Prve žrtve rata u BiH su bili Srbi, a ne Hrvati i Muslimani kao što želi da se prikaže

Prve žrtve rata u BiH su bili Srbi, a ne Hrvati i Muslimani kao što želi da se prikaže

22 jula 2013

radovan_karadzic_junto_general_ratko_mladic - CopyPiše: Boris Radaković

Lideri bosanskih Srba organizovali su napade na svoje sugrađane u Bosni i Hercegovini., pri čemu su mete bili civili, a razlog je bio što nisu bili Srbi“.

Ovako glasi deo optužbe protiv bivšeg generala vojske Republike Srpske, Ratka Mladića, kojem se sudi za navodne zločine prema nesrpskom stanovništvu u BiH. Bez želje da nekoga branimo ili napadamo, ovaj tekst posvetićemo gornjem citatu, te pokazati da je on netačan.

Početak rata u SFRJ

Početkom devedesetih godina započinje raspad SFRJ, koji je bio nagovješten Ustavom iz 1974. Tim Ustavom savezne jugoslovenske republike postale su skoro suverene države. Prve savezne republike koje su krenule ka ocjepljenju od SFRJ bile su dve najrazvijenije i najzapadnije republike, Slovenija i Hrvatska. Ubrzo će njihov put slijediti i SR Bosna i Hercegovina.

Srbi su u Hrvatskoj i BiH činili značajan postotak stanovništva, i nisu željeli raspad zajedničke države. Sjećanja iz Drugog svjetskog rata, na zločine hrvatsko-muslimanskih ustaša, bila su još živa i Srbi su strahovali da im se opet ne ponovi ista golgota kao za vrijmena NDH. Kao i pre 70 godina, i početkom devedeseti opet su ratne zastave vezali Hrvati i Muslimani (od 1993. Bošnjaci).

Hrvati i Muslimani u okolini Brčkog, počeli su se organizovati već 1990. godine. Primjer mješovitog sela Bosanska Bijela, u kojem su se Srbi još prije početka bilo kakvih borbenih dejstava u BiH, prilikom izlaska iz sela morali javljati izvjesnom Franji Čančareviću za dozvolu.

Hrvatske ratne formacije su pored operacija na teritoriji SR Hrvatske, ubrzo krenuli da napadaju i teritoriju SR BiH s blagonaklonim odobravanjem Hrvata i Muslimana u BiH. Tako već 13. septembra 1991. granatirana je Bosanska Dubica. Tom prilikom je poginula Anka (Simo) Zec 1934. godište. Dakle, pola godine prije referenduma o nezavisnosti BiH imamo prvi napad na teritoriju SR BiH i prvu srpsku žrtvu.

Sa teritorije Hrvatske u noći između 15. i 16. septembra, granatirana su srpska sela u opštini Bosanski Brod, i to Liješće, Vinska, Mala Brusnica i oba Klakara (Donji i Gornji). U ranim jutarnjim časovima 16. septembra poginuo je Vojislav Goranović, tehnički direktor preduzeća „Gramat“ u Klakaru.

Alija Izetbegović najvljuje rat

Nakon ovih zločina, tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH gospodin Alija Izetbegović je 14. oktobra 1991. godine izjavio: “Nikad ne bih žrtvovao suverenitet za mir u Bosni i Hercegovini, ali sam spreman da žrtvujem mir radi suvereniteta“. Rečeno – učinjeno, i ponovo je točak smrti i osvete krenuo bosansko-hercegovačkim drumovima.

Na sam dan referenduma za ocjepljenje SR BiH od SFRJ, ispred pravoslavne crkve na Baščaršiji u Sarajevu, pripadnik Zelenih beretki Ramiz Delalić – Ćelo ubio je starog svata Nikolu Gardovića i ranio pravoslavnog sveštenika Radenka Mikovića. Radio-televizija Sarajevo je nakon početka rata u Sarajevu, snimila dokumentarni film o ovom zločinu sa Ramizom Delalićem u glavnoj ulozi kao herojem Sarajeva. Nakon ovih dešavanja Sarajevo postaje grad smrti i patnje, a u 128 logora širom Sarajeva Srbi su zlostavljani i mučeni.

Nakon ovih pojedinačnih srpskih civilnih žrtava, usljedili su masakri srpskog stanovništva i to u Bosanskom Brodu (25. marta 1992. porodica Martić), Sjekovcu (26. i 27. marta 1992.) i Kupresu (3, 4 i 5. aprila 1992.)

Prve žrtve su Srbi

Ubrzo dolazi do oružanih borbi širom BiH, gdje se Srbi bore protiv Muslimana i Hrvata, što ima za posljedicu da u mnogim opštinama i gradovima BiH prve žrtve opet bivaju Srbi. Tako u opštini Prijedor, prva žrtva rata bio je Radenko Džapo, kojeg su muslimanski ekstremisti ubili noću između 30. aprila i 1. maja, a 22. maja u Prijedorskom selu Hambarine ubijena su još dva Srbina.

U Bihaću, tokom aprila 1992. godine Srbi su počeli nestajati preko noći. Derventska prigradska naselja Čardak i Jasikovača, bila su opkoljena od strane hrvatsko-muslimanskih naoružanih formacija, i između 15. i 26. aprila napadana i osvojena uz zločina nad Srbima. Primjera ima još mnogo, ali smatramo da smo ih dovoljno naveli

Pošto je ovih dana opet aktuelno pitanje Srebrenice, bez želje da se rugamo nečijim žrtvama osvrnućemo se na dešavanja u Srebrenici tokom borbi od 1992-1995. godine.

Istorija sukoba u Srberenici

Vlast u Srebrenici početkom rata u BiH pripala je Muslimanima, što je dovelo do ubijanja i proterivanja Srba iz Srebrenice. Tokom 1992. i 1993. godine najmanje 39 srpskih sela je napadnuto u okolini Srebrenice, od strane muslimanskih oružanih formacija iz Srebrenice. Postavlja se pitanje, kako je to moguće, kada je Srebrenica trebala da bude demilitarizovana zona? Vidimo da to nije bila, i da su se Srbi koji su živjeli na tom području morali braniti od konstantnih napada iz Srebrenice. Jedan od poslednjih napada se desio 26. juna 1995, na srpsko selo Višnjica, ni nepun mjesec pre pada Srebrenice.

Kada govorimo o Srebrenici od 1992-1995, treba da se prisjetimo i stanja oko Srebrenice od 1941-1945, kada su hrvatsko-muslimanske ustaše činile genocid nad Srbima Podrinja. Jedan od potomaka tih muslimanskih ustaša bio je i Ibran Mustafić, jedan od članova stranke SDA, koji kaže da je od svoje babe naučio ove stihove:“Oj Hrvatu pola brata moga, a Srbine jebi oca svoga“.

Mustafić u svojoj knjizi “Planirani haos“ navodi dosta pojedinosti iz i oko Srebrenice. Tako opisuje iživljavanje nad tijelom ubijenog oficira JNA:“Kada sam otišao do Srebrenice da vidim stanje u gradu, ubijenog jugoslovenskog oficira su natovarili na neki špediter i vozili po Srebrenici, ne bi li dodatno dali neki moral vojsci…“

Dakle, potomci ustaša su ustaškim metodama vodili borbe oko Srebrenice. Ima svjedočanstava i gdje su od takvih stradali i Muslimani koji su im smetali ili se nisu slagali sa njima. Kako god bilo, cijeloj ovoj priči oko rata u BiH treba se prići ohlađene glave,a ne u fanatičnom zanosu. Vidjeli smo da su prve žrtve u BiH bili Srbi. Da u pitanju Srebrenice nije sve crno i bijelo, i da postoji i srpska priča koja se slabo čuje jer je zaglušena propagandom o genocidu. Ali, istina je spora ali dostižna, i tako vjerujemo da će ona, zbog mira i tolerancije, što prije isplivati na površinu.

(Srpski kulturni klub)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *