Putin i Srbija

Putin i Srbija

6 septembra 2014

zeljko-cvijanovic-vPiše: Željko Cvijanović

1.

Mir u Ukrajini postao je moguć, iako još uvek ne i verovatan. To se dogodilo onog momenta kad se videlo da se Rusija ne može moralno slomiti sankcijama i da otpor Novorusije ne može ni uz svu pomoć Amerikanaca da uguši raspadajuća ukrajinska armija. Pitanje je, međutim, kad će mogući mir postati verovatan: kad novorusijske snage dođu pred Odesu? Ili pred Kijev?

Naravno, to nije prvi put da se Američki izabranici ponesu kao propala investicija: setimo se Izetbegovićevih „zelenih beretki“, pa OVK, pa „oslobodilačkih armija“ u Libiji i Siriji. Taj bašibozučki vojni koncept, koji danas vidimo i u žalosnim tragovima formacija ISIL, po pravilu, nije davao rezultat, i svaki put je NATO neposredno morao da se umeša. U Ukrajini prilike su, međutim, nove: tamo je od jedne čak ne tako slabe regularne armije ubavcivanjem u igru svih tih „kolomojskih“, „jaroša“ i „ljaška“ ponovljen bašibozučki vojni koncept. Druga razlika je u tome što se snage NATO za brzu intervenciju neće okupiti da bi napale Moskvu, pa čak, za verovati je, ni Donjeck i Lugansk. One će spasavati puko postojanje svoje ukrajinske investicije, i to ne toliko od Zaharčenka i Plotnjickog, koliko od ukrajinskih nacista, koji će, povlačeći se s fronta, obavezno imati nekoliko pitanja za Porošenka i Jacenjuka.

2.

Sa poverenjem u otvorene procese u samoj Ukrajini, Putin i Novorusi neće obavezno insistirati na nastavku rata iako bi, prema sadašnjem vojnom zamahu, već s početka jeseni mogli da se popnu na vrh odeskih Potemkinovih stepenica. Amerikanci, sa druge strane, verovatno će trošiti Kijev za iscrpljivanje Rusije sve dok se sasvim ne približe tačci ukrajinskog sloma, koja im preti da će izgubiti svoju najskuplju istočnoevropsku igračku. Ta tačka do pre samo dve nedelje izgledala je godinama daleko, ali se pokazalo da nije baš tako.

Nema nikakve sumnje da će Vašington u Ukrajini pokušati da izvuče još nekoliko zečeva iz šešira, da će otvoriti još kriznih žarišta u svetu i da će crpeti postojeća. Ono što su do sada pokazali i Rusi i Kinezi nije samo to da su spremni da se biju već, što je još važnije, da vode politiku na globalnom terenu, i to veoma uspešno. Kako savremeni ratovi, sem časnih izuzetaka, nisu mesta na kojima se razrešava sukob politika, već prostor na kome se kažnjavaju ranije poražene politike, uprkos nezapamćenoj medijskoj histeriji koja se nadvila nad zapadnu poluloptu, ipak je najverovatnije da će se današnji globalni spor završiti pregovorima o novoj podeli i uređenju sveta.

3.

Takođe, verovatnije je da se ti pregovori neće baviti, kako je to nekad bilo, isključivo podelom globalne teritorije, već će akcenat biti na uređenju novih odnosa. Pre nego što pokušamo pronaći mesto Srbije u toj novoj podeli sveta, vredno pomena je obeležiti i najvećeg gubitnika ukrajinskog procesa. Naravno, to je Evropa, koja je možda već u Ukrajini počela da ispravlja svoju decenijsku razrokost ekonomskog džina i političkog patuljka, i to tako što će svoju ekonomiju početi da saobražava svom pigmejskom političkom formatu.

Problem Evrope koji se pokazao u ukrajinskoj krizi fundamentalniji je od njene prevelike zavisnosti od Vašingtona, nedostatka političke vizije i rđave procene. Na delu je problem nepostojanja identiteta, tačnije njegove zamene, gde je hrišćanska Evropa na liberalnom kraju istorije, u kome, je li, nikad više neće biti krvavih evropskih ratova, odbacila svoj temeljni identitet kao uzrok svojih vekovnih nevolja i zamenila ga liberalnim ideologemama, koje danas na njenom telu zjape kao negacija prethodnog identiteta, ali ne i kao potvrda nekog novog, čak ni budućeg.

4.

Takva Evropa tek će početi skupo da plaća svoje ukrajinske i druge račune, i neće biti lako za to vreme stajati u njenom predsoblju i čekati na prijem, čak ni za one buduće članice, poput Srbije, kojima se ovih dana obećava prijem po skraćenoj proceduri, samo da Rusiji kažu jedno malo „ne“. Istinabog, iz te čekaonice se u vremenima koja dolaze i ne izlazi tek tako, posebno ne zalupivši vrata, jer to može da košta još skuplje.

Kako u srpskim odnosima sa EU već postoji izvesna inercija, možda bi za Srbiju danas bilo najcelishodnije da se po toj inerciji i ponaša. Tek, EU ne sme biti u istinskom fokusu srpske politike, taman onako kako sva pozitivna očekivanja od Evrope u ovom momentu valja zaboraviti, a negativnih se čuvati.

5.

U srpskom fokusu narednih nedelja biće Vladimir Putin i Rusija, više on nego ona. Zašto? Putin i Rusija u srpskom istorijskom i političkom iskustvu nisu isto. Naime, kao čovek veoma jasne geoplolitičke vizije, Putin je, gotovo od samog početka svoje vladavine, imao veću sklonost za Srbiju od bilo koga u njegovoj okolini i, možda nije preterano reći, uz cara Nikolaja Drugog, od bilo koga u ruskoj vladarskoj istoriji. Tu sklonost nije dovoljno objasniti time što su između Putina i Nikolaja bili prozapadni Jeljcin, deca i unuci Kominterne i eserski ološ Kerenski. Umela je Srbija i pre toga da se preračuna sa Rusijom, a ova opet da Srbiju ne vidi, što, naravno, ne menja prostu istinu da Rusija jeste najveći, ako već ne jedini, srpski tradicionalni prijatelj među velikim silama.

Poenta ovog razmatranja je sledeća. Putin je mnogo veća srpska šansa od Rusije. Pritom, za gotovo 15 godina njegove vladavine gotovo sasvim neiskorišćena, ako se ne računa to što Emir Kusturica ne preteruje mnogo kad kaže da nas danas verovatno ne bi ni bilo da on za to vreme nije bio na čelu Rusije.

6.

Jednog ne tako dalekog dana kad se bude ponovo sklapao rasuti svet moguće je zamisliti da Srbija prođe rđavo, čak i ako Rusija prođe dobro. To će zavisiti, pored ostalog, i od dve stvari: prve, ko će biti na čelu Rusije – nadajmo se Putin – i od toga koliko će Srbija u tom momentu biti snažan faktor, odnosno koliko će sama moći da sopstveno faktičko stanje približi potrebnom i željenom. Jer nema nikave sumnje da će snažnija Srbija, koja bude među prvih deset tačaka rusko-zapadnih pregovora imati veće šanse za sebe nego još slabija, koja bude pri dnu liste spornih pitanja.

Na prvo Srbija ne može da utiče, s tim što može da počne da mnogo više koristi šanse koje joj Putinova vladavina otvara. Na drugo itekako može da utiče. Ako je ulazak u NATO ono što će Srbiju ojačati, zašto ne bi ušla u NATO; ako će u EU imati perspektivu makar jedne Finske, neka uđe u EU; ako je cena njenog opstanka da bude antiruska, pa, dođavola, neka bude i antiruska – kada moral ne obavezuje velike, zašto bi obavezao male.

I da ove „antimitološke“ i „antiistorijske“ pretpostavke dovedemo do kraja: neće joj biti bolje. U geopolitici NATO Srbija ima mesta kao parija; EU, ako nekim čudom i izbegne katastrofu u koju srlja, narednih godina neće biti bolje mesto za život ni za njene centralne zemlje, a kamoli za one na obodu; na kraju, Srbija ne može opstati kao antiruska jer svoje mesto može da pronađe samo u ruskoj geopolitici, i to – nota bene – čak ne ni u svakoj ruskoj, ali u putinovskoj u svakom slučaju. Lišeni svakog sentimenta, vredi se zapitati postoji li danas išta u zapadnoj ponudi što Srbiju ne slabi, kao što se vredi zapitati postoji li išta u ruskoj što je ne jača?

7.

Zato će datum Putinovog dolaska u Srbiju – 19. oktobar – dogodio se taj dolazak ili ne – biti najvažniji datum u Srbiji za narednih nekoliko godina. Ako dođe – a doći će kao pobednik, čovek koji je spasio Donjeck i Lugansk i nadmudrio svoje protivnike u Ukrajini – i ako svet u Srbiji dobije i iskoristi priliku da ga dočeka onako kako dolikuje, biće to znak da je ovdašnja politička klasa deo svojih političkih prava, što legitimnih što uzurpiranih, vratila u ruke narodu, uključujući ga posle dugo vremena u politički proces. A od te stvari ne vidim koja bi se bolja i značajnija danas u Srbiji mogla dogoditi.

Ako ne dođe, pokušajmo bar da ne budemo glupi i ne psujmo ovdašnje političare, koji, po zamisli tvoraca naše nevolje, i služe da bismo ih psovali kako ne bismo radili nešto pametnije. Tada se utišajmo i slušajmo potmuli huk ponornice ispod naših nogu. To će biti velika voda koja će traži put ka površini.

(Standard.rs)

KOMENTARI



2 komentara

  1. LADY GAGA / pod Javorom ovce pasu,čini mi se moje da su.......... says:

    PROPALO PRIMIRJE! OD PRE SAT VREMENA VODE SE ŽESTOKE BORBE OKO MARIUPOLJA! Dakle, ovoga puta nema zaustavljanja! Na zapad do Odese i na sever do Kijeva!

  2. Enky says:

    Napred braco,nema stajanja do Berlina a svratite malo i do Beograda.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *