Путин 2018

Putin 2018

12 decembra 2017

Piše: Bojan Bilbija

Nešto više od tri meseca uoči predsedničkih izbora u Rusiji, koji će biti održani 18. marta 2018, može se reći da postoji opštenacionalni konsenzus da kandidatura – i još jedan mandat na mestu šefa države – treba da pripadne Vladimiru Vladimiroviču Putinu. To je prošle nedelje direktno priznao i aktuelni premijer Dmitrij Medvedev, koji je takođe bio predsednik Rusije, od 2008. do 2012. godine. Medvedev je u velikom godišnjem intervjuu ruskim televizijama saopštio da „ne vidi sebe kao predsednika u tekućoj političkoj sezoni“, kao i da će „pitanje o kandidatima za predsednika RF biti rešeno veoma brzo“. Analitičari su u tome prepoznali najavu zvanične kandidature neprikosnovenog ruskog lidera Vladimira Putina, koji bi tako stupio u borbu za četvrti predsednički mandat – prva dva bila su od 2000. do 2008, a zatim i treći, od 2012. do 2018. godine. Istovremeno, u rečima Medvedeva pročitana je najava da bi on, možda, mogao da bude predsednički kandidat na nekim narednim izborima, na šta ima pravo, a bio bi svakako i jedan od favorita na svakim izborima na kojima ne učestvuje Putin. No, o tom – potom.

STABILAN REJTING

Prema oktobarskom istraživanju ruskog fonda „Javno mnjenje“, a od tada se nije ništa promenilo, za aktuelnog šefa države spremno je da glasa u prvom krugu čak 67 procenata birača. Iza njega za sada se naziru samo još dva jaka kandidata – mada i to do 18. marta još uvek može da se izmeni. Kao i u prethodnim decenijama, relativno stabilan i prepoznatljiv rejting pokazuju još samo dvojica „starih pretendenata“ – lider Liberalno-demokratske partije Rusije (LDPR) Vladimir Žirinovski sa sedam odsto, i prvi čovek Komunističke partije Ruske Federacije (KPRF) Genadij Zjuganov, sa četiri procenta podrške biračkog tela. Osim njih zasad nema drugih kandidata sa rejtingom višim od jednog procenta, mada je u pojedinim istraživanjima ovu brojku premašivala Ksenija Sobčak, ćerka prvog demokratskog gradonačelnika Sankt Peterburga i Putinovog prijatelja i mentora s početka političke karijere Anatolija Sobčaka.

Predizborni rejting Vladimira Putina je proteklih godina još više ojačao, sa 49 odsto 2012, do 67 u ovom trenutku. To je rast od 18 posto i može se samo nagađati koliko bi glasova osvojio 18. marta – pod uslovom da se kandiduje, što bi se moglo očekivati u najskorije vreme. Ako se zna da je na izborima 2012. trijumfovao u prvom krugu sa 63,6 odsto (osvojivši ukupno 45,6 miliona glasova izašlih), onda bi u sadašnjoj situaciji ovaj procenat mogao da bude i veći – možda čak i više od 70 odsto! Apsolutna većina ispitanika (80 odsto) veruje aktuelnom predsedniku Putinu, a njegov rad smatra pozitivnim i više od tog broja – 81 procenat građana. Poslednji pokazatelj se stabilizovao na ovom nivou još od 2015. godine, dakle od momenta kada je Zapad uveo Rusiji rigorozne sankcije, a Moskva bila prinuđena da odgovori svojim kontramerama.

EVOLUTIVNI RAZVOJ, A NE POPULIZAM

Sve to svedoči ne samo o tome da sankcije ne mogu da ozbiljnije zaljuljaju sadašnju rusku vlast već i da potezi koje Kremlj vuče predstavljaju izraz osećanja ruskog naroda. I sam Putin je u svojim intervjuima više puta govorio o tome da politiku bazira na tome šta većina naroda želi i zatim pokušava da to pretoči u konkretne mere i planove. Na Zapadu to nazivaju populizmom, ali su ruski analitičari u više navrata ukazivali da je reč o politici stabilnosti i postupnog evolutivnog razvoja, bez socijalnih potresa koji vode slabljenju Rusije. Drugim rečima, za razliku od lidera mnogih evropskih država Putin vodi politiku koja ima najveću moguću podršku sopstvenog naroda, a ne pristaje da promoviše strane interese na štetu Rusije – kako bi izbegavao i odlagao pritiske koji dolaze iz inostranstva. U tome se sastoji formula njegovog političkog uspeha.

Poseban vetar u leđa, ako se bude kandidovao, daće mu i činjenica da se predsednički izbori 2018. održavaju 18. marta. To je dan kada se, 2014. godine, Krim pripojio Rusiji. Ako se zna da se ovaj događaj vezuje najviše za Putinovo ime, onda će mu i to sigurno doneti značajan izborni bonus i novi šestogodišnji mandat na čelu najveće države sveta. Prema ruskom Zakonu o izboru predsednika, prvi krug glasanja održava se uvek u drugu nedelju u mesecu u kome je održano prethodno glasanje za predsednika, šest godina ranije. U ovom slučaju, to je trebalo da bude nedelja, 11. mart, imajući u vidu da su prethodni izbori održani 4. marta 2012. godine. Postoje, međutim, izuzeci – jedan od njih je ako taj dan za glasanje pada u sedmicu u kojoj je neki neradni dan, odnosno državni praznik. Kako je u Rusiji 8. mart, Međunarodni dan žena, državni praznik i neradni dan, i da pada u četvrtak uoči izbora, pa zakonu se onda dan za glasanje prebacuje u prvu sledeću nedelju. I to je 18. mart – Dan prisajedinjenja Krima Rusiji!

Gornji dom ruskog parlamenta, Savet Federacije Federalne skupštine Ruske Federacije – u trenutku kada nastaje ovaj tekst – još uvek nije zvanično raspisao izbore, ali je još prošle godine potvrđeno da će to biti upravo 18. mart. Prema zakonu, Savet Federacije treba da raspiše izbore između 7. i 17. decembra, a nakon toga uslediće i zvanična odluka Vladimira Putina o učešću na izborima. Mada su u ruskoj politici velika, dramatična iznenađenja uvek moguća, ne treba sumnjati da će jedan od najpopularnijih ljudi na svetu doneti odluku da se ponovo kandiduje – sada kada je u najzrelijim godinama za bavljenje politikom. Tim pre što brojni veliki projekti koje je započeo još uvek nisu završeni.

STROGE PROCEDURE

Tehnički gledano, kandidati za predsednika Rusije i njihovi izborni štabovi moraju da ispune brojne i veoma stroge procedure. Na primer, do momenta podnošenja kandidature moraju da zatvore sve račune i sefove u stranim bankama, ako ih poseduju, kao i da povuku sva ulaganja u inostrane hartije od vrednosti. Ruskim političarima na visokim državnim funkcijama sve to je zakonom zabranjeno. Samostalni kandidati treba da prikupe 300.000 potpisa za svoju kandidaturu, ali tako da ni u jednom od 85 ruskih regiona ne smeju da sakupe više od 7.500 potpisa. Maksimalno smeju da predaju 315.000 potpisa. Za kandidate vanparlamentarnih stranaka potrebno je 100.000 overenih potpisa, najviše po 2.500 iz svakog regiona Rusije.

Kandidati parlamentarnih stranaka nisu u obavezi da prikupljaju potpise, jer prelazak izbornog cenzusa za ulazak u Državnu dumu označava da neka stranka ima sudski verifikovanu podršku više miliona birača. Još neke specifičnosti ruskog izbornog procesa ogledaju se u tome da zvanična izborna kampanja, odnosno obraćanja kandidata putem centralnih medija traju manje od mesec dana – od 19. februara do 17. marta, kada počinje i izborna tišina. Iako predizborna ćutnja traje samo 24 časa, pravila objavljivanja predizbornih ispitivanja i sondaža su strožija i prognoze izbornih rezultata ne smeju se objavljivati nakon 14. marta. Zvanični rezultati izbora biće poznati posle dve nedelje, odnosno 1. aprila, a eventualni drugi krug nakon tri sedmice od prvog – 8. aprila 2018. godine. Drugog kruga, naravno, neće ni biti.

Majdanske snage bez izbornih šansi

Oko dva odsto podrške u predizbornim istraživanjima beleži i kandidat radikalne prozapadne opozicije Aleksej Navaljni, ali je njegovo učešće pod znakom pitanja, imajući u vidu da kandidat ne može da bude osoba pravosnažno osuđena za teška krivična dela. Navaljni je, podsetimo, u februaru 2017. osuđen na pet godina zatvora uslovno, zbog krupnih finansijskih malverzacija u preduzeću „Kirovles“. Zbog toga mu, po zakonu, sleduje zabrana kandidovanja za predsednika u narednih 20 godina. Ova presuda još nije konačna i ukoliko se potvrdi, a Navljani ne bude u međuvremenu amnestiran, ili na drugi način oslobođen krivične odgovornosti, njegova kandidatura neće biti prihvaćena u Centralnoj izbornoj komisiji RF.

Čak i ako bi mogao da se kandiduje, u svakom slučaju Navaljni može samo da bude Putinov kamenčić u cipeli, sa nešto boljim plasmanom u velikim gradovima poput Moskve i Sankt Peterburga, ali ne i da ga ozbiljnije ugrozi. Pre svega zato što nacija gotovo konsenzusom podržava Putinov rad, ali i zbog toga što ne veruje prozapadnim snagama koje Navaljni oličava. Kada se tome doda i činjenica da iz inostranstva Navaljnog svim silama podržava osuđeni tajkun Mihail Hodorkovski, koga narod pamti kao jednog od najvećih pljačkaša u istoriji Rusije, onda je jasno da u ovom trenutku njih dvojica nemaju čemu posebno da se nadaju. Osim da budu večita ekstremna opozicija, koja sanja da na vlast dođe prevratom i revolucijom uz podršku iz inostranstva – po modelu dva puta viđenom na Majdanu u Ukrajini.

(Pečat)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *