Рехабилитација квислинга

Rehabilitacija kvislinga

20 marta 2016

Ljiljana Smajlović 4536Piše: Ljiljana Smajlović

Koliko ste samo puta imali priliku da čujete kako je Vinston Čerčil rekao da Balkan proizvodi više istorije nego što može da svari? Danas bismo bili bogatiji da nam je makar po jedan dolar plaćao svaki tuđinac koji je imao ambiciju da tom lenjom, izlizanom dosetkom svodi ovdašnje istorijske bilanse i otpisuje svoje ogromne udele u njima. Čerčilu se barem mora priznati da je sa sebe i svojih sunarodnika retorički elegantno odbacio svaku krivicu za balkansku tragediju, smeštajući je isključivo na naša leđa.

No nama se uvek činilo da ima mnogo istine i u gorkom zapažanju Ive Andrića da smo uvek bili „sitan krvav kusur” u trgovini velikih nacija.

Jednom smo zajedno pravili i veliku zajedničku državu upravo sa idejom da sami proizvodimo, i trošimo, istoriju. Još svodimo račune te bivše, slomljene države, i svakog je bogovetnog dana neki istorijski datum, neka godišnjica. Iduće nedelje „Politika” će čitaocima pokazati kako je naš list 1941. godine izveštavao o puču od 27. marta 1941. godine.

Od tada je prošlo 75 godina. Jesmo li taj testament pročitali? Znamo li od koga smo tu bunu nasledili?




Ali nisu svi naši datumi slavni i za ponos. Navršilo se i sedamdeset godina otkako su Britanci novoj partizanskoj vlasti u Beogradu izručili čoveka čije je ime decenijama bilo sinonim izdaje: Milana Nedića, predsednika kolaboracionističke „Vlade narodnog spasa” po izboru Adolfa Hitlera. Neka čitalac sam prosudi o njegovoj ulozi: narednih dana objavićemo zapisnik sa njegovog saslušanja. „Politika” se u okupiranom Beogradu nikad nije štampala.

Godišnjica izručenja i smrti srpskog kvislinga možda i ne bi bila značajna da na beogradskom sudu nije u toku postupak koji su Nedićevi naslednici poveli za njegovu sudsku rehabilitaciju.

Naši ruski prijatelji kažu da se kod njih za dve godine sve promeni, a za dve stotine godina – ništa. Nešto mi je slično palo na pamet kada sam pročitala da je jedan od tih naslednika na listi Demokratske stranke Srbije i Dveri na aprilskim parlamentarnim izborima.

To su stranke koje svoje političke protivnike najradije kaljaju optužbama za izdaju nacije, ali se izgleda slažu sa Aleksandrom Nedićem, kog su stavile na listu, da general nije bio izdajnik. Ne mogu da se načudim.

U pravu je mladi novinar „Politike” Nikola Belić koji kaže da reč izdajnik treba izbaciti iz srpskog jezika ako nije sinonim za Nedića. Zar se danas u Srbiji nekome isplati da plati tako visoku cenu za skakanje u politički krevet sa Dverima?

Jasan mi je lični interes Nedićevih naslednika, ali gde je tu interes političkih naslednika Vojislava Koštunice? Valjda ga ne vide u tome da postanemo prvi narod u Evropi koji je rehabilitovao svoje kvislinge.

(Politika)

KOMENTARI



4 komentara

  1. 123 says:

    Ne znam šta će nama tolike rasprave o Nediću. Mislim da se samo zamajavamo, bistrimo jasne stvari, češljamo se dok sve oko nas gori. Da je Nedić odbio da bude predsednik vlade, Hitler bi imenovao nekog drugog, trećeg, sto pedeset petog Srbina, Bugarina, Hrvata, Nemca. I on bi sprovodio istu, samo po Srbe još pogubniju politiku. Nedić je kolaboracionista kao što su bili svi predsednici vlada i ministri u drugim osvojenim zemljama. Ni manje ni više. Ovakve rasprave od jutra do sutra samo miluju uši Hrvatima i njihovoj ustaškoj vladi koja i sad sprovodi Hitlerov program, jer umanjuje njihovu odgovornost, jer skreće poglede prema Srbiji u vreme 2. svetskog rata i otklanja ih od zločina koji su se u to vreme dešavali u NDH. Oni nam ponude mamac, a mi ko somovi, am, progutamo! To se ponavlja i ponavlja, a mi nikako da naučimo.

  2. ljubisav says:

    Nisam bio savremenik ondasnjeg Nedica,al`sam savremenik danasnjeg Nedica koji Nas sada vodi!

  3. Pero Joksimovic says:

    Selo gori a Smailovićka je češlja.

  4. Miroslav says:

    Zahvaljujući Milanu Nediću je moj otac, koji je rođen u NDH živ, pa shodno tome, postojim i ja i moja deca! Milan Nedić je u odgrizak od jabuke od srpskih zemalja, koji mu je dat na upravu, primio oko 300 000 srpskih i 30 000 slovenačkih izbeglica i spasio ih od sigurne smrti - malo li je! Nije poslao ni jednog vojnika na istočni front, za razliku od Ante Pavelića, koji je poslao brigadu ustaša da pomogne Nemcima kod Staljingrada i koji je naredio da se ubije od 700 000 do 1 000 000 Srba a kojeg, što dotična novinarka ne pominje, Britanci (čitaj Englezi) nisu poslali u Jugoslaviju da mu se sudi! U prvom svetskom ratu Milan Nedić se, baš kao i Draža Mihajlović, borio protiv okupatora, dok je budući maršal i akademik - Josip Broz izgleda bio u vojnoj jedinici koja ubijala civile (decu, žene i starce) po selima u kraljevini Srbiji i koji je kasnije, po nalogu mentora, krojio i drobio srpske zemlje u nekakve AVNOJ-evske granice u cilju daljeg uništavanja Srba. Ali koga je to briga, važno je da je, po g. Smajlović, Nedić kvisling - šta god to značilo!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *