RATKO DMITROVIĆ: Kako je laž o Memorandumu SANU poslužila za svaljivanje svih krivica na Srbiju i zbog čega Akademija o tome ćuti

RATKO DMITROVIĆ: Kako je laž o Memorandumu SANU poslužila za svaljivanje svih krivica na Srbiju i zbog čega Akademija o tome ćuti

21 septembra 2013

Ratko-Dmitrovic-4Piše: Ratko Dmitrović

Pre tačno 27 godina, meseca septembra, 1986. godine, baš u ove dane, „Večernje novosti“ objavile su radnu verziju dokumenta Srpske akademije nauka i umetnosti, naslovljenog sa Memorandum, o aktuelnoj društveno-političkoj situaciji u SFR Jugoslaviji. Nije to bio čin kojim bi ovaj list mogao da se ponosi. Što bi se reklo, slabo i nedostojno mesto u životu. Ali, nije to tema.

Od tada do danas Memorandum je najpre u očima i rukama srpskih komunista, a onda širom Jugoslavije i njenih granica, izrastao u „bombu koja je razorila Jugoslaviju; program stvaranja velike Srbije, prvi srpski nacionalni i državotvorni dokument nakon Garašanina, vododelnica, papir čiji je sadržaj izazvao krvavo razračunavanje naroda Titove Jugoslavije“.

U Ljubljani, Hagu, Zagrebu, Sarajevu… više od dvadeset godina opstaje i uvećava se priča o Memorandumu kao izvorištu zla. Sve bi, kažu te priče, bilo drugačije da nije bilo Memoranduma SANU. Dodaju kako bi i Milošević imao drugačiji politički put da nije bilo Memoranduma. Čak i ozbiljni seminari, skupovi na temu raspada Jugoslavije, predavanja iz bliže istorije, analize, nezamislive su bez spominjanja Memoranduma.

Na tezi o Memorandumu SANU kao strašnoj eksplozivnoj napravi podmetnutoj pod noseće stupove nekadašnje zajedničke države, uspostavljene su sve postojeće definicije rata vođenog devedesetih. Svi imaju tu definiciju osim službenog Beograda. I svi tvrde da je Milošević, sa Memorandumom u džepu i u srcu, razbio Jugoslaviju, da je Srbija izvršila agresiju na druge republike. Ta halabuka postaje nesnošljiva, ali Beograd se nikada nije oglasio da to demantuje, a demantovati je lako.

Memorandum nije bio program već konstatacija, opis stanja. Do dana današnjeg niko bolje od akademika SANU u tim godinama obeleženim odlaskom Broza sa ovog sveta nije uspeo da definiše Jugoslaviju. Svaka ocena, postavka u Memorandumu ima čvrstinu armiranog betona. Sa tezama iz Memoranduma nije moguće polemisati, to su neoborivi argumenti. Pitanje je samo hoće li čovek da ih uvaži ili će da okrene glavu. Ne postoji u političkom životu bivše Jugoslavije, i državama podignutim na njenom groblju, papir na kom je napisano više političke istine od Memoranduma SANU iz 1986. godine. Zbog čega su ga onda toliko satanizovali?

Zbog toga što nisu imali ništa drugo da podmetnu kao oslonac tezi, rođenoj još 1919. godine, samo nekoliko meseci nakon stvaranja Države Srba, Hrvata i Slovenaca, nadograđene u komunističkoj Jugoslaviji, da je svaka zajednička država Južnih Slovena moguća samo pod uslovom da u toj državi Srbi i Srbija budu pod kontrolom drugih.

Otuda dve autonomne pokrajine u Srbiji, a nijedna, na primer, u Hrvatskoj.

Otuda jedinstven primer u svetu da većinski narod (Srbi) u svojoj državi ne može da uradi ništa dok se sa tim ne slože manjinski narodi, ili pripadnici nacionalnih manjina.

Kad je Memorandum u pitanju, više od dve decenije dva ćutanja u Beogradu paraju uši; ono državno i ćutanje SANU, institucije koja bi trebalo da se ponosi tim dokumentom. Ne računajući ona dva, tri akademika – njih su „nezavisni“ beogradski mediji odavno satanizovali i izgurali na marginu društva – koji se trude da odbrane Memorandum, Akademiju i sopstvenu čast, svi ostali pod krovom zgrade u Knez Mihailovoj ćute. O Memorandumu i svemu šta se Srbima događa. To ćutanje lako bi moglo da se pretvori u pitanje: treba li uopšte Srbima Akademija kakvu sada imaju.

(Novosti)

KOMENTARI



Jedan komentar

  1. Pingback: Od bruke se gledat ne mogahu | Pogledi

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *