Раздругосрбијанисање Сајма књига

Razdrugosrbijanisanje Sajma knjiga

25 oktobra 2016

antonic slobodan 645

Piše: Slobodan Antonić

Da ne bismo rasterali čitaoce FSK brojnim raspravama o Jeremiću (mada mislim da one nisu nevažne), ovu kolumnu ipak ću posvetiti drugoj temi – Beogradskom sajmu knjiga (a o Jeremiću drugom prilikom).

Ovih dana jedan od autora Peščanika svrstao me je u grupu „intelektualaca čiji je rad odavno već podređen partijskim interesima SNS-a“. Komentator Novog standarda me je pak optužio da spadam u „ostrašćene među analitičarima“, pošto nisam „nikada pohvalio nijednog naprednjačkog ministra ili potez naprednjaka“.

Neobaveštenost Peščanikovog autora daleko je veća. Čitav niz mojih tekstova na FSK, ili ranije na NSPM, nedvosmisleno pokazuju da od bilo kakvog mog zastupanja „partijskih interesa SNS-a“ nema ništa. Ali i Standardov autor piše o onome o čemu se prethodno nije obavestio. Očigledno da nije čitao moj tekst na FSK o Vladanu Vukosavljeviću, sadašnjem ministru kulture u kojem ga podržavam i branim od drugosrbijanskih lobista (čuvenih fondodrpaca).

Sada ću pak pohvaliti još jedan konkretan potez naprednjačke uprave –razdrugosrbijanisanje Sajma knjiga.

Znate li da Dobrica Ćosić – taj „patrijarh srpskog nacionalizma“ – nikada nije otvorio Beogradski sajam knjiga? Kao što svedoči Žarko Čigoja, on i Milovan Vitezović su, kao članovi organizacionog odbora, nekoliko puta predlagali Ćosića. Ali, takva ideja svaki put je odbijana „s konsternacijom“.

Takođe, priliku da otvore Beogradski sajam knjiga, kao „previše nacionalni“ pisci za ukus vladajućeg drugosrbijanskog kulturnog establišmenta, nikada nisu mogli da dobiju ni, recimo, Miroslav Josić Višnjić, ni Radovan Beli Marković. Ali zato, Sajam su otvarali književni gorostasi poput Svetislava Basare, Vide Ognjenović ili Lasla Vegela.

Takođe, znate li da je, između 2002. i 2014. godine, očigledno samo članica NATO pakta mogla da bude zemlja – počasni gost Beogradskog sajma knjiga? Evo spiska: Norveška (2002), Kanada (2003), Francuska (2004), Velika Britanija (2005), SAD (2006), Italija (2007), Japan (2008; nije član NATO-a, ali ima vojni pakt sa SAD), Grčka (2009), Švedska (2010), Portugalija (2011), Mađarska (2012) i Poljska (2013).

A onda se 2014. godine nešto promenilo. Sajam je otvorio Milosav Tešić, a zemlja počasni gost bila je Kina. Prošle godine Sajam je otvorio Emir Kusturica, a počasni gost bila je Rusija. Da Rusija bude počasni gost godinu nakon što su je Vašington i Brisel proglasili glavnim neprijateljem? Nikako!

U vezi s tim odmah je reagovala Vida Ognjenović izjavljujući da je „začuđena“ glavnom temom koju je odabrala Rusija – pravoslavlje. „To je sajam književnosti a ne religije“, pobunila se ona. Ognjenovićeva nije bilo ko. „Vida Ognjenović, predsednica srpskog i potpredsednica svetskog PEN-a, žena je koja već godinama ima najveću moć u barem dve oblasti – književnosti i pozorištu“, napisao je književnik Vladimir Kecmanović. Tom izjavom Ognjenovićeva je, očigledno, iskazala nezadovoljstvo celog drugosrbijanskog kulturnjačkog establišmenta zbog onoga što se, posle 2014. godine, promenilo na Sajmu knjiga.

Ove godine Sajam je svečano otvorio predsednik Matice srpske Ivan Negrišorac (Dragan Stanić), a počasni gost bio je – Iran. Štaviše, prve reči iranske spisateljice i režiserke Narges Abjar, prilikom otvaranja, bile su: „U ime Boga!“. Kakav šok za naše građanističke borce i borkinje. Oni se polomiše da seksualnost iz sfere privatnosti, gde i pripada, prebace u sferu javnosti (identiteta i politike), a da, sa druge strane, religiju iz javne sfere (gde joj je i mesto) proteraju u tamnicu privatnosti. Kad ono, Bog na Sajmu knjiga, a ne Prajd? Strašno!

Uopšte, umesto da Sajam knjiga otvori, na primer, Biljana Srbljanović, autorka čuvene rečenice: „ja sam izrazito i duboko anacionalna, ne razumem samu suštinu predeterminacije, da se rađate sa nekim identitetom[1], ili pak da ga otvori „titan nacionalne kulture“, kako ga predstavlja Blic, Bora Ćosić, autor jednako čuvene rečenice da „bi bio nesrećan kada bi morao da živi u Srbiji“[2], umesto njih, dakle, Beogradski sajam knjiga sada otvaraju Milosav Tešić, Emir Kusturica i Ivan Negrišorac.

I ta mala kulturna teritorija koju je, izgleda, izgubio naš kompradorski kulturni establišment, poprilično pogađa njegove pripadnike. Ne sumnjam da će i ovogodišnji Sajam knjiga, kao i njegovi čelnici – Zoran Avramović i Dragan Hamović – biti predmet oštrih kritika drugosrbijanskih kulturtregera. Jer, ti građanistički misionari u sopstvenoj zemlji samo brane svaki pedalj svoje moći, privilegija i svoje – ali nikako ne i srpske! – kulturne politike.

[1] Srbljanovićeva je spisateljka čiju prosvetiteljsku ulogu u odnosu na Srbe prepoznaje čak i „folk diva“ Jelena Karleuša: „Biljana je zdravo tkivo ove rakom izrovarene države“; „Kao i Biljana, i ja sam evropska žena u Srbiji, zrak svetlosti u poseljačenoj Srbiji“.

[2][2] Kako kaže jedan lik Bore Ćosića: „greška je ostati u ovoj besmislenoj zemlji (tj. Srbiji) – čak i najmudriji, najinteligentniji među Srbima, vremenom postaju duhovno tromi, ili usred opšte letargije okoline, ili usled alkohola, ili zato što su Srbi“.

(Fond strateške kulture)

KOMENTARI



Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *