Putin će na kraju ovog sukoba sam odrediti šta će od Ukrajine uzeti ili šta će od nje napraviti

Putin će na kraju ovog sukoba sam odrediti šta će od Ukrajine uzeti ili šta će od nje napraviti

22 avgusta 2014

rusija-putin-ukrajina 7h65Piše: Dušan Proroković

Najpre nešto zarad zadovoljenja svih onih koji pišu o političkoj korektnosti i neophodnosti objektivnosti: da, Rusija je napravila bezbroj grešaka u Ukrajini i još više šansi propustila. To je bilo jasno i laicima. Da je Rusija bila opreznija i aktivnija od pobede Viktora Janukoviča na predsedničkim izborima, ukrajinska kriza bi već bila završena (mada bi do nje u svakom slučaju došlo). Međutim, sada nešto politički nekorektno, a već jedanput napisano: Putin će na kraju ovog sukoba sam odrediti šta će od Ukrajine uzeti ili šta će od nje napraviti. Za sada, u Kijevu bi trebalo da budu srećni što njihova „kaznena ekspedicija“ u Donbasu i Luganščini nije uspela. To je znak da će nešto zadržati u svojim rukama. Skraćenu verziju Ukrajine? Konfederalnu zemlju koja će morati da prihvati Novorusiju kao entitet? Dve nezavisne države (Malorusiju i Galiciju) koje bi nastavile da funkcionišu zapadno od Dnjepra po okončanju krize? Kakav će rasplet na kraju biti, zavisi od puno faktora i elemenata koji su u ovom trenutku nepredvidljivi. Jedino što je sigurno, jeste da u postojećem ustavnom okviru i sa trenutnim granicama-Ukrajina se ne može održati.

Da su Lugansk i Donjeck pali u ruke Ukra (pojam koji se već odomaćio na postsovjetskom prostoru), to bi značilo da im je Rusija to dozvolila. O tužnim i nesretnim ruskim liberalima, koji ovih dana govore o tome kako im je bitniji uvoz parmezana (Kako živeti bez originalnog italijanskog parmezana narednih godinu dana?) od sudbine Novorusije, već je sve poznato. Međutim, prepuštanje Donbasa ne bi bilo samo proizvod njihovog lobiranja. Veliki broj angažovanih pojedinaca u „patriotskom bloku“ je takođe predlagao isto. Obrazloženje je bilo da se time pokuša napraviti most ka Kijevu, smiriti antiruska histerija, a zatim tokom naredne decenije polako osiguravati ruski interesi u Ukrajini. Naravno, sa ciljem da se stalnim radom na nekoliko koloseka, cela Ukrajina u narednih deset-dvadeset godina vrati u rusku interesnu sferu. Prema ovoj školi mišljenja, to bi kasnije otvorilo vrata i za nastup ka jačanju uticaja u celoj srednjoistočnoj Evropi. Naravno, ovakvi planovi će se većini na Balkanu učiniti smešnim, ali da se sada ne bavimo njima i njihovim dobrim i lošim stranama. Struja u Moskvi koja je zagovarala „zauzimanje“ cele Ukrajine, predlagala je da se prepuste Lugansk i Donjeck.

Dve samoproglašene narodne republike na istoku Ukrajine nisu puštene niz vodu (da je Zapad bio taktičniji možda bi rasplet bio sasvim drugačiji), što je dobar pokazatelj da svako „rusko preračunavanje“ ipak uključuje i „ostavljanje“ jednog dela današnje Ukrajine u (delimično ili potpuno) zapadnoj interesnoj sferi. To je otprilike ono što je Aleksandar Dugin govorio na početku krize: da je pokušaj integrisanja zapadnoukrajinskih oblasti u projekat „Ruskog sveta“ nemoguće i da taj deo jednostavno treba „prepustiti“ drugima. Najverovatnije je, dakle, da se u svom omeđavanju ruske interesne sfere Putin koncentriše na Novorusiju, a da će pokušati i sa različitim akcijama ka Malorusiji (Kijev) i takođe podržati zalaganja etničkih Rusina (Užgorod). I ovde se sada vraćamo na početak teksta i pitanje: kako je moguće da Putin pored svih grešaka koje je pravio ostvari pobedu u Ukrajini? Odgovor je: zbog proklizavanja Zapada (a pojam Zapad se odnosi na SAD, Kanadu, Veliku Britaniju i grupu kontinentalnih evropskih država koje ih u ovom ratu od početka bespogovorno slede) i posledica toga. Uzroci Putinovih grešaka su tekuće nedoumice, koje mogu doneti neprijatne kratkoročne posledice. Međutim, uzroci proklizavanja Zapada su sistemski problemi koji imaju dugoročan karakter. I što duže ukrajinska kriza bude trajala, to će i ovo postajati jasnije. Šta su najveći problemi Zapada u Ukrajini:

  • Kada je počela ukrajinska kriza, u decembru 2013. godine, neverovatan broj i zapadnih i ruskih analitičara se počeo interesovati za tok jugoslovenske krize devedesetih. Pri tome, i jedne i druge su isključivo interesovali potezi zapadnih zemalja. Rusi su, verovatno, pravili katalog mogućih poteza koje SAD mogu vući u Ukrajini. Zapadnjaci su se takođe podsećali istih tih stvari. Zašto? Pa zato što punih tri decenije ništa drugačije nisu smislili. Sve što rade od početka devedesetih je po principu copy-paste. Istina, ulog u Ukrajini je veći, pa zato nije dovoljno granatirati pijacu da bi se pokranula propagandno-politička kampanja protiv Rusije, već je morao da bude srušen putnički avion, ali sve su to potezi koji se kreću po istom šablonu. E sada, na jednu fintu je moguće predriblati jednom, eventualno dva puta, ali to ne može proći uvek. Sve što je preduzimao posle neuspešno organizovanog blic-kriga u februaru, bili su pokušaji direktnog uvlačenja Rusije u sukob na istoku Ukrajine ili izazivanja obojene revolucije u Moskvi. Zapad je pročitan. Donekle, ovo je priznao i Karl Bilt, rekavši da nije bilo mudro voditi prema Rusiji istu politiku, kao tokom jugoslovenske krize.
  • Sumanuta podrška svakoj akciji Ukra morala je dovesti do stravičnih ratnih zločina. Ovo je već viđeno na Kosovu, sa blanko podrškom koju je NATO dao albanskim paravojnim formacijama, zahvaljujući kojoj su razvijeni projekti „droga za oružje“ i „trgovina organima“. Međutim, niti je Donbas Kosovo, niti je Rusija Srbija, niti je danas 1999. Surovo granatiranje civilnih ciljeva, ogromna materijlana razaranja i „proizvodnja“ humanitarne katastrofe ne mogu ostati sakriveni. To već sužava manevarski prostor Zapadu za intervenisanje u Ukrajini, a kako vreme bude prolazilo po njih će stvari biti sve gore. Neko će zbog svega ovoga iz aktuelnog kijevskog rukovodstva morati da odgovara. A sa tim, u nestabilnom političkom sistemu, može doći i do ulaska u spiralnu političku krizu koja se dugo neće završiti i koja neće biti ograničena samo na Ukrajinu.
  • Od jedne do druge krize, takozvani „zapadni blok“ se kruni. Od agresije na Jugoslaviju 1999. godine, pa preko Avganistana, Iraka, Egipta, Libije i Sirije, do Ukrajine, pukotine u „zapadnom monolitu“ su bile sve veće. One su sada tolike, da mogu dovesti do raspada EU u bliskoj budućnosti. A posle toga, pitanje je i šta će se dešavati sa NATO-om. Oko Ukrajine ne samo da ne postoji jedinstven stav ključnih zapadnih zemalja, već je evidentna i suprotstavljenost raspoloženja javnog mnjenja u nizu država, prema postavljanju političkih elita. U ovom svetlu treba posmatrati i uspeh Marin Lepen ili Najdžela Faraža na nedavno održanim izborima za Evropski parlament. Za lidere ključnih evropskih država faktor vreme je vrlo bitan. Njima ne odgovara nastavak ove agonije u Ukrajini, jer im to opterećuje predstojeće predizborne kampanje.
  • Kada smo već kod javnog mnjenja, treba podvući da u evropskim državama ne postoji ni minimum spremnosti na bilo kakva odricanja zbog ukrajinske krize. Između niže cene hrane i teritorijalne celovitosti Ukrajine, ubedljiva većina Evropljana bi izabrala ovo prvo. Još teže bi bilo ukoliko Rusija podigne cene gasa, a zima je na pragu. Rusija trpi posledice zapadnih ekonomskih sankcija, ali je u ovom slučaju spremnost stanovništva na odricanje neuporedivo veća, a prag tolerancije za političko vođstvo i njegove poteze mnogo širi. U Evropi toga nema, osim možda u pribaltičkim državama i donekle Poljskoj.
  • Ideološki sadržaj Zapada više ni izbliza ne motiviše široke narodne mase, kao što je to bio slučaj u ranijim periodima. Ovo ne samo da nije uporedivo sa hladnoratovskim vremenima, već je neuporedivo i sa 2008. godinom. Čak je i u maloj i siromašnoj Srbiji teško objasniti koje su to prednosti od pristupanja EU!? Šta je uopšte ideološki sadržaj zapadnog sistema? Blagostanje!? Ekonomski napredak i modernizacija!? Demokratija!? Zapad je u velikoj ideološko-političkoj krizi i stoga je verovatno poslednji trenutak za pokretanje ukrajinske krize bio 2008. Tada bi široke narodne mase možda i reagovale drugačije. Sada je za to kasno.
  • Ciljevi „liberalnih fundamentalista“ tiču se i postepenog ukidanja države i njenih nadležnosti. Sve ovo isto, što je rađeno u slučaju balkanskih (para)država, rađeno je i u Ukrajini dve i po decenije. Institucije su slabe, privredni sistem je u rukama oligarha, korupcija cveta, a u oružane snage nije ulagano gotovo ništa. Državni sistem je razvaljivan i sada takav razvaljen treba da izdrži rat u koji je gurnut. Ukoliko je Zapad želeo da instrumentalizuje Ukrajinu za rat protiv Rusije, onda je trebao da je jača kao državu u prethodnom periodu.
  • Izbor Ukrajine kao bojišta na kojem će se razviti rat protiv Rusije i nije baš najsrećnije rešenje. Za Rusiju bi mnogo gore bilo da je otvorena nova kriza na Kavkazu, ili da je došlo do destabilizacije Belorusije i Kazahstana, možda čak i da je za organizovanje udara iskorišćen neki povod na Baltiku ili u odnosima sa Poljskom… Elem, jasna je logika kojom su se vodili zapadni stratezi, ali ima tu i nekoliko ograničavajućih faktora. Prvo, ruski uticaj je u Ukrajini vrlo jak, a ruska „agentura“ brojna. Zato je, kao što se moglo videti, protivudar bio snažan. I drugo, ukrajinska politička klasa i društvena elita jednostavno nisu sposobne da iznesu ovaj zadatak. Ukrajinski političari koji su se mogli sretati na raznim skupovima i okruglim stolovima prethodnih deceniju i po, u svemu su podsećali na niz nesrećnih likova iz negdašnjih jugoslovenskih republika kojima je jedina politika bila što jače zapljunuti po Srbima. O čemu god da se razgovara, od hortikulture do ratnih zločina-Srbi su krivci. Naravno, Ukrajinci nisu u usta uzimali Srbe, već Ruse, ali poenta je ista. Cilj je bio svideti se zapadnim mentorima, istrajavati na hibridnoj konstrukciji koja se pravila za sprovođenje američkih interesa u istočnoj Evropi, a ne graditi sopstvenu politiku. U takvom sistemu, kada se jednom napravi, uspevaju samo poltroni. A sa njima sprovesti ovako zahtevnu akciju-to je ipak nemoguće.
  • Oslanjanje na desničarske organizacije, po pravilu najmotivisanije za akciju, unapred je osuđeno na propast. Ukrajinski hibridni identitet, koji se opire na ekstremne antiruske stavove, ima limitirani domet. Posmatrajući celu zemlju, on može ostaviti samo plitak otisak u ukrajinskom društvu. Istina, ova matrica može biti korišćena u Galiciji, ali se time Zapad unapred ograničava na ovaj deo Ukrajine kao ideološko-političku regrutnu bazu, što je dugoročno nepovoljno, a za ozbiljan uspeh nedovoljno.
  • Zamisao da se, u nedostatku ozbiljnih političara, od tajkuna naprave ključne figure na političkoj sceni-unapred je osuđena na propast. Tajkune interesuje profit i oni će braniti Ukrajinu dok na njoj zarađuju. Međutim, Ukrajina je pred bankrotom. Onog trenutka kada ne bude bilo profita i oni će ili dići ruke od svega ili prebeći na drugu stranu. Druga opcija je da im se profit nastavi obezbeđivati po svaku cenu-zavođenjem surove diktature ili potpunim siromašenjem građana. U tom slučaju, protivnik tajkuna više nije ni u Moskvi, ni u Donbasu, već u Kijevu.

Veliki je broj autora, koji su upozoravali da Zapad ovakvu priliku, kakva mu se ukazala u Ukrajini, neće propustiti. Kako je neko opisao, ruku im je dopalo vozilo sa punim rezervoarom goriva, koje će sada voziti što dalje i što brže mogu. Ipak, na ovo bi trebalo dodati još nešto: da je to vozilo rasklimatana „Lada“ iz 1992. godine. Svakako, i ona nečemu može poslužiti. Ali da se sa njom krene na Rusiju!? E to je već teško izvodljivo. Osim ako i na samom Zapadu donosioci odluka nisu počeli da veruju u laži koje njihovi vodeći mediji svakodnevno plasiraju.

KOMENTARI



5 komentara

  1. Tatomir says:

    Dobar tekst. Problem je čini mi se u tome što nije pitanje da li veruju u laži nego da li će većina naroda koje predstavljaju uspeti da se izbori da im oduzme vlast. U psihologiji je to opšte poznat poremećaj ličnosti. Kada pojedinac ( u ovom slučaju grupe) počnu da lažu iz koristi, slabosti... da bi posle nekog vremena i sami počeli da veruju u te laži iako im mozak u trenutcima iskrene samoanalize kazuje suprotno. E tada nastaju psihički poremećaji, manje ili više ozbiljni. Na žalost, kroz istoriju vidimo da patološka stanja svesti nadjačavaju zdrav razum, moral i etiku. Ali za sve postoji prvi put. Zato ljudi idu na psihoterapije, da izažu iz začaranog kruga...

  2. Milan says:

    Nešto mi ova amaliza liči, podseča me, na analize koje u "advance.hr" daja extra kvalitetan novinar, N.Babic. Sama analiza svaka čast!

  3. Vucina Zmajevic says:

    Naravno da lici, nijesu ni u Hrvatskoj sve budale pa da ne vide o cemu se radi. Istina je uvjek ista na kraju, bez obzira na koji je nacin formulisemo. Sve u svemu dobar tekst!

  4. Nikola says:

    RF nesme vojnom silom zauzeti Ukrajinu . Niti moze doveka financirati I snabdevati Ruse u Donbasu I Luhansku. Niti RF odgovara stvaranje neke Novo rusije. RF zeli Ukrajinu kao cjelovitu drzavu,ukljucujuci i Novorusiju,jer samo tako,koristeci Novorusiju,moze neograniceno destabilizirati Ukrajinu. U suprotnom scenariju dobija UsA raketa na vratim a. SFSN

  5. Martin99 says:

    Slobin zadnji govor 2 oktobar '99... https://www.youtube.com/watch?v=2cn9ugmKz6U

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *