Rat koji je Amerika izgubila

Rat koji je Amerika izgubila

11 jula 2013

pol-marina-ragusPiše: Marina Raguš

Edvard Snouden nekadašnji pripadnik američke nacionalne bezbedonosne agencije (NSA) još jedan je insajder koji se odlučio na obznanjivanje prave prirode „zvanične“ Amerike. Ovaj dvadesetdevetogodišnji uposlenik „vrhunske“ bezbedonosne službe postao je svetska tema broj jedan i sedmi po redu pripadnik američke obaveštajne zajednice, pod Obaminim mandatima, koji je pozvonio na uzbunu. Uzbunu koja preti da pomeri standarde u svetu „špijuna“ i dugoročno izmeni svest građana sveta o tome u kakvom društvu žive i koje su njegove perspektive. Ukoliko se desi, kako se predviđa, da „zabranjene istine“ postanu (raz)otkrivene, Snouden i njegovi prethodnici biće zapisani kao borci za istinska prava i slobode čoveka kakav bi on trebalo da bude.

„Oni su mladi ljudi tehničkog uma iz generacije koju je Obama izdao“, napisao je Džulijan Asanž na sajtu Vikiliksa. „Oni su generacija koja je odrasla uz Internet, i koja je njim oblikovana. Američka vlada će uvek trebati analitičare i administratore sistema, i oni će ih zapošljavati upravo iz redova ove generacije i one koja dolazi iza njih“, nastavio je Asanž. Koliko je tačna ova izjava upravo svedoči podatak da je Snouden sedma osoba koju goni Obamina administracija u okviru svoje kampanje bez presedana (kako navodi Nju Jork Tajms) protiv „curenja“ informacija. Samog Snoudena su, prema navodima lista, inspirisali: vojnik Bredli Mening, Tomas Drejk, bivši zvaničnik NSA i Džon Kiriakou, bivši službenik CIA koji trenutno služi zatvorsku kaznu. Svestan posledica čina na koji se odlučio, Snouden nije gubio vreme zadržavajući se na američkom tlu. Njegova prva destinacija bila je Hong Kong, zatim moskovski aerodrom u čijoj tranzitnoj zoni čeka siguran let do zemlje koja će mu omogućiti utočište kao azilantu. Iako je uputio zahteve na adrese 21 zemlje, bez pasoša, pa tako i državljanstva, u statusu „begunca“ (kako ga tumači zvanična Amerika sa svojim mejn strim medijima) Snouden zna da će njegova bezbednost do kraja njegovog života biti upitna. Udarac koji je naneo sili u zalasku prodrmao je čitavu zapadnu hemisferu i izazvao talase neuračunljivih diplomatskih postupaka: od pretnji američkih kongresmena da će svaka zemlja koja pruži podršku Snoudenu snositi posledice, do međusobnog prepucavanja na temu ko koga sluša i zašto, međunarodna zajednica mogla je da čuje ponešto između redova. Međutim, licemerje kakvim su sazdani zapadni „partneri i prijatelji“ koji se zaprepašćeno odnose prema… čemu? Nadzoru komunikacija?! Pa, zar u svetu u kome, niti ima partnera u poslu, niti prijatelja već samo neoliberlanog interesa svako svakog ne nadzire? Ne, ovde je poruka zapadnih diplomata jasna: Amerika je primila još jedan udarac u svoj najosetljiviji deo kakav je (kontra)obaveštajni i sada to treba apostrofirati – treba naglasiti da je SAD sila u teoriji; u praksi, njeni obaveštajni zvaničnici i uposlenici demontiraju sistem na kojem počiva, u stvari, udruženi zločinački poduhvat kojim se želela kontrola nad celim svetom. I to sve pred očima svetske javnosti. Šteta je nenadoknadiva, međutim ne treba potceniti bahatost „(raz)otkrivenog u zločinu“. Prema pravilu, tada se pribegava nasilju koje bi trebalo da zamaskira suštinu.

Kada je Asanž objavio oko 250 000 poverljivih telegrama i ostalih dokumenata 2010. godine SAD i njeni sateliti su ga kritikovali da odaje poverljive informacije koje bi mogle da pomognu teroristima i ovde dolazimo do prave suštine procesa koji je kolonizirao planetu u korist nekoliko centara moći. Neki bi ih povezali zajedničkim imeniteljem smeštenim na tlu SAD kao imperijalne elite našeg doba. S obzirom da je o Snoudenu i njegovom trenutnom stanju sve manje-više poznato, ovde ćemo se baviti onim što je „slučaj Snouden“ pokrenuo. Kristin Hrafson (KristinnHrafsson) Islanđanin koji je svoju karijeru posvetio istraživačkom novinarstvu prognanom iz mejnstrim medija, od skora je i neka vrsta portparola Vikiliksa i čest je gost online tv i pisanih medija, pokušavajući da skrene pažnju javnosti na dramatičnu sudbinu kakva čeka sve nas ne budemo li se uskoro probudili iz Matriksa u koji su nas ubacile arhitekte novog svetskog poretka. Na sajtu democracynow u skoro jednočasovnoj emisiji Hrafson je povodom slučaja Snouden govorio (u stvari) o svemu onome što ispod zvaniče istine vri i preti da eskalira u eksploziju enormnih razmera.

Bredli Mening vojni „zviždač“(kako kolokvijalno zapadni mediji zovu one koji se odluče na objavljivanje istine), obelodanio je oko 700 000 tajnih dokumenata i telegrama američke vlade Vikiliksu što je najveće (raz)otkrivanje državnih tajni u američkoj istoriji. S obzirom da je Mening odabrao varijantu suđenja za svoju odbranu istine, američka vlada je isplanirala da ojača svoj „slučaj“ uvođenjem terorizma u predmet: tako je Vikiliks odredila kao sredstvo koje Al-Kaida koristi u propagandne svrhe. Tokom procesa u dokaze je uveden snimak koji je koristio američki portparol Al-Kaide Adam Gadan[3]. Snimak je postavljen juna 2011. godine u kome američki helikopter marke Apač vrši napad na civile u Bagdadu. Al-Kaida je svojim pristalicama tim povodom preporučila da koristi ovakve materijale pohranjene na Internetu. I to je za „borce protiv terora“ bilo sasvim dovoljno da „zviždače“ povežu sa saučesnicima raznih terorističkih organizacija.

U stvari radi se o video zapisu Vikiliksa „Kolateralno ubistvo“(„Colateral Murder“), nastalo kao rezultat istraživačkog novinarstva a povodom snimka koji je Mening prosledio Vikiliksu. Dakle snimak kojim je raspolagala američka vojska, zar ne? Za tužilaštvo je zamena teza i aktera u cilju prikrivanja ratnog zločina bila jedina izlazna strategija i ne samo to. Slučaj Mening treba da posluži za primer kako će proći svi oni koji se bave, zamislite istinom. Tako je američko tužilaštvo iskoristilo video zapis i uvelo ga u dokaze: kako Vikiliks (i svi koji idu njihovim stopama), u stvari, pomažu teroriste. Javnost mora da shvati da su nemilosrdnost i brutalnost samo u korist zaštite „ljudskih prava“ – američka je paradigma više od dve decenije. Tako je rat protiv terora u stvari rat protiv istine. Međutim, kako „tući“ tešku artiljeriju koja dolazi iz svih zapadnih centara moći i njihovih medija, osim i jedino, velikom žrtvom u korist istine. Svaka sličnost sa Srbijom, sasvim je namerna. „Humanitarna intervencija“ poznatija kao „Milosrdni anđeo“ koja je imala za cilj rušenje „nedemokratskog režima“ Slobodana Miloševića nije ništa drugo nego „Kolateralno ubistvo“ nedužnog naroda koji je trebalo da plati za svoj otpor prema podivljaloj sili.

„Kada su na suđenju Bredliju Meningu uveli taj, takozvani, dokaz „pomoći neprijatelju“ izazvalo je kod mene veliku zabrinutost i trebalo bi da brine sve“ rekao je Hrafson. „Oni su čak, da održe tezu, u slučaju Meninga, (pokazujući ovaj video na kome sam lično radio do njegovog emitovanja 5. aprila 2010. godine čak putovao u Bagdad da upoznam žrtve, koje su trpele posledice ovoga), da je prikazivanje tog gnusnog, po mom mišljenju, očiglednog ratnog zločina (…) u stvari, otkrivanje taktike koja bi mogla da pomogne mogućim teroristima“, nastavio je Hrafson. Prikrivanje ratnog zločina podrškom teroristima, dobro je poznata taktika američke administracije. Uostalom, građani Srbije se dobro sećaju da je upravo SAD, koje su OVK prvo „smestile“ među teroriste vremenom presvukle u „borce za slobodu“ i sada nosioce vlasti u tzv. Kosovu. Ali, da se vratimo pomenutom događaju: 2007 godine u oblasti Iraka (Novi Irak) Apači helikopter pucao je i pobio 12 ljudi. Među njima i dvojicu uposlenika agencije Rojters. Da cinizam bude još veći čovek koji se, igrom nesrećnih okolnosti, našao u blizini događaja Saed Čmag, kako ga naziva Hrafson Dobri Samarićanin, pokušao je da pomogne ranjenom iz Rojtersa. Njega su ubili a njegovo dvoje dece koja su bila s njim, ranili. Deca su ostala bez oca i s teškim traumama-ratni zločin se nikada nije istražio na pravi način. Hrafson koji je prvi imao prilike da vidi video snimak, uradio je reportažu po povratku iz Iraka koja je emitovana na Islandskoj nacionalnoj televiziji aprila 2010. godine. Stavljanje ovog materijala u kontekst podrške teroristima, za Hrafsona kao novinara je poražavajuće i ekstremno ozbiljna stvar.

„Ovo je pokušaj da se ućutka svaki novinar koji se bavi ovom problematikom“ bio je izričit Hrafson. I više od toga. Emisija je pokazala navodeći mnoge obelodanjene istine (zahvaljujući onima koji više nisu mogli da se izbore sa savešću svedočeći organizovanim kriminalnim organizacijama širom sveta u korist nekoliko centara moći) da je proklamovani rat protiv terora u stvari rat protiv istine i da je Amerika sa svojim satelitima taj rat izgubila u prevelikoj želji da ovlada planetom. Pored navedenih službenika i zvaničnika američkih obaveštajnih službi, ne bi NIKAKO trebalo da se zaboravi da su prve istine o pravoj prirodi zločinačkog udruženja ka svetu krenule iz Srbije. Iako, stigmatizovane i zabranjene, i u tom velikom materijalističkom svetu zapadne hemisfere, postojali su časni ljudi koji su govorili u srpsku odbranu. S obzirom da je istina teško breme za savest, ona danas sve češće i brže (pro) nalazi sve više korita na mnogim meridijanima i paralelama čineći sliku budućeg sveta:

„On (Snouden, prim. aut.) je rekao veliku istinu kako bi oslobodio svet koji ne može da se kontroliše, niti od strane američke imperijalne elite, niti od bilo koga (…) mladi dvadesetdevetogodišnji čovek koji je spreman da se suprostavi mehanizmu obaveštajnih službi, koje špijuniraju i žele da znaju sve, koje idu protiv prijatelja i neprijatelja (…) koje pokušavaju da kontrolišu svet-otkrića ovog čoveka imaju ogromnu vrednost. On mora biti zaštićen međunarodnim ljudskim pravima. On ima prava da se zaštiti, jer će SAD nastaviti da ga gone (..)“ između ostalog rekao je Nikolas Maduro, predsednik Venecuele, odgovarajući potvrdno na pitanje da li će Snoudenu dati azil. Snouden trenutno čeka da se bezbedno preveze u zemlju utočišta i potpuno je neizvesno kako će se događaji odvijati. Ali, ukoliko je on svetu doneo deo istine i svet (makar onaj oslobođeni) trebalo bi da uzvrati podrškom. Onakvom kakva je trebala Srbiji kada su decenijama otkidali deo po deo nje…i kada jednog od budućih dana budu pisali o tome ko je sve zaslužan za rat koji je Amerika izgubila…bilo bi nepodnošljivo teško da se ime Srbije i njenog slobodarskog naroda izostavi. U ovom vremenu „zvaničnih“ laži istina se već cementira u onom nezvaničnom delu koji se polako budi. Ona pripada budućnosti ma ko je doživeo. Mi ostali, makar, ćemo znati da je imalo smisla podneti toliki teret jer će neke buduće generacije, ipak, živeti u novoj eri…i znaćemo da smo živeli u doba velikana koji su svojim glavama platili cenu pravdoljubivosti…u doba onih koji su pobedili Ameriku u njenom ratu protiv istine!

Da se ne zaboravi…

(Fondsk.ru)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. slavo says:

    Blizi se kraj imperiji zla podvala i satanizma !!!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *