnosti, kao i da će pripadnicima nemuslimanskih manjina biti sve teže… I sve će to dugo, pa i predugo potrajati.

(Pressrs.ba – Banja Luka)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *