Рат на Балкану – мемоари једног португалског официра

Rat na Balkanu – memoari jednog portugalskog oficira

30 aprila 2017

Piše: Stefan Karganović

General Karlos Martins Branko (Carlos Martins Branco) je jedna od najinteresantnijih (a donedavno ujedno i najnedostupnijih) ličnosti u srebreničkoj kontroverzi. Sa svoje zagrebačke osmatračnice, kao visoki funkcioner Unprofora, na položaju zamenika šefa misije vojnih posmatrača UN za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (1994-1996), portugalski generalštabni oficir (tada pukovnik, kasnije penzionisan kao general) Martins Branko imao je neposredan uvid u sva važna dešavanja na teritoriji bivše Jugoslavije gde su se, devedesetih godina prošloga veka, odvijali sukobi. Preko njegovog stola prolazili su izveštaji sa terena najpoverljivije prirode. Upućen u dokumenta iz prve ruke i na osnovu diskretnih razgovora sa kolegama iz drugih obaveštajnih struktura, Martins Branko je bio idealno pozicioniran da sazna činjenice koje su zvaničnici često prikrivali, a mediji uopšte nisu prenosili.

Latinski emotivno, odbijajući da ćuti kada je u drugoj polovini devedesetih počeo da biva oblikovan danas dobro poznati „genocidni narativ,“ Martins Branko je već 1998. godine objavio tekst pod provokativnim naslovom „Da li je Srebrenica prevara? Iskaz očevica – bivšeg posmatrača Ujedinjenih nacija u Bosni.“ (1) Već u tom ranom tekstu, Martins Branko postavlja niz kritičkih pitanja u vezi sa događajima na području Srebrenice u julu 1995. godine:

„Moja politička analiza može biti prihvaćena ili odbačena,“ napisao je tom prilikom, „ali treba obratiti pažnju na okolnosti pod kojima je došlo do pada Srebrenice, na to ko su žrtve čiji su posmrtni ostaci do sada pronađeni, i zašto sam ubeđen da je cilj Srba bio da zauzmu Srebrenicu i da bosanske muslimane navedu na begstvo, ali bez ikakve namere da ih pokolju. Poređenje Srebrenice sa Krajinom, kao i reakcija zapadne ‘slobodne štampe’ na te događaje, takođe nam mnogo toga govori.“

Neposredno posle ovog skeptičkog napisa o karakteru spornih dešavanja u Srebrenici, Martins Branko je bukvalno nestao sa horizonta. Ne fizički, naravno. Nekoliko godina je boravio u Firenci, na Evropskom univerzitetskom institutu, pripremajući doktorsku disertaciju. Zatim je 2007. do 2008. godine od svoje države bio dodeljen NATO snagama u Afganistanu, u svojstvu port-parola glavnokomandujućeg. Od 2008. donedavno, kada je penzionisan, general Martins Branko je služio kao zamenik direktora Instituta za nacionalnu odbranu portugalske armije.

Ove impresivne reference, čemu možemo dodati još i položaj šefa Odeljenja za obaveštajne poslove Eurofora za Bosnu, Albaniju i Kosovo između 1996. i 1999, govore o tome da se radi o elitnom i visoko školovanom oficiru sa izvanrednim obaveštajnim sposobnostima i moćima zapažanja.

Zaintrigirani Martins Brankovom nestandardnom analizom srebreničkih događaja, neposredno posle formiranja „Istorijskog projekta Srebrenica“ pokušali smo da stupimo u dodir sa njime ne bi li sa nama podelio svoja izuzetna saznanja i uvide. Naši napori su bili uzaludni i višegodišnja prepiska sa generalom svodila se uglavnom na razmenu neobavezujućih učtivosti. Iste sreće su bili i neki haški timovi odbrane koji su pokušali da ga angažuju kao svedoka. Međutim, pre kratkog vremena general Martins Branko nam se sam obratio sa nekoliko pitanja u vezi sa Srebrenicom i tom prilikom nam je spomenuo da je nedavno, u novembru 2016. godine, u Portugaliji objavio svoje memoarske beleške iz perioda službovanja na Balkanu pod nazivom „A Guerra nos Balcãs, jihadismo, geopolítica e desinformação“ /Rat na Balkanu, džihadizam, geopolitika i dezinformacija/ u izdanju Edições Colibri iz Lisabona.

Kao što se i do sada često dešavalo sa raznim činovnicima visokog ranga, otvorenost u iznošenju činjenica i intimnih ubeđenja i ovom prilikom morala je da sačeka – penzionisanje. U slučaju generala Karlosa Branka, vredelo je čekati. U njegovim fascinantnim memoarima sa balkanskog ratišta, između ostalog, izlažu se kompetentna saznanja portugalskog oficira u sastavu snaga UN i u vezi sa nemilosrdnim progonom, propraćenim masovnim ubijanjem, srpskog stanovništva iz Krajine od strane Hrvatske, uz pomoć NATO pakta za koji je pisac tada radio. Događaji u julu 1995. na području Srebrenice odnose se na samo jedan deo njegovih sećanja. Na autorove opservacije vezano za prvu temu vratićemo se naknadno. Za sada, skoncentrisaćemo se na njegove uvide vezano za Srebrenicu i viđenje pozadine i posledica tih događaja.

Već u samom uvodu dela memoara posvećenog Srebrenici, Martins Branko dovodi u pitanje suvislost teze o genocidu:

„General Ratko Mladić je stavio do znanja da je ostavio otvoren koridor za povlačenje prema Tuzli. Po dogovoru sa Mladićem, oko 6.000 osoba je iskoristilo tu mogućnost. U uzveštaju holandskog ministarstva inostranih poslova napominje se da je prema izvorima Ujedinjenih nacija u Tuzlu do 4. avgusta pristiglo 35.632 prognanika, od kojih su između 800 i 1.000 bili pripadnici oružanih snaga BiH. Od tog ukupnog broja, 17.500 bilo je prebačeno autobusima.“ (Str. 195)

Portugalski general zatim nastavlja:

„Srebrenica je bila prikazana – a i dalje jeste – kao masakr, sa predumišljajem, nevinih civila Muslimana. Kao genocid! Ali da li je stvarno bilo tako?! Pažljivije i upućenije razmišljanje o tim događajima podstiče me na sumnju u odnosu na takvu tezu.“ (Str. 196)

Martins Branko, pre svega, postavlja neka neophodna i suvisla pitanja, i to čisto u svojstvu profesionalnog vojnika:

„Postoje razne procene o odnosu snaga tokom bitke za Srebrenicu. Sa srpske strane, moglo je učestvovati najviše do 3.000 boraca. Broj borbenih vozila je teže utvrditi, ali se procenjuje da ih nije moglo biti preko 20, kao što je navedeno na početku ovog poglavlja. Izveštaji sa terena pokazuju da više od šest takvih vozila nikada nije bilo u pokretu istovremeno. Mada ne raspolažemo pouzdanim podacima o stanju na muslimanskoj strani, sasvim je verovatno da se radi o snagama koje su brojale najmanje 4.000 naoružanih ljudi, kada se saberu vojnici ARBiH i pripadnici paravojnih milicija. Po nekim izvorima, bilo ih je i do 6.000. Ali za svrhu ove analize uzećemo cifru od 4.000 kao verodostojnu.“ (Str. 196)

Bilo bi interesantno videti komentar generala Vinka Pandurevića na ove procene odnosa snaga i daljnja razmatranja kolege Martins Branka. General zatim nastavlja:

„Topografija srebreničkog kraja, kao uostalom i Istočne Bosne u celini, vrlo je brdovita. Vrleti, gusto pošumljeni predeli i duboke jaruge otežavaju kretanje borbenih vozila i olakšavaju pešadijska dejstva. Brojčani odnos snaga na jednoj i na drugoj strani, kada se razmatra u odnosu na svojstva terena, koji bez svake sumnje ide naruku braniocima, sugeriše da su snage ARBiH imale na raspolaganju više nego dovoljno ljudstva da se brane. Međutim, nisu tako postupile. Uzimajući u obzir odnos napadača prema braniocima, o čemu smo učili na vojnoj akademiji, da bi napad imao izgleda na uspeh broj napadača bi morao da bude najmanje tri puta veći od broja branioca. U ovom slučaju, taj odnos je bio više nego povoljan za branioce (4.000 branioca prema 3.000 napadača). Pored toga, branioci su imali i prednost poznavanja terena.“ (Str. 196)

General zatim postavlja jedno od ključnih srebreničkih pitanja:

„Pošto je vojnička prednost bila na strani odbrane, zašto ARBiH nije pružila nikakav organizovani otpor srpskim snagama? Zašto komanda 28. divizije ARBiH, naizgled postupajući suprotno svojim interesima, nije uspostavila sistem odbrane, kao što je znala da čini pod drugim okolnostim, konkretno za vreme krize u aprilu 1993? Zašto muslimanske snage u enklavi nisu prstom mrdnule da povrate u svoje ruke svoje teško naoružanje, pod kontrolom Ujedinjenih nacija, koje se nalazilo u jednom lokalnom depou? Da li je to bilo samo previd?“ (Str. 197)

Kao dodatak ovim odličnim pitanjima, poznato je da je komanda holandskog bataljona već 6. jula obavestila komandu 28. divizije da može pokupiti svoje uskladišteno teško naoružanje, ukoliko želi. To stoji u „Debrifingu“ holandskog bataljona, objavljenom u oktobru 1995. Međutim, muslimanske snage u Srebrenici su jednostavno proignorisale ovu dozvolu, što proizvodi utisak da, iz političkih ili nekih drugih razloga, nisu imale nameru da se vojnički suprotstave srpskom napadu.

Martins Branko nastavlja:

„Posle 20 godina, još nema zadovoljavajućih odgovora na pitanja koja nam se čine ključnim ukoliko želimo da razumemo šta se tačno dogodilo. Pasivnost i odsustvo vojničke reakcije muslimanskih snaga u enklavi sušta je suprotnost od ofanzivnog ponašanja tokom prethodne dve godine, što se manifestovalo u sistematskim pokoljima srpskih civila po selima koja okružuju Srebrenicu.“ (Str. 197)

General zatim iznosi jedan intrigantan podatak koji je i nama do sada bio nepoznat:

„Ramiz Bećirović (komandant 28.divizije u odsustvu Nasera Orića – naša primedba) isprva je izdao naređenje da se pokupi teško naoružanje, ali ga je zatim povukao sa objašnjenjem da je dobio naređenje da to ne čini. Ko mu je izdao takvo naređenje i zašto? Neka bude zabeleženo da je 6. jula izjutra, kada je otpočeo srpski napad, komandant holandskog bataljona, na svoju odgovornost, obavestio rukovodstvo ARBiH da su Srbi prekoračili ‘granice’ enklave i da UN neće stavljati nikakve prepreke ukoliko želi da povrati teško naoružanje koje se nalazilo u lokalnom skladištu.“ (Str. 197)

Martins Branko zatim, u vezi sa enigmatičnim nestankom volje da se pruži otpor, ističe i to da je Naser Orić, „harizmatični vođa koji bi po svoj prilici drugačije postupio,“ bio povučen iz enklave u aprilu 1995. i nikada se više nije vratio u Srebrenicu, pa pita:

„Da li je njegov povratak sprečio Drugi korpus Armije BiH, u čijem sastavu se nalazila 28.divizija? Iz kakvih se razloga tako nešto moglo dogoditi? Do danas nismo dobili nikakav ubedljiv odgovor na ova pitanja.“ (Str. 198)

„S druge strane,“ portugalski oficir nastavlja svoju potanku analizu sumnjivog sleda događaja, „zvaničnici lokalne SDA, Stranke demokratske akcije koja je bila na vlasti u Sarajevu, ne samo da su iz čudnih razloga odbili da pomognu snagama UN u evakuaciji Srebrenice, što će reći sopstvenog stanovništva i izbeglica iz susednih sela koje su se sklonile u gradu, već su ih sprečavali i da beže u pravcu Potočara. (Ovo je potpuno novi podatak – naša primedba.) Umesto toga, komandiru čete B (holandskog bataljona – naša primedba) podneli su dugačak spisak zahteva, čije ispunjavanje je bilo navedeno kao uslov za saradnju. Priroda tih zahteva je ukazivala na postojanje brižljivo i unapred razrađenog plana, koji se, međutim, nije uklapao u stanje koje smo u tom trenutku preživljavali. Načelniku opštine tada su samo dve stvari bile bitne: prvo, zahtev Vojnim posmatračima 10. jula da izdaju saopštenje spoljašnjem svetu da su srpske snage koristile hemijsko oružje, iako to nije bilo istina; i, zatim, da sredstva masovnog obaveštavanja javno optuže za širenje lažnih vesti da muslimanske snage pružaju oružani otpor, zahtevajući od UN da to zvanično demantuje. Po njemu, vojnici ARBiH niti su koristili niti će koristiti vatrena sredstva teškog naoružanja. Istovremeno, žalio se na nedostatak namirnica i na humanitarnu situaciju. Počeli su se nazirati obrisi jednog zvaničnog narativa sa uporištem u dvema porukama: odsustvo vojničkog otpora i nedostatak životnih namirnica.“ (Str. 198)

Kako bi se na engleskom reklo, ovaj elitni NATO oficir sa izvanrednim talentima zapažanja i kritičkog analiziranja, svojstvenim profesionalnom obaveštajcu – smelled a rat, i to već na samom početku igre. On to baš tako ne kaže, ali stiče se utisak da su se ova pitanja i nedoumice u vezi sa autentičnošću zvanične verzije srebreničke priče već tada, in real time, rojili u njegovoj glavi, dok su se izveštaji sa terena gomilali na njegovom pisaćem stolu u Zagrebu.

Martins Branko zatim pokreće još jedno logično pitanje – ili tačnije, ukazuje na nesuvislost – zvanične verzije događaja:

„Znak pitanja bi se morao postaviti takođe i na potpuni izostanak svake vojne reakcije sa strane Drugog korpusa ARBiH, u čiju zonu odgovornosti spada područje severoistočne Bosne koje je obuhvatalo lokalitete Tuzla (gde mu se nalazio i štab), Doboj, Bijeljina, Srebrenica, Žepa i Zvornik. Obaveštajni organi ARBiH, koji su neprestano pratili komunikacije na srpskoj strani, bili su savršeno upućeni u to da se pripremalo ofanzivno dejstvo. Uprkos tome što mu je namera Srba da napadnu Srebrenicu bila poznata, Drugi korpus Armije BiH nije uložio ni najmanji napor da oslabi pritisak VRS na enklavu. Bilo je poznato da je Drinski korpus, jedinica bosanskih Srba u čijoj se zoni odgovornosti nalazila Srebrenica, bio iscrpljen i da je napad na Srebrenicu bio moguć jedino uz korišćenje snaga povučenih sa drugih područja, gde bi se usled toga, sasvim prirodno, pojavile ranjive tačke. Zašto Drugi korpus nije preduzeo napad dužinom linije dodira sa Drinskim korpusom, ne samo da bi se na taj način rasteretio pritisak na Srebrenicu, nego i da se iskoristi privremena ranjivost VRS da bi se osvojila teritorija u zonama koje su usled ovih premeštanja ostale nezaštićene? Nakon što je proteklo dvadeset godina, još uvek nema odgovora ni na ovo više nego suvislo i opravdano pitanje.“ (Str. 198-199)

Ovo su najvažniji razlozi, u odnosu na okvirne okolnosti zvanično usvojenog srebreničkog narativa, koji jednog profesionalnog vojnika navode na ozbiljnu sumnju. Memoarska razmatranja Martins Branka u svojstvu profesionalnog obaveštajca, koja ćemo izložiti u narednom delu ovog prikaza, to će učiniti još temeljnije – i ubedljivije.

[1] www.globalresearch.ca/was-srebrenica-a-hoax-eye-witness-account-of-a-former-united-nations-military-observer-in-bosnia/731

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *